Da je Otto von Bismarku, slavnom njemačkom vojskovođi 1878. godine neko rekao kakve će dugoročne posljedice i odjeke imati Berlinski kongres možda ne bi ni predsjedavao tom čuvenom konferencijom. A posljedice se broje i danas. I danas je više nego ikad aktuelna priča o ruskom utjecaju na Balkanu kao i u drugoj polovini 19. stoljeća kada se Rusija nametala kao politički faktor.

Politički odnosi na Balkanu, težnje i vječna raskrsnica utjecaja velikih sila kakva je vladala 1878. u sličnim obrisima se i danas ogleda. U drugoj polovini 19. stoljeća velike sile koje su imale političke interese na Balkanu bile su Austro-Ugarska, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Rusija i Osmansko carstvo.

Tada su tz. bolesnika na Bosforu, kako su pogrdno nazivali Osmansku imperiju koja je već bila i završnim fazama dekadencije s Balkana na razne načine pokušavale potisnuti zapadne sile. Te zapadne zemlje su vidjele svoje kolonijalne, ekonomske i geostrateške interese na ovom prostoru. Ipak, slične interese imala je i Rusija koja je imala velike ambicije.

Rusija je tako u rusko-osmanskom ratu 1877. bila u tzv. balkanskom zamahu jer je San Stefanskim mirom mnogo više dobila nauštrb Osmanlija. Dobili su dijelove današnje Armenije te Dobrudžu, teritorij koji je odvajao Bugarsku od Rumunije.

Berlinski kongres

To je bio alarm za zapadne sile da je Rusija u naletu te se hitno počelo raditi na organizaciji Berlinskog kongresa (13. juni – 13. juli 1878.). Rusija je ipak, suočena s velikim pritiskom morala popustiti u pregovorima te je većina tačaka San Stefanskog sporazuma poništena, a nova karta Balkana skrojena je u Berlinu.

Srbija i Crna Gora dobile su nezavisnost, a BiH je okupirala Austro-Ugarska. Najveći gubitnik je bila Bugarska koja je bila podijeljena na dio koji je kontroliralo Osmansko carstvo i Rusija. Upravo je Rusija u značajnoj mjeri suzbijena u širenju svog balkanskog utjecaja, a stvoreni su neki novi geopolitički okviri.

I Srbija i Crna Gora su tim ugovorom neuporedivo bolje prošle od Bosne i Hercegovine, koja je izgubila određenu teritoriju te na upravu povjerena jednoj zapadnoj sili. Ta uprava je trajala do 1908. kada je BiH zvanično anektirana Austro-Ugarskoj.

Tada je na Balkanu stvoreno stanje nemira koje je determiniralo sve kasnije probleme, međudržavna trvenja i poligone za nove pretenzije.

Srbija i Rusija u Crnoj Gori

Danas, 142 godine kasnije ponovo govorimo o utjecaju velikih sila na Balkanu, a akteri su manje više isti. Zapadni blok koji znači Evropsku uniju i NATO na jednoj strani, koji je u međuvremenu u vojnom smislu na svoju stranu privukao nekadašnje Osmansko carstvo, a danas Tursku (NATO), a preko Evropske unije i Bugarsku te Rumuniji ima svoje interese. A na drugoj strani je Rusija koja i dalje ima svoju sferu utjecaja. U Srbiji je taj utjecaj neminovan, u BiH se prelama preko entiteta RS, a u posljednjih 10 godina najizazovnije područje za taj utjecaj je Crna Gora.

A koliko Srbija preko Srpske pravoslavne crkve još uvijek želi nametnuti svoj utjecaj u Crnoj Gori pokazalo je posljednjih osam mjeseci i brojne litije i šetnje protiv Zakona o vjeroispovijesti u toj državi, ali i predizborna kampanja. Rezultati izbora dodatno će ohrabriti takve utjecaje.

Crna Gora je na Berlinskom kongresu dobila nezavisnost od Osmanskog carstva, a danas je na posljednjoj stepenici ka pridruživanju timu zapadnih političkih svjetonazora. Već su članica NATO- i na dobrom su putu ka EU. Ipak unutrašnji odnosi u toj zemlji koje u velikoj mjeri podgrijava Srbija, a vjerovatno i Rusija još uvijek su uzavreli.

Svi evropski igrači koji su imali upetljane prste 1878. na Balkanu i danas su tu, sa istim ili manje više modificiranim željama i ciljevima. A kraj 20. i početak 21. stoljeća dobio je još dva velika svjetska igrača. Prvo Sjedinjene Američke Države koji je jedan od dominirajućih faktora, ali i Kinu, koja makar za sada na ekonomskom planu pokušava ostati što prisutnija na ovom prostoru.

Balkansko ludilo na putu EU

Američki historičar Carlton J.H. Hayes, koji se bavio evropskom historijom i razvojem nacija i nacionaizma izjavio je da je do 1878. postojalo tzv Istočno pitanje koje je tretiralo poziciju i područja Osmanskog carstva, a nakon 1878. nastalo je nekoliko manijaka jer je Berinski kongres Balkance odveo u ludilo.

Na početku borbe za nacionalnu emancipaciju u drugoj polovini 19. stoljeća prije skoro 150 godina Balkan je proključao. Rastrgan u željama i težnjama velikih sila gotovo nikada se nije ni smirio. Danas je ponovo poligon gdje velike sile pokazuju mišiće, pa čak i ako ste odabrali tim u kojem želite igrati to nije jednostavan proces. Kao sto se nekada nada polagala u čuveni Berlinski kongres koji je tada, barem privremeno riješio mnoga pitanja, tako se i danas čeka da neki novi Berlin ili Brisel sve balkanske države primi u okrilje nadnacionalne evropske zajednice.

 

 

(klix)