Piše: Jozo Džambo

Na mojim policama s knjigama vlada nered. Knjige su poredane ne po abecedi i ne po područjima, nego po banalnoj logici koju diktira format knjiga. To je neizbježivo ako se želi maksimalno iskoristiti ograničeni prostor. Tako ovdje, jedno pored drugoga, stoje imena Meše Selimovića i Bismarcka, Ignacija Gavrana i Noela Malcolma, Fernanda Braudela s jedne, Maxa Frischa s druge strane, a između njih Erica Hobsbawma On History i Rusmira Mahmutćehajića Andrićevstvo: protiv etike sjećanja.

Nema logike, rekao bi komičar Čkalja. Nema.

Beogradski antropolog i etnolog Ivan Čolović dao je jednoj knjizi svojih eseja o „junacima devedesetih” naslov Za njima smo išli pjevajući i u njoj, između brojnih lucidnih i (samo)kritičkih zapažanja, zabilježio i ono o svome sudjelovanju na jednome prosvjedu koji je bio glas otpora protiv politike Slobodana Miloševića. I Čolović je, piše on, u istoj povorci i gotovo rame uz rame prepoznao lica s kojima ni po koju cijenu ne bi htio sjesti za isti stol. Toliko su se razlikovali jedni od drugih. Ali su sada svi bili u protestu protiv Miloševića: Čolović protiv njegove politike, a oni drugi protiv toga što Milošević ne uspijeva provesti u djelo svoju politiku.

Jedan drugi Ivan, sada Lovrenović, piše u knjizi Nestali u stoljeću kako se ne zna, tko će kome nakon smrti biti „susjed” i to ilustrira sudbinom dvojice jajačkih fratara, dviju sasvim oprečnih biografija: fra Dominika L. i fra Josipa Markušića. Na fratarskom odjelu groblja Mašete počivaju u miru njih dvojica, „dva ljuta protivnika, ublizu jedan do drugoga”. Neistomišljenici, oponenti, zbog političkih stavova grdno zavađeni i daleki jedan drugome, ali sada u crnoj grobljanskoj zemlji – kabur komšije.

Muzejsko pamćenje

Danas moderno i po pravilima suvremene muzeologije uređeni samostanski muzej u Jajcu, s pravom nagrađivan, bio je nekoć zbirka predmeta: spomenika koje su generacije fratara smještale i razmještale po svome ukusu i nahođenju. U toj muzejskoj ponudi najveću pažnju privlačili su zemni ostaci pogubljenog posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U njegovoj blizini rimski kamenovi i svi ostali predmeti djelovali su blijedo, sporedni i čak suvišno. Ali, premda u muzeologiji laici, fratri su znali za njihovu vrijednost. Njih je vodio osjećaj, ne struka, a pokazalo se do dana današnjeg da su i u osjećajima bili stručni.

Posebno istančan smisao za muzealno imao je fra Josip Markušić, kroničar ratnih godina u Jajcu, koji je, između ostaloga, obnašao i funkciju bibliotekara i ravnatelja samostanskog muzeja. U svojim „Ratnim zabilješkama” on bilježi što je sve prikupljao ili što su mu drugi, znajući za njegovu pasiju, donosili: siromašni „srpski kruh”, zarobljena dva primitivna koplja kao oružje („Nekako su dobivena i pohranjena u samostanskom muzeju”), ustaške značke, ostaci granata itd. Rijetko je tko od njegove subraće imao tako visoko razvijenu svijest kada je riječ o važnosti dokumentiranoga, pa bili to predmeti, slike, pisma ili uopće sve zapisano.

Običaj je da muzeji, galerije i prostori sa spomenicima kulture posjetiteljima potkučuju knjige u koje bi ovi trebali unijeti svoja imena i datum posjeta, a rado i poneki komentar pohvale, kritike ili preporuke. Slično su se ranije u otmjenijim građanskim kućama već na stoliću kod ulaza nalazile knjige gostiju; posebno kod svečanijih prigoda vrijedilo je kao gesta pristojnosti upisati ne samo svoje ime, nego u pohvalu gostoprimaca po mogućnosti i neki stih ili se likovno zabilježiti. Isti smisao ima i jedna vrsta privatne literature koja je podlegla novim medijima komuniciranja i gotovo potpuno iščezla, a koja uglavnom asocira na đačke dane i šiparičku estetiku – spomenari. Svima njima svojstveno i zajedničko jest ono što i grobljanskoj kulturi našega svijeta: mrtvi nose imena na spomenicima, živi svoja bilježe u pročitane knjige, urezuju u školske klupe ili u koru šumske bukve. I premda ova imena drugima u najviše slučajeva neće kazati ništa, oni koji ih pišu žele ostaviti trag da su postojali i da se ne pomiruju s anonimnošću.

