Prva institucija imareta je osnovana 1336. godine od strane sultana Orhana u gradu Izniku (Turska). Od tada, imareti su postali neizbježni dio urbanog pejzaža u većini muslimanskih gradova Osmanlijskog Carstva.
Odmah po dolasku Osmanlija na naše prostore započinje urbano formiranje i nagli razvoj gradova i naselja. Grade se mnogobrojni vjerski, obrazovni, kulturni, socijalni i dr. objekti, a osnivaju ih kao svoju zadužbinu mnogi: državnici, veziri, bogataši, zanatlije, trgovci, ulema i dr.

Za podignute objekte vakifi su ostavljali vakuf za njihovo održavanje i unaprjeđenje.
Među tim objektima najznačajniju ulogu imaju imareta – javne dobrotvorne kuhinje u kojima su siromašni, putnici, učenici medresa, alimi, vakufski službenici i dr. besplatno dobijali hranu.

Najznačajnije podatke u organizaciji i načinu funkcioniranja ustanove imareta doznajemo na osnovu vakufnama koje su potpisivali osnivači povodom osnivanja svojih zadužbina. Na čelu imareta stajao je šejhul-imare. Osim njega, u upravi imareta djelovali su : mutevelija i njegov zastupnik, knjigovođa i pisar.

Svi veći, ali i manji, centri Bosanskog pašaluka: Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Jajce, Čajniče, Foča i dr. imali su svoje imarete ali i druge dobrotvorne objekte.

Pouzdano se zna da je na području Jajca postojala javna kuhinja – imaret koja je bila smještena uz gradsku džamiju i medresu koja je bila porušena velikim požarima koji su zahvatili Jajce, najprije sredinom 17. stoljeća, a zatim i 1832. godine o čemu nam govore podaci iz jedne vakufname.

Javna kuhinja u Jajcu je distribuirala 400 komada hljeba dnevno uz ostala jela (čorba, pilav, supa od povrća itd.) koja su se redovno služila svima onima kome je pomoć bila neophodna.

 

 

(Jajce Online/Mirza Kapetanović)