Ne znam šta će biti i kako će se sve ovo završiti, ali ako me utisak ne vara, mislim da ništa što se u Bosni i Hercegovini dešavalo nakon rata nije toliko relaksiralo Sarajlije poput ovonedjeljnih lokalnih izbora. Stvari se najbolje vide na ulici, jer ulica je indikator političkih i socijalnih emocija. Ovih dana ponovo me presreću višedecenijski čitaoci mojih kolumni koji imaju potrebu da sa mnom razmijene nekoliko riječi i kažu mi kako su najzad odahnuli. “Samo neka su otišli”, sažetak je njihovog zadovoljstva zbog radikalne promjene vlasti u glavnom gradu. Mahom je to već ostarjeli svijet, koji tolike godine pati što živi u najgoroj zemlji u Evropi, siromašnoj, korumpiranoj i politički obezglavljenoj zemlji koju su zaposjeli zulumćari regrutovani u nacionalističke oligarhije. Međutim, nisu favoriti “četvorke” osvojili mandate zato što neko vjeruje da će oni početi zidati kule u zraku i, metaforički rečeno, dijeliti narodu medene kolače, nego je kopernikovski politički obrat koji se desio u Kantonu Sarajevo došao kao izraz nagomilanog gnjeva dominantne većine građana. Mnogi od njih su na javnim mjestima godinama najpogrdnijim riječima prozivali domaće vlastodršce, da bi onda na izborima glasali za njih?! Ovog puta su najzad odlučili da kazne bahatu, neodgovornu i neinteligentnu vlast SDA i liše je kontrole nad budžetom teškim više od milijardu KM.

Slučaj Sebije Izetbegović

Kao da čujem Bakira Izetbegovića kako, obraćajući se članovima svog politbiroa, kaže: “Neko je izdao našu stvar!” Taj “neko” su, što je najveća ironija ove priče, bivši istaknuti članovi SDA koji se nisu slagali sa stanjem u stranci i na kraju su se razišli sa Izetbegovićem. Mozak izbornog poraza u Kantonu Sarajevo je njen najvažniji disident Elmedin Konaković. Iskusan i racionalan političar, sa jasnim stavom u odnosu na svaku situaciju, uz to bez dlake na jeziku, Konaković je uspio homogenizirati “četvorku” oko zajedničkih ciljeva i osmisliti koncept njene pobjede. Volio bih da je manje konzervativan i da svoju religioznost prestane isticati kao ličnu vrlinu, jer se to kosi sa dobrim običajima koji vladaju u Evropi, ali sve dok svoj ideološki kredo ostavlja po strani, on je u sadašnjoj situaciji jako koristan za opću stvar. Ipak, teško da bi sve to bilo dovoljno za ovaj trijumf da SDA nije udarnički radila na vlastitom porazu. Njene pristalice su joj godinama opraštale ne samo svakakve kompromitujuće gafove, već i nezajažljivu pohlepu, tješeći se da i drugi kradu lopatama, a da je SDA ipak jedina stvarna državotvorna stranka. Ispostavilo se da su građani osjetljiviji na nepotizam, koji je uzeo toliko maha da je postao jedna od top-tema na društvenim mrežama, a slučaj Sebije Izetbegović dokaz je koliko taj “model” zapošljavanja i napredovanja iritira javnost. Pojavom pandemije koronavirusa naglo je poraslo nezadovoljstvo građana stanjem u zdravstvu. Ono je vremenom prerastalo u gnjev, koji je eksplodirao izbijanjem afere Respiratori, pa je ovakav ishod lokalnih izbora u Sarajevu bio pravedna kazna jedne politike i njene vlasti, koja je ispoljila takvu bezdušnost prema građanima kakvu komunistička vlast nikada nije demonstrirala. Što reče akademik Esad Duraković, da Tito nije napravio bolnice, mi se danas ne bismo imali gdje liječiti.

Čitajte kolumne Gojka Berića:

Stvar je porodične rasprave kakve će pouke SDA izvući iz ovog poraza. Aksiomatsko je pravilo da svaka stranka liči na svog lidera, a on na stranku. Ako je tako, onda je Izetbegovićeva pozicija nezavidna. Koliko je on lično tome doprinio, a koliko su ga drugi odveli u ovu močvaru, to on sam najbolje zna. Za sada nema indicija da je spreman da podnese odgovornost ne samo za izborni poraz, već ni za stanje u stranci. Njegova borbena retorika pokazala se kao potpuni promašaj. Uoči samih izbora iz rukava je izvukao još jedan adut te vrste, izjavivši kako Bošnjaci raspolažu jednim “strašnim oružjem”. Koga to danas može impresionirati? Mladi masovno odlaze iz ove zemlje ne samo zbog njenog beznadežnog siromaštva, već i zato što im je dosta nacionalizma, mržnje i prijetnje novim sukobima. Prosto je nevjerovatno da to Izetbegović i ljudi oko njega ne shvataju. Makijavelistička volja za moć zna biti jača od svakog razuma. Agresivna i prljava predizborna kampanja uvjerila nas je da su nacionalisti – jedni, drugi i treći spremni “spaliti” i ovo malo jada od države samo da bi ostali vladari naših života. Bilo kako bilo, građani su glasali za promjene. To je dežurna medijska parola izbornog ishoda. Ona je manje-više tačna, ali ne i sasvim precizna, jer još ne znamo u kojem će pravcu te promjene ići. Suštinske promjene se mogu desiti samo na nivou državne politike. A tu, kao što znamo, gotovo da prestaje svaki optimizam. Međutim, nova vladajuća garnitura u Kantonu Sarajevo ima šansu da od glavnog grada učini nukleus moralne obnove bosanskohercegovačkog društva u čijim bi temeljima bila potpuna transparentnost javnih poslova, briga za građane, vladavina prava, antinacionalizam i suzbijanje političke korupcije. SDA nikada nije imala takav ili sličan cilj. Pozivajući se na fiktivnu “volju naroda”, vladu “šestorke” srušila je ne zato što je ona tobože radila loše, već zato da se ponovo dočepa izgubljenog plijena vrijednog stotine miliona KM.

Koketiranje sa nacionalistima

Sarajevo je bilo i ostalo najvažniji pojam u svakoj priči o Bosni i Hercegovini, ali ako se ima u vidu da je SDA odavno na silaznoj putanji, pravi tektonski potres desio se u Republici Srpskoj, gdje je Milorad Dodik izgubio dva najvažnija i najbogatija grada – Banjaluku i Bijeljinu. Njegov politički monolit je napukao. Ipak, rano je reći da je to početak kraja njegove moći. Novi gradonačelnik Banjaluke, 27-godišnji Draško Stanivuković bio je rječit i hrabar u ulozi opozicionara, ali se politikom bavio služeći se duhovitim, provokativnim dosjetkama i anegdotama. Nije ostalo nezapaženo ni njegovo koketiranje sa nacionalistima četničke provenijencije. Ako se odrekne i jednog i drugog, mogao bi izrasti u političku figuru kakvu BiH odavno čeka. U izbornoj noći i nakon nje bio je mudar i racionalan: “Meni ne treba skupštinska većina kao gradonačelniku. Meni trebaju najbolji ljudi Banjaluke. Nama treba struka, znanje i ljudi koji su spremni i sposobni da rade.” Ipak, još je rano kladiti se na njega.
Što se tiče Izetbegovića i Dodika, njih je politička sudbina davno spojila. Jedan drugome su pomagali međusobnim retoričkim provokacijama. Sada su obojica gubitnici. Pa i to je nekakvo partnerstvo!