Magistar umjetnosti Aldin Popaja, rođen 11. januara 1971. u Jajcu, Jugoslavija, sada Bosna i Hercegovina. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu Jajcu. Studij slikarstva počeo je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1990. Nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini 1992. studij sam prekinuo a onda 1994. opet nastavio. 1995. godine dobio je stipendiju na Akademiji umjetnosti, arhitekture i dizajna u Pragu, gdje sam 2000. godine i magistrirao.

Odmah nakon završetka studija počeo je ovoj akademiji raditi kao predavač, gdje je bio na funkciji višeg asistenta do 2010. Za to vrijeme, naravno, radio je i kao umjetnik i realizovao niz samostalnih izložbi, koje su bile izravno povezane s ratnim iskustvom, na primjer, “Urbicid”, 2001. godine u Jajcu; „Jajce“, u Galeriji Klatovy 2005. godine, ili na primjer izložba „Balkanci“, u galeriji Česká spořitelna u Pragu. Sudjelovao je i na mnogim zajedničkim izložbama u Češkoj i inostranstvu, kao što su na primjer: Autoportret u češkoj umjetnosti 20. i 21. vijeka, Alšova jihočeská galerie u Hluboká nad Vltavou, Češka; Clan, Galerija Medium, Bratislava, Slovačka; Xuntanza obradoiro internacional das artes plasticas Fondacion Casa museo, A Solaina de Pilono, Španjolska; Čudna godina, 21. Mikulovski umjetnički simpozij „Radionica“ 2014., Mikulov, Češka, i tako dalje.

Posljednjih deset godina bavi se temom simbola, njihovim sadržajem i načinima manipulacije. Za to vrijeme nastale su se brojne slike koje imaju izrazito stilizovanu formu sa čistim bojama i približavaju se apstrakciji. Slike iz ove serije bile su prezentovane na mnogim izložbama, poput Galerije Felix Jenewein u Kutnoj Hori ili u Galeriji Václav Špála u Pragu, ali i u Švedskoj i Španjolskoj. 2004. godine osvojio je glavnu nagradu za slikarstvo na međunarodnom bijenalu Lilla Europa u Švedskoj. Od 2010. godine član je umjetničke skupine Clan, a od 2014. godine takođe je član grupe Čudna ekipa.

Popaja je zastupljen  u brojnim javnim umjetničkim zbirkama kao što su: Međunarodna galerija portreta, Tuzla, Bosna i Hercegovina; Gradska galerija Zenica, Zenica, Bosna i Hercegovina; Gradska galerija Hradec nad Moravicí, Češka; Fondacion Casa museo, A Solaina de Pilono, Španjolska; Galerija Felix Jenewein, Kutná Hora, Češka; Gislaveds Konsthall, Gislaved, Švedska; Zbirka grada “Mikulov” radionica, Mikulov, Češka; The Pudil Family Fondation, Prag, Češka i tako dalje.

Gospodine Popaja, imajući u vidu da živimo u vremenu pandemije, kako ste vi proveli period izolacije i tvrdih mjera?

Period izolacije sam prilično dobro iskoristio. Naslikao sam dvanaest slika, te sam uradio prilično dosta posla na pripremi knjige o slikanju namijenjene slikarima amaterima. A uz to sam naučio i ispeći prilično dobar kruh! U posljednje vrijeme u Pragu živim od dvije stvari, a to su slikanje i pedagoški rad. U vrijeme pandemije, odnosno izolacije, pedagoški dio je bio sveden na minimum, tako da sam se preorijentisao na drugi dio, tj. slikanje. Taj period je bio odličan i zato što sam mogao uraditi sve one stvari koje sam dugo odlagao.

 

Stars Sky 2018.

Koliko nam je pandemija promijenila život, imajući u vidu da se sa jednom pandemijom na ovakav način susrećemo prvi put u istoriji čovječanstva?

