Ajla Kovačević: Međureligijska ili međumajčinska priča

Nakon porodiljskog odsustva s posla, tačno 365 dana od poroda, vratila sam se na radno mjesto.

Ali ne vraćam se kao ostale majke. Vraćam se na posao preko sedam gora i dola, „preko gloga, preko drače, preko stege…“ Ja sam majka „na terenu“. Dešava se to i majkama. Ne samo očevima.

Ostavljam bebu i odlazim. Nemam vremena za patetiku.

Moj stari stan je zauzet.

Kolegica me uputila kod neke žene koja izdaje prenoćišta. Možda zna ima li igdje kakav prazan stan. Žene uvijek sve znaju.

Nakon prijema, pozvala me da sjednemo malo.

Umorna od puta. Prvi put dijete ostavljam. Na posao idem sutra nakon mnogo vremena. U tašni samo lična higijena…

Zove me da me procijeni. Nije lahko u kuću primiti nepoznatu osobu i zanoćiti se s njom.

Procijenjuj, baba, slobodno! Konzilij psihologa ti ne bi pomogao da razotkriješ sve slojeve moje duše.

Ona je udovica. Kuća je lijepa. Čista. S puno cvijeća i slika.

Ima kćer Dijanu. Slabo dolazi. Daleko su.

Ovakvu lijepu kuću i usamljenu majku ne obilazi bezobraznica, mislim u sebi. Ko zna kako se snašla pa joj rodna kuća i mater nisu ni na umu!?

Dijana ima sina Miroslava.

Razbudi se onomastičar i etimolog u meni. Ili možda cinik i šovinista?

Žena s imenom iz rimske mitologije, božice lova, svjetlosti i plodnosti, daje sinu ime Miroslav! Dijana (koja možda nosi ime po uzoru na princezu Dijanu) ne mari za modernizaciju, vreduje zahumskog bana ili kralja Hvalimira, i njihove sinove. Čita Miroslavljevo evenđelje…

Malo se preračunala. Ime je slavenskog porijekla. Semantiku namjerno izostavljam.

Ili Dijana štuje noviju povijest moderne Hrvatske!?

A što slabo dolaze, pitam.

Zbog posla. Dijana ima kravu. Puno koka i svinje. Mnogo teško žive u nekom selu, negdje kraj Varaždina. Siromašni su.

Ne procjenjuje mene baba. Ona traži društvo u dugoj i teškoj samoći.

Laku noć, baba! Umorna sam. Legla bih…

Mislim o djetetu. Prva noć bez mame. Srce mi se cijepa.

Na zidu ispred mene velika umjetnička slika. Ogromna se čini jer je soba mala.

Lijepa slika. Nježne boje. Umiruje me. Neprestano gledam u nju.

Neka divna mama brižno drži svoje dijete. Uzdahnem duboko! Gledam bebu. Kako je spokojna u naručju.

Da li je moje dijete spokojno večeras?

U neka doba ulijeće u sobu baba, usplahirena, izvinjava se, neku sliku spominje. Nemam pojma o čemu priča, nisam ništa našla.

Ide ka zidu, skida sliku.

Neee!

Ona kaže: daaaa! Izvinjava se jako. To su Isus i Marija. Nije stigla skinuti. Zaboravila. „Smetla“ da sam muslimanka.

Ne dam da skida.

Na slici sam ja sa svojim sinom u naručju. Ja! Samo to vidim.

I sve su majke iste. I Marija, i baba i Dijana i ja. I svako dijete je isto. I Isus, i moj sin i njen Miroslav. Politika, religija, historija, etimologija… Šta to znači uopšte jednoj usamljenoj majci?

Nisam joj rekla da bi mi raspeće još bolje odgovaralo. Konzilij psihologa ne bi smirio raspetost moga srca!

Mom sinu je tog dana bio prvi rođendan!

 

 

(Ajla Kovačević/Novikonjic.ba)