Muzej u jajačkom samostanu imao je također takvu knjigu od 1930. godine, naslovljenu kao „Spomen-knjigu”: „Za posjetioce grobnice Stjepana Tomaševića posljednjeg bosanskog kralja. Vladao je 1461-1463., koje godine bi ubijen u svojoj prijestolnici Jajcu od Mehmeda II. cara turskog.” I uistinu prvi unos u „Spomen-knjizi” potvrđuje ovu namjenu: „Prigodom duhovnih vježba Starješina Bosne Srebrene od dne 21-25. srpnja 1930. u Jajcu grobnicu + Kralja S. Tomaševića posjetiše…” Slijede imena trinaestorice franjevaca na čelu s fra Josipom Markušićem. „provincijalom Bosne Srebrene i Srbije”.

U spomenutim „Ratnim zabilješkama” Markušić je, uz sve ostalo, bilježio i to tko je sve posjećivao muzej: „5. XI. [1944] Pregledavaju Muzej i ostaju na ručku: Dr. V.[ojislav] Kecmanović, predsjednik Zavnobiha i Dr. J[akov] Grgurić potpredsjednik.“ Zatim: „Na pregledavanju muzeja i grada: dr. [Vojislav] Kecmanović. Drug Stari Đuro Pucar, Prof. Ante Babić, Đurica, proto [Savo] Savić, Tafro.” (22. 3. 1945). Iz „Spomen-knjige” saznajemo također da su muzej posjetili predsjednik AVNOJ-a Ivan Ribar i Vladislav Ribnikar, jedan od osnivača TANJUG-a.

Ing. Ladislav Gliha posjetio je više puta muzej i svaki puta unio svoje ime. U studenom 1943. potvrdio je svojim potpisom da je bio u muzeju i Aleksander Aco Ševčuk, Markušićev „momak” i desna ruka u samostanu, da bi to ponovio gotovo pola stoljeća kasnije, 20. listopada 1989.

Pedantnom Markušiću upalo je u oči da se nakon razgledavanja muzeja u „Spomen-knjigu” nije upisao partizanski liječnik dr. Nikola Nikolić. Znao je, dakle, fra Josip da jedan jednostavni unos imena u knjigu posjetitelja nije obični usputni autogram, nego dokument koji je u ovom slučaju bio uskraćen. Međutim, ako je dr. Nikolić mislio da će, ne upisujući se u knjigu, izbrisati iz pamćenja i svoj posjet, prevario se. Umjesto njega zabilježio je to fra Josip. Bilo je to 3. rujna 1943. godine.

Imena, datumi

Tijekom vremena i obična knjiga posjetitelja, ispisana do kraja i kao „odslužena” stavljena negdje na krajnju policu, postaje svjedočanstvo vrijedno naše pažnje. Ona je također svojevrsni povijesni izvor, ovdje konkretno za ratne godine u Jajcu od 1941. do 1945. godine.

U Jajcu su se tih godina smjenjivale različite vojske i ni jedna od njih nije zaobilazila samostan. Njihovi dolasci, boravak i odlasci mogu se sasvim lijepo očitati i u „Spomen-knjizi”. Prelistavamo tu knjigu i nailazimo na imena: Ivo Herenčić, ustaški satnik, Jerolim Katić, stožernik za Plivu i Ramu, Milovan Đilas (s dodatkom: Kolašin, Crna Gora), Marko Aleksandar Ranković (Beograd), Stjepan Novak, natporučnik iz „Crne Legije Francetićeve”, Nemanja Vlatković, komesar, dr. Viktor Gutić, hrvatski ustaški logornik, Kurt Beyer, evangelički pastor u vojničkoj uniformi, njemački vojnici iz St. Pöltena, Tübingena, Würzburga, Beča, Königsberga, Berlina, Graza, Klagenfurta, Leipziga, Banata, Sudeta, Münchena, Kölna, Garmisch-Partenkirchena.

