(Katoličke crkve u Jajcu kroz stoljeća)

U razdoblju kad smo doživjeli više razaranja u nekoliko mjeseci nego ranije (u “nekulturno’ doba) u dva ili tri stoljeća, dobro je pogledati sudbinu crkvenih zdanja u samo jednom gradu – Jajcu.

Jajački kraj pripada među najistaknutije dijelove Bosne po svojim prirodnim ljepotama (slapovi i jezera na Plivi, kanjon Vrbasa, slikovita brda). Jedno vrijeme Jajce je bilo politički i vojnički u središtu opće pažnje: u 15. st. bilo je jedna od kraljevskih prijestolnica bosanskih vladara, a nakon što je Bosna g. 1463. pala pod Turke, ono je kroz više od šezdeset godina bilo glavni bedem pred nasrtajima Osmanlija, bilo je štit Hrvatske i Ugarske i zemalja njihova zaleđa.

Kao naselje, Jajce je dobilo svoje pravo značenje kad je vojvoda Hrvoje, početkom 15. stoljeća, sagradio u njemu kaštel (utvrdu, a ujedno i dvorac) okružen bedemima i kulama.

Bilo bi zanimljivo govoriti o prirodnim ljepotama ovoga kraja, o njegovom vojnom, gradskom i seoskom graditeljstvu, o njegovoj povijesti. Izabrao sam umjesto svega toga samo jajačke crkvene građevine, kako su se pojavljivale tijekom prošlosti. Ima lijepih spomenika i drugih religija: iz rimskog doba npr. čuveni Mitrej, iz turskog razdoblja npr. džamija sultanije Esme. Ograničavam se samo na katoličke crkve i to sljedeće: 1) romansku crkvu sv. Marije, 2) gotsku crkvu sv. Marije, 3) zvonik sv. Luke, 4) crkvu sv. Katarine, 5) tzv. “Katakombe” i 6) samostansku crkvu Uznesenja Marijina. Neću govoriti o crkvi sv. Ive u Podmilačju, iako je ona dugo vremena bila za Jajčane župna crkva, ni o drugim izvangradskim crkvama ove župe.

  1. Romanska crkva sv. Marije građena je u 12. ili 13. st. Za nju znam samo po arheološkom iskopavanju iz g. 1960-61. Bila je na istom mjestu gdje i gotska crkva sv. Marije i istih, mjera kao i ona, samo je bila građena u starijem stilu. I ona je bila posvećena Gospi kao i kasnija, na njezinim temeljima sagrađena, crkva. U 15. st. ona je bila, vjerojatno zbog starosti, u takvom stanju da su je morali nadomjestiti novom. Od nje se u novoj crkvi sačuvao donji dio pročelja (u visini od 2-3 m) s polukružno završenim portalom, ukrašenim kamenim uvijenim konopom.
  2. Njezina nasljednica, građena oko 1410., bila je građena u gotskom stilu. Podignuta je u kasnijim godinama vojvode Hrvoja, (kad se i on priznavao katolikom i nastojao pomagati vjerske pothvate); kao član Zmajeva reda bio je dužan i suzbijati krivovjerce. Ta crkva, kao i prethodna, služila je franjevcima kao njihova samostanska crkva, pa je prema tome bila vrlo jednostavna, jednobrodna. Sastojala se od pravokutne lade, i od vrlo velikog, iako užeg i kraćeg, pravokutnog svetišta i sakristije. Bila je oslikana nasuho: u ruševinama otkriveni su neznatni ostatci tih slika. Bila je duga 22 m, široka 10 m; visinu i oblik stropa ne poznajemo. Na njoj su, kako je rečeno, ostala stara ulazna vrata (portal) i nešto zida pri dnu; građena je pravilno otesanim kamenjem poredanim u vodoravne redove. U sredini procelja imala je prozor u obliku rozete (ružice) – kitnjasti gotski četverolist od kamena. Krov je bio na dvije vode, jednostavan, drven. U crkvi je, prema tadašnjem običaju, bilo mnogo grobnica: pod crkvene lađe i sastojao se gotovo jedino od nadgrobnih ploča, a tako i pod sakristije i svetišta.
  3. Zvonik ove crkve sv. Marije redovno se zove toranj sv. Luke. Do toga naziva došlo je jer je žena kralja Stjepana Tomaševića donijela kao dio svog miraza moći sv. Luke, koje su kratko vrijeme bile pohranjene u toj crkvi. K tim se moćima hodočastilo pa je tako i to mjesto po njima dobilo svoje novo ime. Moći su g. 1463. dospjele u Veneciju i danas se čuvaju tamo.

