Njemački književnik i nobelovac Thomas Mann, svjetski poznat i slavljen, živeći daleko od rodnoga Lübecka  priznao je da mu je važnije što o njemu pišu novine njegova rodnoga mjesta nego New York Times, Le Figaro ili La Stampa, listovi koji su se upravo natjecali da svojim čitateljima što uvjerljivije prikažu djelo i format ove u mnogom pogledu znamenite osobe. Nije li to dokaz da podrijetlo nije samo fizička činjenica nego da je ono mnogo dublje utkano u čovjekovo biće i da ga u znatnoj mjeri određuje?

Pređemo li sa svjetske pozornice na naš „mali” svijet, moći ćemo napraviti sličnu usporedbu i kao primjer navesti fra Josipa Markušića, rođenog prije 140 godina u selu Čepak kod Kotor Varoša. Markušić, koji je kao redovnik za svoga života obavljao različite funkcije u različitim mjestima, nije nikada zaboravljao odakle potječe. Tako je i za vrijeme svoga boravka u Beogradu, gdje je obnašao funkciju župnika i gvardijana samostana sv. Ante, imao stalno na umu i „svoj” samostan u Jajcu. Znao je da će se po logici organizacije franjevačke provincije „Bosne Srebrene” čiji je član bio, prije ili kasnije skrasiti upravo u tom samostanu. Stoga je barem nešto od ljepote koju mu je u Beogradu posredovao slovenski arhitekt i njegov prijatelj Josip (Jože) Plečnik želio prenijeti i u Jajce.

„Dragosti Sunčana”

U srpnju 1935. godine Markušić se iz Beograda javio Plečniku razglednicom s neimenovanim bosanskim krajolikom i riječima: Šaljem slikarski motiv iz okolice, gdje se u narodnim pučkim litanijama, među ostalim krasnim nazivima dragoj Gospi (Bl. Dj. Mariji) i ovo dovikuje: “Djevice pripovijedana; Dragosti sunčana!”[…] Ovu bih misao, kipom i kandilom, rado da se izrazi u onom kipu Madoninom, za pročelje samostana u Jajcu.

I da stvar potvrdi, on samo tjedan dana kasnije, sada iz Bosne, šalje još jednu razglednicu sa sličnim motivom: Na fotografiji iz prirode moga kraja “Dragosti Sunčane” šaljem Vam pozdrav…

Zazive „Djevice pripovijedana” i „Dragosti Sunčana”, danas sasvim nepoznate, ponio je Markušić kao sjećanje na Gospine litanije kako su se u njegovom djetinjstvu molile u pougarskom kraju i nije ih mogao zaboraviti čitavog života. On ih je intenzivno doživljavao i njemu su osobno mnogo značili, stoga je polazio od toga da su i drugima jednako razumljivi i prihvatljivi. Međutim, Plečnik je tu imao svoje sumnje: tko će moći uraditi kip adekvatan onoj zamisli „Dragosti Sunčana”?!

Ali Markušić se nije dao smesti nego je i na to imao odgovor i Plečniku kao uzor naveo prikaz Madone na zastavi jedne ljubljanske organizacije, inače rad benediktinca Desideriusa Lenza, slikara, arhitekta i kipara i jednoga od inicijatora beuronske umjetničke škole. Takva bi trebala biti i jajačka Gospa: zlatna, s dragim kamenjem na čelu i žezlom, u rukama drži Djetešce, a donja odjeća „populana” s granatima, natpisom u mramoru Plečnikovim slovima „Djevice pripovijedana” itd. Prema Markušićevu shvaćanju to bi bilo to: Doziv: „Dragosti sunčana” nije sentimentalan ili sladunjav, nego je pun mistike taj uzdah bosanskih koliba i brežuljaka, kao i Madona.

U korespondenciji između njega i Plečnika ustalio se za ovaj prikaz pojam „Sunčana Gospa” ili „arhaična Gospa”, čime se htjelo reći da se ovdje radi o Gospinu kipu koji odgovara pučkim, „arhaičnim” predodžbama. „Arhaičnosti” kipa pripadaju i „bosanski vezovi i šare”, a njih u Sloveniji nije moguće izvesti: jer bi to mogo samo Bošnjak, ili samo Vi. (Ali Bošnjaka nema kipara.) I da bi Plečniku dočarao sliku prostora gdje bi kip trebao doći, šalje mu razglednicu Jajca s crkvom i samostanom u prvome planu: Samostan je u dolinici na Vrbasu, a u vijencu unaokolo su kršćanske kuće vrlo blizu. Još se tamo jutrom i večerom moli Boga uopćeno (skupa), na glas: cijela obitelj, sva čeljad, okrene se crkvi i moli Boga. Svi će vidjeti Gospu, treba dakle da svijetli… A da bi svijetlila, nužno je uz kip staviti i kandilo u obliku krune, u kruni raznobojna stakla koja bi izgledala kao dragulji. Kip i kandilo bi stajali vani, dakle na kiši, pa bi i to trebalo imati na umu kod izrade, posebno kod pozlate kipa. (Kasnije se Markušiću činilo prihvatljivije rješenje da se umjesto krune na Gospino čelo stavi dijadem, dakako i on bogato ukrašen: kao niz bisera na grlu.)