Ustaša Mirko Kužić naveo je da je iz Duvna, dok je samo redak dalje njegov suborac Grgo Gočić upisao da je – iz Tomislavgrada. Njemački vojnik Nikolaus Klein (Feldpost 44525) zabilježio je da je rođen u Iloku, bio je dakle dunavski Švabo kao i njegov drug Reiser iz Franzfelda/Kačareva; ove su Nijemci u brdskoj diviziji „Prinz Eugen” zbog poznavanja jezika angažirali najviše na području Bosne i Hercegovine i Srbije. Divizija je slovila kao elitna i njezini pripadnici su uz svoja imena rado stavljali i runski simbol SS.

„Spomen-knjigu” mogli bi svojim umijećem iščitavati i grafolozi. U unosima se izmjenjuju latinica s ćirilicom i njemačkim „novogotičkim“ pismom; neki su posjetitelji nevični peru i pisanju, njihova slova su nespretna i nesigurna, drugi rukopisi su kultivirani i uvježbani; gotovo bojažljivo unesena imena izmjenjuju se s drugim koja potezima dominiraju prostorom i svjedoče o izrazitoj samosvijesti dotičnih osoba. Knjiga je panoptikum u mnogome smislu.

Unosi se ograničuju uglavnom na ime, funkciju, mjesto podrijetla i datum posjeta. Poneki posjetitelj bilježi još koju pojedinost. Tako jedan njemački časnik zapisuje 20. svibnja 1943. da se unosi u knjigu „zum Abschied und zur Erinnerung” (za oproštaj i na sjećanje). 22. IV. 1945. godine zapisao je slično Đorđo Kosić: bijosam u ovome muzeju i ostavio moje ime za uspomenu. Jedna grupa posjetitelja deklarirala se kao Izaslanici Min. Trgovine odio gosp. redarstva iz Zagreba. Iz Zagreba je također u muzeju bio i Božidar Sušilović koji je uz svoje ime naveo i zanimanje: Snimanje kulturnohistorijskog slikopisa u Bosni. Tirolski franjevac Kassian Protlaber smatrao je prikladnim da 30. kolovoza 1941. upiše podatke o svojoj osobi u svojstvu sanitarca u službi njemačke vojske – na latinskom jeziku: … e Provincia Tyrolensi, nunc militans, qui facit servitium sanitatum, veniens a Sarajevo cum aliis militibus.

Sve te dodatne bilješke iznose samo redak ili dva. Jedino je Ivan Jovanović za unos u „Spomen-knjigu” trebao čitave dvije stranice na kojima je iznio svoj politički i nacionalni kredo:

Bogu hvala po milijun puta da sam kao jedan „od manjih“ radikalnih suradnika u pokretu za Nezavisnu Državu Hrvatsku kao borbeni predstavnik svoga kotara Metkovića su 95 % hrvata i ostalo srbi – doživio danas posjetiti prvi put ovo sveto kraljevsko povijesno mjesto Jajce – u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u čemu se je Bog i Njegova Pravda višestruko očitovala pred licem cijelog svijeta, vjernog – a osobito nevjernog – da je Hrvatski vjerni narod zaista Božji miroljubivi Narod! Zato, ovim posjetom i riječima odnosno slovima stavljam svi čitaocima i slušaocima na srce i dušu i razum da se u daljnjoj – nepredviđenoj – nametnutoj borbi za napredak i opstanak – s junačkim mačem i oklopom Božije pravde tj. Njegovim zakonom ljubavi prema Bogu i bližnjemu uvijek budu vodili na svakom svome životnom koraku duše umom i tjelesnom slavom!

Odan u Kristu i Domoljublju uz poklik: živio II tvorac Nezavisne Države Hrvatske tj. stvarni Tomislav II Dr. Ante Pavelić!

Ivan Jovanović Jurin i Matije Veraja iz Metkovića rođen 5 siječnja 1899 u Metkovićima, Dalm. Hrvatska.

Pisano u franj. muzeju u Jajcu 23. lipnja (ponediljak)1941.