Taj je zvonik dosta stradao od dugih godina, a i stoga što je dijelio sudbinu Jajca. Ipak, očuvao se sve do danas. To je zgrada kvadratična presjeka, nekoć visoka oko 27 m, a dijeli se u dva nejednaka dijela: donji (veći) bio je gotovo bez otvora (imao je samo dva uska prozora), a gornji se sastojao od tri kata sa širokim trodijelnim otvorima na sve četiri strane (tzv. triforama) s vitkim romanskim stupovima; završavao se sploštenim krovićem i križem na vrhu. Zid je bio debeo oko 1 m, a toranj se lako sužavao što se više penjao u visinu, radi bolje stabilnosti.

Tako je postignut skladan, lagan oblik, srodan talijanskim ili, da uzmemo bliže primjere, nekim dalmatinskim zvonicima; takav je npr. zvonik hvarske katedrale, samo je jajački nastao prije njega. Zvonik je gotovo neovisan od crkve, povezan je s njom samo jednom stranom.

A sad da vidimo kakva je bila sudbina crkve i zvonika. Zvonik je nastao znatno kasnije od crkve, vjerojatno oko g. 1450. Kao što znamo, Jajce je konačno palo pod Turke g. 1528., pa je tada crkva pretvorena u džamiju a zvonik u munaru. Na zvonik, sada bez zvona, nadostavili su cilindrični dodatak sa šiljastim završetkom, da bi imao izgled turskih minareta, a treći kat tornja zazidali su da bi zdanje bilo stabilnije.

Crkva je proglašena carskom džamijom, a briga za njezino uzdržavanje povjerena je porodici Karahodžić iz Bulića, kojoj je car u tu svrhu dao posjed u Bulićima i Podhumu; vjerojatno je on nekoć bio fratarski. Džamija je gorjela nekoliko puta a najjače g. 1658., kad je požar zahvatio cijelo Jajce. Prilikom ponovne izgradnje došlo je do velikih promjena: razina poda bila je znatno podignuta jer je prostorija bila zatrpana srušenom građom, a onda su nadogradili zidove pri vrhu. Stare prozore su zazidali i izgradili nove. Drugi teški požar prouzročili su nepažnjom g. 1832. carski vojnici, poslani da se bore protiv Husejina Gradaščevića i smješteni u džamiju. Sad se više nije moglo pomišljati na obnovu, pa je tako ruševina dočekala austrijsku okupaciju. Dvadesetak godina kasnije (1899.) pokušali su jajački katolici da tu ruševinu dobiju za sebe, a sljedeće godine javili su se tamošnji muslimani da je oni obnove; međutim, država je već ranije (1892.) to zdanje proglasila kultumim spomenikom i povjerila brigu za njega Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Kakva je bila ta briga? Kad je Bosnom prolazio princ Rudolf g. 1888. uklonili su onaj dodatni minaret na zvoniku, ali su otvori na III. katu i dalje ostali zazidani. Mnogo kasnije (1949.-1953.) otvoren je taj zazidani dio, podignut krov i izradeno stubište, a popravili su i neka oštećenja na zidu. Istraživanje ove zgrade obavljeno je 1960-61. kad je iz ruševine uklonjen nanos, zaostao od ranijih stradanja, i kad je otkriven zapadni portal i gotska rozeta.

  1. Osim crkve sv. Marije u dokumentima se spominje i crkva sv. Katarine. Nju je dala sagraditi kraljica Katarina oko 1450. Ona je u svojoj oporuci (1478.) odredila da se u njoj pohrane svetačke moći s kojima je ona raspolagala. Kako je ta crkva izgledala, ne znamo, jer je ona netragom nestala: njezino gradivo upotrijebljeno je za gradnju gradskog kupatila (hamama).
  2. Naziv “Katakombe” nije pogodan jer nas on podsjeća na starokršćanska podzemna groblja, a ova zgrada potječe s kraja srednjeg vijeka No, taj se naziv ustalio, pa ga je teško promijeniti. Ova zgrada ustvari je grobna crkva, isklesana u sedri. Takva građevina jedva se gdje može naći u Europi; ima ih u Egiptu i Indiji. Nju spominje i Encyclopedia of World Art i odgovarajuća Enciclopedia universale dell’ arte.

