U ove dane kada se svi bojimo da se ne zarazimo koronavirusom, postoje ljudi koji se uprkos strahu nalaze na radnim mjestima da pomognu svima koji ih trebaju.

Ovo je priča o njima…

Dođe do mene još jedna tužna vijest, o nestanku još jednog zdravstvenog radnika iz domovine nam. Izgubi život spašavajući sve od ove užasne epidemije koronavirusom. Sebe nije mogao spasiti.

I ne znam zašto mi odmah pade na pamet svijet u kome žive mnogi slavni glumci, sportisti, političari i svi oni koje zovemo “slavne ličnosti”.

O njima svi sve znaju i trude se da još više saznaju, i pohvale se da oni lično poznaju sve te slavne. Da su sa njima prijatelji. Jer one koje oni slave su “neko”.

Da li to znači da smo svi mi ostali “niko”?

One što ih liječe se sjete samo kada se razbole. Onda ih uzdižu u bogove, spasitelje, ali samo dok se ne oporave. A onda se opet vraćaju onim “slavnim”, kojima su pune stranice svih glasila. I to je nepravda prema tim ljudima, koji upravo sada u ovo nevrijeme korone, rade predano svoj posao, ne misleći na sebe već samo kako će spasiti još jedan i još jedan ljudski život.

Nema u zdravstvu prvih i drugih redova odbrane. Svi zaposleni u bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi su važni, predani i odani svom poslu za dobrobit drugih. Svi su oni u prvim redovima. I boli me to što se svih tih neumornih zdravstvenih radnika svi sjete vrlo rijetko. Jer ,”pobogu, oni su to izabrali da rade”. Ili , “što ih sada trebamo slaviti što rade svoj pos’o”.

Nepravedno, netačno i jadno je takvo razmišljanje.

Svi ti zdravstveni radnici, isto kao i svi ostali, imaju svoje porodice, svoje lične i porodične brige, koje moraju zaboraviti kada im dođe neko ko traži njihovu pomoć.

Ja hoću da pišem i kažem nešto o tim “neslavnim” zdravstvenim radnicima širom svijeta koji svaki dan izlažu svoj život i život svoje porodice rizikuju liječeći druge i ne misleći na sebe i svoje.

I bune se neki protiv tih spasitelja zdravlja, iz ovih ili onih razloga. I smeta im mnogo što “oni rade”, ili još gore “zašto to oni ne rade”, ti ljudi koji sada rade pod punom zaštitnom opremom 12-16 sati, svaki dan. I ti bunitelji i kritičari nisu spremni da zdravstvenim herojima oproste bilo šta.

Oprost čuvaju za svoje “idole”. Njima mogu i njima žele sve oprostiti, kada ti “nepogrešivi”, ipak pogriješe. A neće ti spasioci zdravlja reći: “Vi dadoste sve novce što imate da dovedete te ‘zvijezde’. Neka vas sada one liječe”.

Neće to reći jer oni su oni “drugi”, koje ne slavimo, bar dok su među nama. Možda ih se sjete tek kada budu odlazili, zauvijek!

 

 

(Moja BiH/Jahiel Jaša Kamhi)