Piše: Samir Beharić

Ako postoji jedna najbitnija spoznaja do koje sam došao tokom stažiranja u Kongresu SAD-a, to bi onda bilo da donošenje odluka o Bosni i Hercegovini ne zavisi samo od nas u BiH, već i od poteza koji se povlače u Berlinu, Briselu ili Vašingtonu.

Iako tvrde da su toga svjesni, probosanski političari ne rade ni približno dovoljno na zagovaranju državnih interesa van Bosne i Hercegvine i lobiranju u kabinetima stranih zakonodavaca, čije odluke mogu imati dugoročne efekte na BiH i sudbinu njenih građana i građanki naše zemlje.

Iskoristiti naredne četiri godine

Ko god da pobijedi u ovim izborima za predsjednika SAD-a, za probosanski orijentirane političare je bitno da u naredne četiri godine ulože više novca za lobiranje u Vašingtonu, nego na nove limuzine.

Početkom 2014. godine, ugledni Washington Post je objavio listu na kojoj je entitet Republika Srpska smjestio na osmo mjesto po novcu potrošenom u prethodnoj godini na lobiranje u SAD.

Taj članak je bio dovoljan znak za uzbunu.

Međutim, tri godine kasnije, kada je “Glas Amerike” obznanio da je Republika Srpska između 2007. i 2017. potrošila 29,6 miliona dolara (skoro 50 miliona KM) na lobiranje, javnost u BiH je shvatila da je izvještaj Washington Posta bio samo vrh ledenog brijega.

Tokom tog desetogodišnjeg perioda, osam lobističkih kuća je za interese Republike Srpske radilo u Vašingtonu, a jedna u Briselu.

Ta cifra je do danas još veća jer je entitet RS i u posljednje tri godine trošila budžetski novac na lobiranje u SAD-u.

Vlada entiteta Republika Srpska je krajem 2019. godine produžila ugovor sa lobističkom firmom “McGinnis Lochridge”, koja će do kraja 2020. godine čelnicima ovog bh. entiteta pružati “lobističke i pravne usluge”, što će na mjesečnom nivou poreske obveznike RS koštati 80.000 dolara (oko 133.000 KM). Samo u ovoj godini, dakle, oni će na račun ove lobističke kuće prebaciti 960 hiljada dolara (oko 1.600.000 KM).

Međutim, nije problem što entitet RS lobira. Problem je što to ne radi država Bosna i Hercegovina.

Iako se u javnosti ponekad pogrešno opisuje kao mešetarenje ili čak korupcija, lobiranje nije samo legalna, već i potpuno neophodna politička djelatnost kojom se utiče na donosioce političkih odluka. Kao takvo, lobiranje je sastavni dio participativne demokratije.

Lobističke firme sa odličnim konekcijama u Vašingtonu i drugim političkim centrima, koriste svoje veze i politički uticaj kako bi, u skladu sa zakonom, zastupali interese svojih klijenata koji će te usluge debelo platiti. Samo prošle godine, u SAD-u je potrošeno preko 3,5 milijarde dolara (oko 5,8 milijardi KM) na lobiranje koje je, u najširem smislu, za cilj imalo određenu promjenu američke politike. Od tog posla je profitiralo preko 11.500 američkih lobista. Ne lobiraju samo države, već i banke, farmaceutske kompanije, proizvođači oružja, građevinske firme, turističke agencije… Čini se da lobiraju svi, osim Bosne i Hercegovine.

Sama činjenica da Bosna i Hercegovina nema niti jedan profesionalni lobistički ured u Vašingtonu ili Briselu govori i više nego dovoljno o nedostatku vizije i totalne institucionalne dezorijentiranosti zvaničnih institucija Bosne i Hercegovine.

Lobiranje za interese Bosne i Hercegovine se svelo na individualni rad diplomata u ambasadama i Misiji BiH pri EU u Briselu.

Međutim, kako su sami ambasadori naklonjeni različitim političkim strankama, te se nalaze pod uticajem anti-bosanskih političkih struja, tako se i aktivno zalaganje za bh. interese unutar iste ambasade mijenja svake četiri godine.

Ogroman doprinos Savjetodavnog vijeća BiH

Osim ambasada, interese Bosne i Hercegovine aktivno zastupaju nevladine organizacije i pojedinci kojima Bosna i Hercegovina predstavlja više od države.

Prije svih, u Vašingtonu se ističe Savjetodavno vijeće za Bosnu i Hercegovinu (ACBiH – Advisory Council for Bosnia and Herzegovina) na čelu sa predsjednicom Ajlom Delkić, koja u glavnom gradu SAD već dugi niz godina zagovara podršku za multietničku i cjelovitu BiH.

U Evropskom parlamentu u Briselu interesi BiH zavise od entuzijasta naklonjenih našoj zemlji, ali koji zbog svojih pozicija u ovoj instituciji nisu u stanju institucionalno zastupati Bosnu i Hercegovinu, onako kao što npr. entitet RS zastupa Obrad Kesić u Vašingtonu.

On od 2013. godine vodi Predstavništvo entiteta RS za saradnju, trgovinu i investicije sa Sjedinjenim Američkim Državama i već je godinama na platnoj listi Vlade entiteta RS. Manji bh. entitet je ovaj ured u američkoj prijestolnici registrirao ne kao lobističku firmu, već kao trgovinsku kancelariju. Obrad Kesić, prateći politiku vrha entiteta i predsjednika SNSD-a, Milorada Dodika, redovno u pitanje dovodi opstojnost Bosne i Hercegovine, često poziva na zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR), te nerijetko optužuje SAD za miješanje u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine.

