Srce Sarajeva – Baščaršija, poznata kao mjesto susreta, na kojem ne postoji strani jezik da niste mogli čuti u jednom danu, danas, u vrijeme pandemije koronavirusa, gotovo da je prazna.

Turista nema, a Sarajlije uglavnom idu za svojim poslom. Naravno, popije se kafa, pojede hurmašica, baklava ili ružica, popije boza ili sok od zove jer od ćeifa se, tradicionalno, ne odustaje ni u teškim vremenima, no, generalno, situacija je loša.

Gostiju je sve manje, prodaja znatno opala.

Krizu su posebno osjetile zanatlije iz poznate ulice Kazandžiluk. Kazali su nam da se “ne sjećaju se kada su nešto prodali”. No, kuckanje se još čuje, sada odjekuje više nego ikad jer nekada prepuna ulica danas je prazna. U njoj borave samo starosjedioci koji nedostatak buke kao da nadomještaju kuckanjem, a ima tu i bosanskog inata, no najviše ljubavi prema zanatu.

Ne kupuje niko, zaboga. Zaboravio sam šta znači prodati. Sad da mi mušterija uđe, ne bih znao kako da im prodam stvar. Godinu posla uopće nema. Ljubav nas održava prema ovom poslu, ništa drugo. Meni je 90 godina, ovdje radim 70” – kaže kazandžija koji je insistirao da ga potpišemo samo kao Mehaga.

Svi proizvodi u njegovom dućanu su unikatni i ručno izrađeni. Nekada je, govori, radio samo i isključivo sa bakrom, a sada od drveta proizvodi prekrasne seharice, a baš jednu je završavao tokom našeg razgovora.

Evo još jedan ekser i gotovo“– prekida Mehaga, a mi znatiželjni kako je uspio ostati toliko vitalan i u 90. godini, nastavljamo pitanjem: u čemu je tajna?

Tajna je u životu na čaršiji, a treba ponekad popiti i koju rakiju, to produži život” – odgovara raspoloženi domaćin zadovoljno dodajući da je sretan i jer će ga imati ko zamijeniti, pa će se porodični biznis nastaviti.

Sa istim ushićenjem dočekao nas je i kazandžija Muhamed Huseinović. Turista nema, a naviknuti da konstantno upoznaju nove ljude, obraduju se svakom prolazniku koji je spreman na razgovor, pa makar on i ne završio kupovinom jer razgovor “onako” podiže raspoloženje, tvrde kazandžije.

Ja sam nakon svog babe nastavio njegovati porodični zanat. Zapravo, već sa 17 sam bio poznati majstor, pa su i mediji tada pisali o meni. Sada sam u penziji, ali opet ja dođem da malo kuckam jer ne mogu bez čekića i čaršije. Čitav život radim, sve sam stekao svojim rukama, a ljubav prema ovom zanatu se ne gasi” – priča dobro raspoloženi Muhamed.

I u njegovoj radnji svi proizvodi su ručno izrađeni, a autori prelijepe kolekcije su i njegovi sinovi.

Sinove sam obučio i sreća je da me ima ko zamijeniti. Kada dogovaramo kako ćemo nešto raditi, onda ja noću dok spavam pola toga iščekićam. Ne mogu da se ugasim. Nije ovo jednostavan zanat. Za ovo se treba roditi, imati volju, talenat i strpljenje. Jer tu se radi sa kiselinama, plinom, olovom. Malo je to i otrovno, ali evo, meni su 73 i dobrog sam zdravlja. Nas ima 15 kazandžija i svi imaju po dva sina, dakle 30 momaka. Pola ih zna kuckati, pola nema pojma, ali zanat ima ko nastaviti – ističe Huseinović.

I nastavlja…

Ali teško da ćemo opstati u ovakvim uvjetima. Niko te ne pita kako živiš, a ne možeš živjeti od have. Katastrofa je” – zaključuje Huseinović.

Dobar dio radnji u ulici Kazandžiluk je zatvoren jer, kako nam je objašnjeno, “ne isplati im se” prenosi Faktor.