Puls asfalta

Na televiziji, koja je uvijek podrazumijevala pojam urbanog, osim ratova i mira započinjale su karijere balkanskog polusvijeta. Jedan od filmova koji je pokazao razornu moć televizije je film “Rane” (1998.), Srđana Dragojevića. Apsolutni hit koji su sarajevski opaki momci poput Ismeta Ćele Bajramovića u kinu gledali i po nekoliko puta, najavio je kriminalizaciju društva i novi sistem vrijednosti. Tinejdžeri Pinki i Švaba u hiper tranziciji Srbije žele doći u opskurnu TV emisiju “Puls asfalta”, u kojoj gostuju poznati beogradski kriminalci.

Prema službenim rezultatima istraživanja gledanosti, trenutno najviši rejting i share u BiH ima emisija “Zadruga 4”, srbijanski socijalni eksperiment, u kojem se za junacima današnjice traga na dnu društvene “septičke jame”, slijedeći dugogodišnju uredničku politiku “ružičaste televizije”. Nedavno je na internetu osvanuo zanimljivi isječak upravo iz reality show programa “Zadruga”, u kojem učestvuje jedini preživjeli kriminalac iz filma “Vidimo se u čitulji” Kristijan Golubović, sinonim za beogradsko podzemlje iz doba Miloševića. Na pitanje od strane jedne od učesnica o tome koliko ima djece, Golubović je ogorčeno zaključio da ima samo jedno. “Pa imam samo jedno. Koliko ću da imam, kad dok izađem iz zatvora i počnem da je…, oni dođu i uhapse me?”

Istraživanja gledanosti televizijskih programa precizan su uvid u stanje mentalnog zdravlja regionalne publike, gdje rejtinzi pokazuju “krvnu sliku” današnjeg konzumenta televizijskih sadržaja. Naime, pri vrhu liste, pored informativnog programa i velikih sportskih manifestacija, nalaze se kič sadržaji koji se iz susjedne Srbije i Hrvatske “slijevaju” u medijski prostor BiH. Dominacija “Zvezda Granda” traje godinama, a publika je do te mjere opčinjena plastikom kojom je ispunjeno tijelo članice žirija Jelene Karleuše, da veliki broj kamera prati čak i njen dolazak na snimanje emisije, jer se često pojavljuje obučena samo u mrežu, korzete i aluminijsku foliju.

Emisije okupljaju anonimuse, koji po principu reality utrke za 15 minuta slave, traže svoje mjesto pod zvjezdanim nebom. Oni pjevaju, kuhaju, kopaju na “Farmi”, pa onda skidaju suvišne kilograme. U ponižavajućem show programu “Život na vagi”, pretila tijela kadidata su eksponirana pred kamerama, dok oko vrata nose ogrlice nalik na one pseće, na koje je zakačen mikrofon. Tamo plaču, iznose razloge svog dugogodišnjeg prežderavanja i kopaju po crnoj psihijatriji, u kojoj mogu uživati samo oni koji vlastite probleme rješavaju tako što se naslađuju tuđim ponižavanjem u javnosti.

Ja samo čitam vijesti

Shodno političkom uređenju zemlje, BiH se nalazi na medijskoj “vjetrometini” nepotrebnih i glomaznih televizijskih servisa finansiranih javnih novcem. Svaki kanton, pa i malo veća općina, ima televiziju. Stotinjak javnih i komercijalnih televizijskih stanica prave medijsku buku u Bosni i Hercegovini, od čega je čak dvadeset televizija oformljeno na temelju administrativne podjela BiH, među kojima su projekti poput TV Vogošća i Prijedorske TV, čiji dnevnici često podsjećaju na vijesti koje je u Nadrealistima vodio dr. Nele Karajlić. Vrlo zanimljiv je podatak da se bijeljinska televizija BN probila na vrh liste najgledanijih televizija u državi.

Iako televizija danas trudi zagovarati uredničke principe nepristrasnog i objektivnog informiranja te programa koji će oplemenjivati živote svojih gledatelja, u praksi se vrlo malo programa zaista i proizvodi u skladu s BBC-jevom premisom, po kojoj bi televizija trebalo da informiše, obrazuje i zabavlja. Uz pomoć daljinskog upravljača, možemo zaviriti u virtuelni svijet jeftinih scenografskih kulisa, besciljnih talk show programa i product placementa, gdje su na stolovima ispred voditelja pozicionirani farmaceutski proizvodi za liječenje impotencije, rahat lokumi i farbe za kosu.

Živimo u vremenu osvete loših đaka. Vidjeli smo to kroz kolaps zdravstvenog sistema, obrazovanja i pravosuđa, koji se dogodio preko politike kadroviranja podobinih a ne sposobnih. Mediji su godinama “partneri u zločinu” vlastima, produžena ruka onoj politici kojoj pogoduje koncept sistematskog zaglupljivanja publike, koja za televizijskim programima poseže kao za najnižim strastima. Takva publika je savršeno glasačko tijelo, koja sublimira kič obrasce i nacionalističku simboliku. Tako smo dobili negledljivi medijski užas u kojem banalne emisije prekidaju najcrnje vijesti. Kako kaže izreka koja se tiče nutritivne filozofije: “Ono si što jedeš. I gledaš”.

Svjetski dan televizije obilježen je i prigodnim spotom, koji će vas pokušati uvjeriti kako se baš svi programi proizvode u korist gledatelja.

(klix)