Iako se radi o legalnim radnjama, američka javnost ne gleda blagonaklono na lobiranje iz entiteta RS.

Dodikov SNSD je u medijima opisan kao secesionistička i Rusima naklonjena stranka, čiji je lider na crnoj listi Ministarstva trezora SAD. Ipak, 2018. godine je budžetski novac entiteta RS doveo tadašnju premijerku, Željku Cvijanović u kabinet nekih od uticajnih američkih kongresmena i tadašnjih članova Trumpovog tima. Republikanski kongresmeni Roger Wicker i Dana Rohrabacher, u javnosti poznat kao “omiljeni Putinov kongresmen”, su se u julu 2018. godine sastali sa Željkom Cvijanović zahvaljujući naporima lobističke firme “Twin Rocks Global”, s kojom je Vlada entiteta RS potpisala tromjesečni ugovor i za njihov angažman im uplatila 30.000 dolara (oko 50.000 KM) iz entitetskog budžeta.

Osim ova dva kongresmena, Cvijanović se tog jula 2018. godine sastala i sa visokopozicioniranim članovima Trumpovog tima, među kojima su bili Kellyanne Conway, sada već bivša savjetnica Donalda Trumpa, zatim Sarah Huckabee Sanders, tadašnja glasnogovornica Bijele kuće, kao i Corey Lewandowski, bivši šef izbrnog štaba Donalda Trumpa.

Ono što je opasnije od svih ovih sastanaka jeste razgovor kojeg je Cvijanović 29. jula 2018. godine vodila sa Steveom Bannonom, bivšim šefom strategija Donalda Trumpa, kojem je ovaj dao otkaz još u augustu 2017. godine.

Bannon je kako u američkim, tako i u međunarodnim krugovima poznat kao zagovornik rasističkih ideja, promotor anti-muslimanskih narativa, te ujedinitelj ekstremno desničarskih stranaka iz Evrope i SAD-a.

Sastanke predstavnika vrha entiteta RS i vođe globalnog desničarskog pokreta ne smijemo potcijeniti.

Iako rezultati ovakvih sastanaka nisu vidljivi preko noći, naivno bi bilo živjeti u uvjerenju da se radi o bezazlenim i formalnim susretima koji neće rezultirati ničim. U vremenu rasta i napretka populističkih i desničarskih pokreta s obje strane Atlantika, sastanci premijerke entiteta sa osobom kakav je Bannon ne slute na dobro, te predstavljaju opasnost za ustvno-pravni poredak Bosne i Hercegovine.

Probosanski političari trebaju biti svjesni da, za razliku od poslijeratnog perioda – kada je veliki broj međunarodnih udruženja dobrovoljno i često besplatno lobirao za “bosansku stvar”, to danas više nije slučaj.

Primjer Eliota Engela

Bosna i Hercegovina je danas daleko od centra pažnje američkih zakonodavaca, od kojih se ne treba nadati da će “po defaultu” biti na našoj strani.

Ne zaboravimo da stariji, pro-bosanski orijentisni kongresmeni umiru, idu u penziju ili jednostavno gube izbore za svoje mjesto u Predstavničkom domu ili Senatu. Najrecentniji primjer je Eliot Engel, probosanski orijentirani i izuzetno uticajni demokrata iz New Yorka, koji je u junu ove godine izgubio na izborima za svoje mjesto u Predstavničkom domu. Engel će od januara naredne godine sjednice Predstavničkog doma pratiti putem malih ekrana – prvi puta nakon 1989. godine, kada je izabran u Kongres. On je u julu ove godine sa još dvojicom demokrata u Kongresu predložio tekst Rezolucije o genocidu u Srebrenici, što će biti jedna od posjednjih rezolucija ovog američkog kongresmena, koji je od početka agresije na Bosnu i Hercegoviu bio na pravoj strani historije.

U međuvremenu, probosanski orijentirani političari ne rade gotovo ništa da plejadi novih američkih kongresmena Bosnu i Hercegovinu predstave ne samo kao državu, već kao uzvišeni ideal i cilj vrijedan političke akcije.

Ako s (novim) američkim kongresmenima ne budu radili i sarađivali probosanski političari, njihovo mjesto će popuniti retrogradne nacionalističke snage koje godinama istrajavaju na rastakanju gradivnog tkiva Bosne i Hercegovine.

Čim prije postanemo svjesni toga da ne postoje “vječni prijatelji”, već vječni interesi, tada ćemo shvatiti i neophodnost lobiranja u Kongresu, zagovaranja u Evropskoj komisiji i održavanja kontakata sa stranim državnicima prije nego te veze izblijede.

Iako su bh. državnici zapostavili svoju ulogu na tom planu, BiH ima cijelu armadu mladih ljudi koji svojim radom i aktivizmom na međunarodnom nivou potpuno besplatno obavljaju posao svojevrsnih ambasadora BiH.

Od takvih mladih ljudi ne smijemo odustati, već one najbolje među njima integrirati u diplomatski kor, naučne institucije i lobističke kancelarije – sve to, naravno, pod uslovom da nam je stalo do budućnosti ove zemlje.

*Autor je nagrađivani omladinski aktivista i član Upravnog odbora Western Balkans Alumni Association. Nakon gimnazijskog školovanja u Jajcu, diplomske i postdiplomske studije pohađao je u Sarajevu, Berlinu, Beču, Leipzigu, Rimu i Samsunu. Kao stipendista Lantos Programa stažirao je u američkom Kongresu u Washingtonu, a u sklopu Schuman Programa nedavno je okončao stažiranje u Evropskom parlamentu u Briselu.

 

 

(politicki.ba)