Pandemija se predstavlja kao nešto sasvim novo, nešto što ranije nikada nije postojalo. Mislim da u ovom globalizovanom svijetu takve stvari možemo očekivati i da se ustvari one i dešavaju već neko vrijeme. Pitanje je samo koliko nas se one u datom momentu lično tiču. Ova pandemija se odjednom ticala svih nas, ustvari djelovalo je kao da se tiče svih nas. Međutim, kako vrijeme prolazi, izgleda da tako uopšte neće biti. Već sad se pokazuje da su reakcije na pandemiju promijenile naš svijet više nego sama pandemija. Ako malo pogledamo i sa istorijske tačke, prva evropska epidemija kuge je odnijela jednu trećinu ljudskih života. U poređenju s današnjom pandemijom, posljedice kuge su bile strašne, a tadašnjim Evropljanima bi naša pandemija izgledala kao obična prehlada. Ali ipak ovdje stvarno ne želim bagatelizovati opasnost ovog virusa.

Na koji način pandemija utiče za savremenu umjetnost, imajući u vidu da su mnoga pozorišta, muzeji i druge kulturne institucije bile ili još uvijek jesu zatvorene?

Pandemija, odnosno još više reakcija na pandemiju ima veliki uticaj na sve sfere našeg života, pa tako i na umjetnost. Iako često govorimo o tome kako je umjetnost neizostavni dio našeg ljudskog bića, umjetnost je u svakoj krizi, pa tako i u ovoj, prvo što ćemo odbaciti jer se na nju gleda kao na neki luksuz. Ovdje mislim na vladin program, ali i na potencijalne kupce kolekcionare. Istina je da se Češka vlada trudila, a i dalje se trudi, da finansijski potpomogne kulturne institucije kao što su pozorišta, muzeji itd. U Češkoj se i dalje provode određene mjere. Te mjere nikada nisu bile drastične kao u Bosni i Hercegovini. Česi su narod koji je vrlo osjetljiv na pitanje ljudskih prava i sloboda i mjere kao što je na primjer policijski sat nikad ne bi tako lako prošle. Ja sam slikar, tako da me se te stvari skoro i ne tiču. Slikarima niko ne daje novac za boje i platna, niti im plaća atelje. A mislim da je tako i najbolje.

Stone Sleepers No.5, 2019.

Koliko umjetnost svakom čovjeku može pomoći u ovim kriznim vremenima?

Meni umjetnost pomaže cijeli život. Prvenstveno mi pomaže da fizički preživim, ali mi pomaže i da kroz nju shvatim i definišem svijet oko sebe. U kriznim trenucima ljudi imaju vremena i potrebu da se okrenu sami sebi i da analiziraju svijet u kojem žive. Ukoliko to rade iskreno i pošteno, mislim da će u svemu tome uvijek pronaći i umjetnost. Tome nas uči istorija i mislim da nije prvi put da krizne situacije, npr. svjetski ratovi, pored sve grozote produkuju i vrhunska umjetnička djela. Sasvim je dovoljno pomenuti Picassovu Guernicu.

Koja je tema koja vas kao umjetnika zaokuplja, ona koja vam na neki način ne daje mir?

Tema je za mene vrlo bitna. Uvijek je išla ispred forme i faktički ju je definisala. Iako se smatram češkim slikarom, s obzirom na to da je Prag grad u kojem stvaram već 25 godina, teme koje radim su skoro isključivo vezane za BiH. Nije to, naravno, zbog toga što u Pragu nema zanimljivih tema. Naime, vrijeme rata koje sam proveo u Bosni zasigurno je ostavilo dubok trag na mene. Malo je tako velikih tema kao što je rat. Sve vrijeme ovdje u Pragu pokušavam da se riješim te teme. Ne ide mi. Ono što sam do sada uspio jeste da tu veliku temu makar podijelim na više manjih s kojima mi se radi daleko lakše. Tema na kojoj radim već deset godina su simboli i manipulacija simbolima. Kad sam odlučio da radim na temu simbola neko vrijeme sam tražio i na kraju našao objekte na kojima je tema simbola, sa svime što me o tome zanima, maksimalno zastupljena. U Bosni su stećci vrlo teška tema jer predstavljaju nešto poput zalaska sunca. Toliko puta su naslikani i opisani da je vrlo teško naći novi način i formu, a da to ne bude kič. Dugo sam, upravo zbog tog razloga, odbijao da uopšte naslikam oblik stećka. Radio sam samo sa simbolima uklesanim na njima. Ono što me na simbolima najviše fascinira jeste to da je, bez obzira na oblik i snagu simbola, posmatrač taj koji im na kraju daje sadržaj. Simbol sam od sebe je čisto geometrijska stvar. To nam pokazuje i interpretacija simbola na stećcima i manipulacija njima. Svojatanje simbola i istorijske manipulacije su pokazatelji toga da je simbol sam po sebi jako otvoren i širok. Naravno da te manipulacije i interpretacije mogu biti i negativne, pogotovo kada se stave u službu politike. Takve manipulacije su istorijski jako opteretile inače krasnu umjetničku formu stećaka. Trudim se da ih na svojim slikama rasteretim upravo tih naslaga i dam im onu prvu geometrijsku slobodu koju su imali pri svom nastanku. Na kraju krajeva, krst i križ su daleko stariji od pravoslavlja i katoličanstva, a polumjesec isto tako postoji daleko duže od islama. Svastika na stećku u Konjicu je takođe starija od fašizma. Jedina manipulacija koju radim sa stećcima je estetska, a mislim da im ta manipulacija i pripada.