Kod tako jasnih predodžbi i detaljnih naputaka dobiva se dojam da je naručitelj arhitektu ostavljao vrlo malo prostora da on razradi ideju i ponudi privremeno ili konačno rješenje.

Kraljevski grad i „Kraljica Bosne”

I ne samo to. Svako malo Markušiću je padalo na pamet, čime bi se još mogao urediti i učiniti privlačnim vanjski izgled samostana jer: Jajce je kraljevski grad, u kojem je krunjen, a zatim stolovo, posljednji kralj Bosne, Stefan Tomašević, i tu poginuo 1463. Kosti mu se nalaze izložene u staklenom sarkofagu u Jajcu u našem samostanu, gdje mi hoćemo onu Madonu. Jajce ima i svoje katakombe, jedine u Jugoslaviji. Tkogod dođe u Bosnu, dođe i u Jajce, a tko dođe u Jajce, mora i u crkvu, za to bih ja htjeo, da u crkvenom dvorištu, nad samim ulazom u samostan, dođe Madona, ali kao prvorazredna umjetnost, tako da se tu ima šta i vidjeti, a ne samo moliti. Da se time iskleše sinteza naših pričanja, misli i osjećaja, cijele historije i sadašnjosti.

Tom naumu odgovarao je i prijedlog da se na konzoli ispod kipa ukleše i kraljevski grb kakav se nalazi nad kapijom staroga grada. Ako bi se to ostvarilo, onda bi otpao prvotno predviđeni natpis „Kraljica Bosne”.

Markušić kao da nije mogao disciplinirati svoju fantaziju, nego je uvijek išao dalje i prijatelju u Ljubljani dolazio stalno s novim idejama: Meni je nešto palo na pamet. Da mi usput napravimo “Gospino vrelo”.

Doduše to nije bila izvorno njegova ideja nego je očito potekla iz samostanskog bratstva, ali on ju je prenio Plečniku i opisao detaljno do u centimetre:  U Jajcu hoće da prave na šetalištu blizu samostana kapelicu za križ, prosta kapelica od kamena, otvorena, kao Vaše obične male kapelice na raskršćima sa križem ili nekim kipićem. Kapelica bi trebala imati i trpezicu (menzu) koja bi služila za cvijeće, a ujedno i za spuštanje monstrance na Tijelovo. Kao dodatno obrazloženje on ponavlja: Jajce je prvi turistički grad u Bosni, dolaze stranci: treba tu nešto ne samo pobožno, već i lijepo (pristojno)! A što se tiče kvalitete izvedbe, mora biti – sve ekstrafajn! Premda priznaje da nema puno novaca, ali je ipak tako, da ćemo ili napraviti nešto najbolje, ili – ništa.

Njegovim molbama nije došao kraj; sada se pojavila još ideja da se u Jajcu, na otvorenom, u blizini crkve i samostana (na usku prostoru, pod šljivama), napravi Kalvarija poput one u Beogradu. Plečnik je poslao model, ali Markušiću se činilo da bez detaljnog plana to majstori, naročito jajački, ne bi znali izraditi.

Siromašno franjevački, ali omjeno

Što se s domaćim majstorima moglo izraditi, to je bilo oblaganje zidova samostanske blagovaonice (refektorija), što su jajački franjevci željeli, a zašto je opet Markušić od Plečnika tražio nacrte. Prostoriju je trebalo obložiti drvetom, siromašno i jeftino franjevački, ali ipak otmeno za neku reprezentativnost. Plečniku su iz Jajca dostavljene mjere, no one su očito bile vrlo neprecizne i nisu mogle zadovoljiti ni cimermana. Osim toga na njih se moralo dugo čekati, za što je Markušić krivio domaći nemar: Drukčije se u šumi misli, a drukčije kod nas u gradu. Konačno su podaci došli iz moje šume u Jajcu, po svoj prilici i oni nepouzdani i nedovoljni, jer: Mjerili su njihovi „tišljeri”. Nek je Bog na pomoći!

Za oblaganje zidova bila je predviđena jasenovina, a na zidu i jedna niša koju Markušić naziva oltarićem, kapelicom ili kolibicom i koja bi služila ne samo za lijep kip Madonin, već i za razne kompozicije, n. pr. Božić, Jaslice itd. Bilo je to godine 1937. i Markušić je osjećao potrebu napomenuti Plečniku: Mi smo danas u siromašnu vremenu, te nas u tom pazite… U svibnju te godine boravio je nekim poslom u Jajcu i odatle u Ljubljanu poslao četiri razglednice (panorama Jajca; ulaz u tvrđavu; katakombe; narodna nošnja) da Plečnik vidi svu kompleksnost mjesta. Istovremeno mu je javio da su tamošnji franjevci obavili oblaganje refektorija drvetom i navodno – da od plana nisu odstupali.

