U nastavku pročitajte ispovijest naše sugrađanke:

– Dragi moji sugrađani,

Korone ima i nažalost tu je, kod nas! Vjerovao neko u to ili ne. Ja upravo prolazim kroz  pakao. Moj muž je pozitivan na COVID-19, ja hvala Bogu još nisam!

Moj pakao izgleda ovako:

Prvi dan: Muž dolazi s posla s jakom glavoboljom i malaksalošću. Navečer je dobio temperaturu 38.4°C. Ne spava on, ne spavam ni ja. Odmah se izolujemo, on na drugi sprat kuće, a ja s troje djece ostala sam na prvom spratu.

Panika me već hvata! Pripremam djecu na scenario koji slijedi. Cijelu noć nespavanja i tako dočekujem i jutro!

Drugi dan: Djeci spremam stvari, kroz suze im govorim da će sve biti uredu i da je njihov tata najveći heroj i borac. Stariji sin plače, valjda razumije iako nema još 10 godina. Mlađi sin me pita, pa zar ja neću mama moći u školu (Duša moja draga, moj prvačić). Neće biti prvi dan škole, neće osjetiti tu radost i sreću kao njegovi vršnjaci.

Kćerka koja ima tri godine ne razumije na sreću ništa, njoj drago, ide ona svojoj neni. Muž odlazi u bolnicu pod temperaturom, gdje radi nalaze i test. Jedva hoda, a i gleda.

Trčim na sprat po 100 puta, pitam kako je, kolika mu je temperatura!?

Hiljadu pitanja mi se mota po glavi!

On se i dalje bori s temperaturom i glavoboljom, tijelo ga boli. Znala sam da nas čeka još jedna neprespavana noć…

Treći dan: Temperatura pada na 37,2 °C pa mi daje nadu da će test biti negativan.

Pomislila sam da je od umora, jer je radio zadnjih dana jako puno, više je bio u bolnici i liječio druge, a nije bio ni svjestan šta njega čeka. Uvijek su mu pacijenti bili na prvom mjestu, a on sam sebi na drugom.

Zvoni telefon, trčim uz stepenice, gubim dah! Pred vratima prisluškujem i čujem: Pozitivni ste!

Mir i tišina, bacila sam se odmah u razmišljanja! Milion pitanja se nameće čovjeku kroz glavu…

Teško otvaram vrata, gledam ja njega, on mene!

Ne govori on ništa, svjesni smo šta nas sve čeka! Kao munja sam se vratila u donji sprat i počela plakati.

Nakon nekog vremena sabrala sam se, jer moram biti jaka zbog njega samog, zbog naše djece, a onda i zbog same sebe.

Zovem učiteljice da ih obavijestim, da neće moći u školu jer njihov tata je pozitivan na Covid-19, a nakon toga obavještavam i tete iz vrtića.

Nije me stid i ne bojim se osude javnosti, jer savjest mi je čista!

Kasnije razmišljam da moram reći i prijateljima da ću i ja biti u izolaciji u narednom periodu.

Zahvalna sam dragom Bogu što imam divne prijatelje koji su mi odmah ponudili pomoć. Jedni odlaze u trgovine u nabavku, drugi mi donose hranu. Ne, što nemam, već svjesni su u kakvoj sam situaciji i pitaju se hoće li moći šta i pripremiti.

Mojoj kćerkici je rođendan! Ne možemo je zagrliti, poljubiti, dati poklon, napraviti joj zabavu, ali opet kažem sebi: Proći će i to, samo da naš heroj bude dobro!

Znam, bit će!!

Zovem ga s terase, jer njegov prozor je iznad, pitam ga šta dalje….

Kaze on meni “Julija” mogao bih još limunade….

– Dobro Romeo moj!

Trčim uz one stepenice ko luda, maska, rukavice bar da se nekako zaštitim, ostavljam pred vratima kao zatvoreniku.

Četvrti dan: Budim se u 5 sati, iako sam zaspala u 3 sata, odlazim gore i otvaram vrata sobe, spava, ne izgleda mi loše!

Napravim sebi kafu i zovem ga!

Pitam ga, kako je??

Govori da je bolje, nema temperaturu, nema glavobolje, samo ga boli tijelo! Meni laknu, dobih krila!

Znam, potrajat će još, ali kad vidim da ide nabolje lakše mi…

Nedostaju nam djeca, kuća prazna, nema njihovog osmijeha ni igre. Nastavljamo se boriti, prebrodit ćemo mi to, ja Julija i moj Romeo.

Hvala svim mojim prijateljima na podršci koji su odmah stali uz mene i pomogli mi!

Eh, dragi moji, KORONE ima, MOLIM VAS, budite odgovorni zbog sebe, zbog onih koji vas vole!

Nije sram imati koronu, ali je sram biti neodgovoran i ugroziti druge! Niko mi nije ponudio 900 KM, da moj muž bude pozitivan i da s vama podijelim ovu priču i borbu!

I ne zaboravite, da naši ljekari i medicinske sestre su na prvoj liniji odbrane od koronavirusa i ne mogu da priušte sebi “luksuz” da ostanu sa svojim porodicama kod kuće.

Mi, koji to možemo, zahvalni smo im na svemu što rade za nas, napisala je u svojoj ispovijesti naša sugrađanka Mirzada Vrebac Shikh Mohammad, supruga uglednog jajačkog doktora Bozana.

 

 

(Jajce Online)