Stone Sun No. 9, 2018.

Kako biste prokomentarisali banjalučku umjetničku scenu?

Nažalost, već neko vrijeme ne pratim aktivno bh. scenu, tako da se ne usuđujem ozbiljno komentarisati banjalučku, sarajevsku, mostarsku ili neku drugu scenu u BiH.

Da li je teško raditi i stvarati u današnje vrijeme bez obzira na grad u kojem živite?

Biti umjetnik i stvarati je i lijepo i teško. Lijepo je jer možete raditi ono što vi smatrate bitnim i ne morate voditi računa apsolutno ni o čemu drugom. Teško je jer to što uradite ne mora isto tako nikoga da zanima, niti to neko od vas potencijalno očekuje. Mislim da taj osnovni princip vrijedi u Banjoj Luci isto kao i u Pragu. Razlika može biti u tome što u Pragu živi daleko više kolekcionara nego u Banjoj Luci. Isto tako, u Pragu možete slikati i dvadeset godina a da vas niti jedan od tih kolekcionara ne posjeti, a kamoli da od vas nešto kupi. Biti umjetnik je stvar suštinske instinktivne odluke, a ne racionalnog kalkulisanja.

Pored pandemije, mi živimo u vremenu „društva spektakla“, senzacionalizma, „big brothera“ i drugih reality emisija. Koja nam je alternativa? Kako preživjeti u takvom konstruisanom ludilu?

Uvijek je postojala jeftina zabava. To nije ništa novo. Ono što je drugačije jeste da živimo u vrijeme masmedija, interneta, televizije itd. To što neki naš komšija napravi neku glupost ne traje samo dok mi to posmatramo, već ukoliko to snimimo i postavimo na YouTube milion ljudi na cijelom svijetu to može da pregleda mjesecima, pa čak i godinama. Ovdje još uvijek govorimo o slučajnosti. Kada su ljudi od biznisa shvatili ekonomski potencijal gluposti, počeli su da nam to prodaju za velike pare. A mi to vrlo rado kupujemo. Taj način perfektno odgovara takozvanom momentalnom zadovoljstvu, dosadno mi je – pustim si smiješni video ili drugi zabavni program i problem je riješen istog trena. Zabava i zadovoljstvo su tu. Doći do dubokog i kompleksnog zadovoljstva putem kulture, umjetnosti i znanja daleko je teži i komplikovaniji put. Moram uložiti svoje vrijeme, energiju i novac u nešto što će tek kasnije možda doći. Moram u to vjerovati, unaprijed planirati itd. To iziskuje rad, koncentraciju… A to nije baš svako spreman da dâ. Mislim da će pogotovo mlađe generacije imati problem s tim. Moja generacija je makar doživjela to da se na zadovoljstvo mora pričekati. Generacija koja se ne sjeća vremena bez interneta s tim će sigurno imati problema. Rješenje je, kao i u većini problema tog tipa, u školskom sistemu i, naravno, u kućnom odgoju koji ima veoma bitnu ulogu.

Ljudi su u BiH veoma zaokupljeni temama koje ih međusobno razdvajaju. Kako zapravo raditi na međusobnom zbližavanju, bez obzira na naciju ili religiju?