Najbolje ili – ništa

Ako je načelo „nešto najbolje ili – ništa” bilo odlučujuće u realizaciji planova za Jajce, onda, osim preuređenja interijera samostanske blagovaonice, nije ostvareno – ništa. Ne preostaje nam drugo nego da u sačuvanim skicama, nacrtima i pismima predstavimo sebi kako bi danas izgledao jajački samostan s „arhaičnom” Gospom na pročelju, kako Kalvarija „pod šljivama”, kapelica na šetalištu itd. Iz Markušićeve prepiske s Plečnikom ne saznajemo što je tome neuspjehu bio razlog. Činjenica je da su sve spomenute ideje nastale i artikulirane u predratno vrijeme. Da ratne godine nisu bile prikladne za bilo kakve graditeljske pothvate, sasvim je razumljivo. To jednako vrijedi i za poratne godine, posebno kada se uzme u obzir da se vanjsko očitovanje religioznosti promatralo s neskrivenim, pa i agresivnim podozrenjem. Markušić je 1949. izabran po drugi put za provincijala i stoga preselio u Sarajevo. Jajački planovi silom prilika bili su potisnuti u drugi ili treći plan, sada su  na dnevnome redu bila aktualna pitanja, najaktualnija od njih svakako preživljavanje Provincije kao institucije i njezinih članova. On kao provincijal uložio je sve svoje snage, vještinu i rafiniranost da u takvom izuzetno teškom i neizvjesnom vremenu kormilari svojom zajednicom, što će ostati vjerojatno najznačajnijom činjenicom u njegovoj biografiji.

Pa ipak od „arhaične” Gospe nije mogao odustati. Godine 1953. najavio je Plečniku slavlje svoje zlatne mise, to jest pedesetogodišnjice misništva: Ja sam inače protiv velikih proslava, posebno svojih; međutim sve je badava: ne će me na miru pustiti moja braća fratri. Ovo „nećkanje” ili navodnu nevoljkost shvatit ćemo kao čistu kurtoaziju, jer revnost s kojom se pripremao za ovaj jubilej pokazuje da mu sve to nije nipošto bilo mrsko. U slavlje je uključio dakako i prijatelja Plečnika. Na prvome mjestu naručio je kod njega „jubilarni” kalež koji bi bio njegov osobni: da ga ja lično upotrebljujem dok sam živ, a iza mene da ostane uzorak. To je praktična stvar, sveta i korisna. Kalež bi trebao biti ukrašen draguljima i zazivima iz pougarskih lauretanskih Gospinih litanija: Dragosti sunčana / Svjetlosti podnevna / Kruno biserna / Obrano naša. Plečnik je kalež na veliko zadovoljstvo naručitelja i na vrijeme izradio. (Kalež se danas nalazi u crkvi sv. Ante u Sarajevu, premda bi njegovo mjesto bilo u Jajcu gdje se čuvaju i njeguju i druge Markušićeve „praktične, svete i korisne stvari”.)

Na istoj adresi u Ljubljani Markušić je naručio i zlatomisnički štap koji bi kao neka vrsta sceptra ili žezla trebao obilježavati njegovo svećeničko dostojanstvo, što je u današnjoj, a vjerojatno i u ondašnjoj praksi bilo sasvim neuobičajeno.

Plečnika je također zamolio da mu izradi predložak za kartu zahvalnicu, što je ovaj filigranski i kaligrafski u svome stilu i učinio, ne odbijajući ni ovu kao ni druge njegove molbe. Markušić je bio svjestan toga da je svojim narudžbama išao nekada predaleko, pa je to skrušeno i priznao: Molim Vas, gospodine profesore! Previše jest, ali Vas molim!

Ljekarije – za dušu i tijelo

U svim Markušićevim molbama riječ je izravno ili neizravno o „Jajcu”; međutim, na koncu ostaje dojam da je on pri tome uvijek mislio i na sebe, kako je na blagdan Velike Gospe 1938. godine pisao iz Beograda: Što sam želio za Jajce to sam želio sebi, jer iza Beograda mislim doći u Jajce. Htjeo sam da imam gdje Boga moliti.

A to, da život u Jajcu ima i svoju drugu stranu, nije želio prešutjeti Plečniku kada mu je kratko prije izbijanja rata iz Jajca 16. ožujka 1941. pisao: Gospodine profesore, ja Vas za nešto molim. Da mi opišete kako se pravi Vaš liker „smreka”, kojeg ste mi u jednoj flašici podarili prije dvije godine, a ja istom sada popio, pa mi je neobično dobro činio. Velika ljekarija!

 

 

(ivanlovrenovic.com)