Posjetiteljima je očito bilo važno da navedu svoje funkcije koje su obnašali:pukovnik, satnik, stožerni narednik, strojovođa, mašinski bravar, liječnik, Oberfeldwebel, Leutnant, potporučnik, kapetan, zastavnik, vodnik, major, rojnik, veterinar, Gefreiter, Obergefreiter, poručnik, oružnik, politički komesar, razvodnik, trgovački putnik, šofer, referent. Rudol Ott (Deutschland) naveo je svoj rang Oberleutnat, a Matko Horvat da je kotarski predstojnik iz Travnika. Od Ante Čelana saznajemo da je kotarski agronom iz Maglaja, a sada natporučnik aktivan na području Jajce – Ćusine. Listamo dalje: Nemanja S. Vlatković, komesar X. N.O.U. divizije, Blažo Marković, vjerski referent pri NOVJ, Franjo Pintarić, konjanički bojnik, Ivo Herenčić, ustaški satnik, Dobrila Sučić, partizanka, Ivan Štukelj i Svetozar Brkić partizani, Asim Tanović, pukovnik, Tomislav Robotić, kapetan itd. Među ovima je i ime George Selvig, Captain, koji je očito bio član savezničke misije pri Vrhovnom štabu.

Tu su također imena civila, jajačkih mještana, učenica raznih škola (za koje bismo i po rukopisu mogli kazati iz kojeg su razreda) i njihovih učiteljica. Dr. Vuka Branisavljević-Čabrinović, sestra Nedeljka Čabrinovića, sudionika sarajevskog atentata, jajačka zubarka i supruga liječnika Miće Branisavljevića, unijela je kao datum posjeta muzeju Na Spasovdan, 1941. (S bračnim parom Branisavljević fra Josip Markušić bio je sprijateljen do smrti.)

Tu su i novinari Ivo Balentoni i Franjo Rubina, umjetnici Vlado Marjanović, akad. slikar iz Livna i partizan Đorđe Andrejević Kun iz Beograda te glumci Vjekoslav Afrić iz Zagreba i ruski emigrant Georg Skrygin, fotograf i režiser. U „Spomen-knjizi” nailazimo i na ime književnika Ive Frola koji je 1944. priredio i napisao predgovor Jami, poemi Ivana Gorana Kovačića.

Dakako da su se među posjetiteljima nalazili i franjevci koji su u Jajcu bili u prolazu ili po službenom zadatku: fra Bosiljko Bekavac, fra Rastko Drljić, fra Ivo Žilić, fra Bogdan Vrdoljak, fra Karlo Nola (Split), fra Vitomir Jeličić. Svi ovi zadovoljili su se samo unosom svoga imena i bez komentara, dok je njihov subrat, tada 29-godišnji fra Berislav Glavadanović, smatrao prikladnim upisati se kao – „ustaša franjevac”.

Njemački vojnici i časnici su, osim navođenja mjesta podrijetla, ponekad navodili i broj jedinica u kojima su služili (Feldpost Nr. 19373, 40491), domobrani, ustaše i partizani također (III. satnija, 9. pukovnija, I. konjanički sklop; Visočko-Fojnički odred, Prnjavorski odred, Tešanjsko-teslićki odred, V. brigada XI. divizije, I. Proleterska).

Kabur komšije

Tako su se na jednome mjestu, u tvrdo uvezanoj „Spomen-knjizi”, jedni pored drugih, našli protivnici i zakleti neprijatelji i ne zamjećujući da su tako blizu jedni drugima. Da su kod unosa svojih imena pogledali samo list ili dva unazad, mogli su vidjeti tko su njihovi kabur komšije, ali su vjerojatno svi oni u tom trenutku bili u čvrstom uvjerenju da je njihova „zadnja”. Da je život rulet, sigurno nisu imali na umu, jer „Tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.” (I. Gundulić) No „Spomen-knjiga” je nemilosrdno pravedna i ništa ne zaboravlja, ništa ne redigira, ispravlja, uljepšava, ništa ne briše ili ističe. Stoga je dobro da je sačuvana u arhivu franjevačkog samostana u Jajcu pod signaturom Spo. Knj. 2.

Preneseno iz Vjesnika, mjesečnika franjevačkog samostana sv. Luke u Jajcu, s temama iz života i rada u župama jajačkog samostanskog područja: Dobretići, Jajce, Kotor Varoš, Podmilačje i Sokoline; rujan 2020.

 

 

(ivanlovrenovic.com)