Politički diktat koji ljudima u BiH već 25 godina nameće sistem nacionalizma devetnaestog vijeka je nevjerovatno efektan. Mislim da je bosansko društvo već toliko zaraženo da je nacionalizam daleko veći nego što je bio pred sami početak rata. U Jajcu imam roditelje, brata i sestru, tako da u BiH dolazim otprilike dva puta godišnje. Skoro svaki put osjetim porast nacionalizma, kako onog programskog političkog tako, nažalost, i onog običnog među ljudima koji se primio od političke klice. Ne znam kako napraviti program koji bi to zaustavio. Sam o tome razmišljam i našao sam jednostavan recept koji funkcioniše makar na ličnom nivou, a to je govoriti i misliti isto u bilo kojoj situaciji i u bilo kojem društvu. Ne smijem si dozvoliti da pričam drugačije u Sarajevu nego u Trebinju ili u Čitluku. Nacija i religija su stvar izbora i faktički ih mogu sutra promijeniti ako zaželim. Ljudi to prihvataju previše fatalno. Promijeniti naciju ili vjeru je faktički daleko lakše nego promijeniti ime ili auto. Na posljednjem popisu izjasnio sam se kao Bosanac. Nisam morao da uradim apsolutno ništa drugo nego da u kolonu predviđenu za to napišem tih sedam slova. Vrlo jednostavna stvar. Mogao sam da napišem i bilo šta drugo. U životu je toliko bitnijih stvari koje daleko više utiču na naš život, a to su zdravlje, dobar posao, lijep stan, krug dobrih prijatelja… Ne vjerujem da bi se moj život promijenio ni za milioniti dio da sam u kolonu nacionalnost napisao Bošnjak, Srbin ili Hrvat.

Prateći javni diskurs mogli bismo reći da smo postali zemlja folklora i mitova, međutim, postoje mladi ljudi koji se ne drže ovih okova. Zašto su oni tako nečujni?

Bosanskohercegovačko društvo je društvo političkog diktata. Sve što je izvan politike i politikanstva vrlo teško dobija svoj prostor. Bez kontakta s politikom danas je u BiH teško dobiti i mjesto portira u osnovnoj školi, a da ne pominjemo mjesto direktora škole ili druge bitnije funkcije. To je sigurno razlog zašto je tako teško izboriti se za prostor i dobiti šansu da nešto kažemo. Da je to ipak moguće, pokazali su nam jajački srednjoškolci koji su se prije nekoliko godina izborili protiv podjele svoje škole u nacionalne torove. Nažalost, to je izuzetak u državi u kojoj žive. Nacionalizmi koji su prisutni u BiH ustvari se međusobno hrane. Još uvijek jako mnogo ljudi u Bosni i Hercegovini pogrešno misli da se protiv jednog nacionalizma može boriti drugim nacionalizmom.

Violet hole 2015.

Međutim, nisu samo mladi „alternativci“ nečujni. Nečujni, odnosno pasivni su i svi ostali, profesori, intelektualci, radnici, umjetnici… Može li nam na način šutnje i trpljenja nepravde biti bolje?

To se dešava zbog istih razloga koje sam prethodno već naveo. Ljudi se nalaze u osnovnoj dilemi – da li se otvoreno suprotstaviti nacionalizmu i njegovim apsurdnim teorijama devetnaestog vijeka, hranjenom mitovima srednjeg vijeka, i ostati prav i moralno jak, ali na periferiji društva, ili prihvatiti nacionalizam nacionalne politike i time si olakšati život, ali moralno pokleknuti. Mislim da većina ljudi odabere drugu mogućnost. To im daje osjećaj da bolje žive i da su svojoj djeci osigurali dobar početak u životu. U tome je ustvari i najveća greška jer na taj način grade, podržavaju i učvršćuju svijet nacionalizma u kojem će njihova djeca morati da žive. Ili neće morati, ako se odluče otići u Njemačku, Austriju, Švedsku…

Na čemu trenutno radite?

Već deset godina radim na temu simbola i mislim da će me ta tema još dugo držati. O simbolima se ima još mnogo toga reći jer su oni univerzalni jezik ljudske rase…

 

 

(Buka)