“Katakombe” nisu dovršene: ima dijelova koji su samo započeti ili tek naznačeni. One se sastoje od gornje i donje crkve (tzv. kripte). Gornja crkva, ukupne dužine od 13,72 m, sastoji se uglavnom od uzdužne lađe i poprečno na nju nadostavljenog pravokutnog svetišta s polukružnom apsidom. Ispred lađe nalazi se predvorje a na njezinim stranama predviđena su mjesta za grobnice, ali nisu sve izrađene. Kripta je vrlo malena (oko 16 m²) i najveći dio prostora u njoj zauzima oltar.

Svod, negdje bačvast a negdje šiljasto-obla oblika, na glavnim je mjestima fino isklesan, a negdje je tek grubo obrađen. Najviše nas smeta što ova zgrada nema svjetla i što nema zračenja: možemo misliti kako se teško moglo disati kad su unutra gorjele baklje.

Tko je gradio ovu podzemnu crkvu? Stručnjaci naginju mišljenju da je to bio Hrvoje, jer se njegov grb nalazi na tom mjestu. A tko bi drugi i mogao poduzeti tako zamašan i težak posao? Oni misle također da je tu već ranije morala postojati neka spilja, a ovaj je velikaš zamislio da je pretvori u grobnu crkvu. Prema tome, “Katakombe” bile bi napravljene kad i crkva sv. Marije (oko 1411. i kasnije). Neka je neprilika (vjerojatno smrt naručitelja) bila razlog što to zdanje nije bilo do kraja, prema planu, izvedeno.

  1. Samostanska crkva Gospina uznesenja sagrađena je nakon goleme stanke od 360 godina kad se nije smjelo graditi crkve, dakle tek 1866. i sljedećih desetak godina. Crkva je izgrađena u tradicionalnom obliku starokršćanske bazilike od tri lađe. Početkom 20. st. (1911.) nju je oslikao M. Antonini prizorima iz Gospina života na zidovima pobočnih lađa, a na stropu svetišta izradio je Krunjenje Gospino; na luku između lađe i svetišta prikazan je sv. Franjo kako propovijeda vjernicima u jajačkom krajoliku. U crkvi se nalazi i grob posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića sa slikom Bosne koja za njim tuguje.

Ta mirma, tiha crkva, koja u svom zakutku pored Vrbasa, nije mogla nikoga izazivati, pala je kao žrtva bjesomučnog ludila, nakon što su bosanski Srbi stigli u Jajce, u vrijeme kad nije bilo borbi. Netrpeljivost je ovdje nadmašila sve ranije.

***

Jajce je u najnovije vrijeme postalo čuveno po zasjedanju AVNOJ-a. Na njemu je – uz ostalo – bila proglašena ravnopravnost i sloboda za sve narode u bivšoj državi. Nažalost, pokazalo se da je to bio samo proglas: najbrojnija nacija mislila je svoje i čitavo je vrijeme – pod krinkom “bratstva i jedinstva” – snovala kako da potisne druge i da proširi svoju vlast. Kao posljedica takvog načina mišljenja pala je žrtvom i samostanska crkva, da o drugima u blizini, npr. u Podmilačju, i ne govorimo. Tako su i ovu navodnu noviju slavu Jajca umrljali i pokopali oni koji se kite imenom Jugoslavije, države koja je prema jajačkome proglasu trebala biti zajednicom slobodnih i ravnopravnih naroda.

Svjetlo riječi, 1995., br. 151

Literatura:

Đuro Basler: Srednjovjekovne crkve u Jajcu. Dobri pastir, (revija), 1970., str. 273- 284.

Marko Karamatić: Franjevačka provincija Bosna Srebrena (Šematizam), Sarajevo, 1991., str. 106 ss

Ignacije Gavran, “Putovi i putokazi (III)., Niz članaka o našoj prošlosti”, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1998. str. 231-237.

 

 

(Jajce Online)