Josepha Weirnera, rođenog Amerikanaca koji je tamo radio kao voditelj skladišta hrane i 2002. godine otišao u mirovinu, intervjuirao sam u njegovu domu u Bijakovićima u župi Međugorje.

Posebno mjesto u mom srcu

Prvi put čuo je za Međugorje 1984. godine i, kako kaže, pročitao rečenicu: “Šestero male djece vidi Gospu u malom selu u komunističkoj Jugoslaviji”. Pomislio je da sigurno tamo neće nikad ići.

“Mislio sam da tamo nikad neću ići, a 1986. spremao sam se pohoditi Svetu Zemlju. Za taj pohod dogovarao sam se sa svojim župnikom. No, predložio mi je da odem u Međugorje. Rekao sam mu, ako dobijem brošuru o Međugorju, otići ću tamo jer ništa o tome ne znam. To subotnje jutro saznao sam da se otvorila katolička knjižara. Bilo mi je drago. Nisam morao ići i putovati do 100 km da bio kupio neku lijepu knjigu. Kad sam ušao, žena koja je prodavala knjige mi je rekla. ‘Imam nešto novo za vas’. Pokazala mi je brošuru na kojoj je pisalo Međugorje. Pomislio sam da je to slučajnost. Ali nije jer sam to i tražio. I, umjesto u Svetu Zemlju, spakirao sam se za Međugorje. I tako sam 11. rujna 1986. došao u Međugorje. Idućeg dana u Međugorju se proslavljao blagdan Uzvišenja Sv. Križa i bila je misa na Križevcu. Tu noć popeli smo se na Križevac i proveli tamo cijelu noć. Bilo nas je 75 u skupini, jedan biskup, 9 svećenika, četiri časne sestre i ostalo hodočasnici”, priča za Večernji list Weirner. “Sve od crkve bio je red ljudi koji su se penjali na Križevac. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Mogli smo se i pričestiti pod misom. Strašno puno ljudi je bilo. Najviše što sam ikada vidio. Tada smo spavali u Čitluku. Nije bilo mjesta u Međugorju kod obitelji. Na tom hodočašću skrivao sam se od svih. Svaki put za vrijeme stanke molila se krunica. Sebi sam rekao kako sam se prijavio u pogrešnu skupinu. Tako da sam išao iza svih i gledao cvijeće i ptice. Na kraju putovanja išao sam vidjeti križ na brdu. Čim smo sjeli, opet se molila krunica. Završili smo je taman nadomak brdu. Pomislio sam kako bismo do Metkovića mogli izmoliti još jednu krunicu. Tada sam shvatio da bismo još jednu krunicu do Dubrovnika mogli izmoliti”, govori nam Weirner.

“To je bio početak moje ljubavi prema krunici. Idući dolazak u Međugorje bio je za godišnjicu Gospina ukazanja. Primio sam tada puno milosti. U to vrijeme otvarali smo i međugorske centre za mir po cijeloj Americi. Jedan ugledni čovjek uspio je okupiti sve međugorske centre u Međugorju. Bilo je više od 240 međugorskih centara diljem Amerike koji su bili za razne aktivnosti: organizaciju hodočašća za Međugorje, izdavačku djelatnost, širenje Gospinih poruka, osnivanje molitvenih skupina Kraljice Mira, organizacija seminara i konferencija… Postao sam pratitelj hodočasničkih skupina iz Amerike za Međugorje barem pet puta godišnje. Umirovio sam se 2002. Posljednje skupine hodočasnika pratio sam 2003. u Međugorje. Mislio sam da se više ne vraćam u to mjesto. Moj hobi je bio uzgoj dalija. Radio sam s cvijećem i čuo glas da se trebam vratiti u Međugorje. A rekao sam Gospi Kraljici kako bi mogla naći mlađeg od mene. Idućih šest mjeseci još pet puta sam osjetio taj poziv da se vratim u Međugorje. Otići ću dva mjeseca u Međugorje, ići na misu i klanjanje i moliti krunicu. Mislio sam da je to puno za mene i da to neću moći ispuniti. Ali mislio sam, ako dođem dva mjeseca i kad vidim da to neću ispuniti, vratit ću se u Ameriku. U listopadu 2003. došao sam u Međugorje na dva mjeseca. Živio sam u obitelji Željka Baraća, mojih prijatelja, i pomogao im u branju grožđa. I dok sam radio, imao sam veliku želju da idem na misu. Ostavljao sam alat i žurio na misu. Velika želja za to javila se u mom srcu. Otišao sam kući u Ameriku i prodao sve što sam imao. Ostavio sam djecu, unučad i praunučad i 6. prosinca 2004., na Sv. Nikolu, stigao u Međugorje i od tada tu stalno živim”, prepričava za Večernji list svoj životni put ovaj Amerikanac. “Živio sam kod Baraća do 2007., kad sam kupio svoj stan. Živim Gospine poruke. Idem dva puta dnevno na misu, molim krunicu, idem na klanjanje i sav svoj život počinjem molitvom i prikazujem na nakanu Kraljici Mira. Zahvalio sam Gospi što nisam išao posjetiti obitelj u Ameriku jer bih vjerojatno ostao tamo zbog koronavirusa. U Americi ljudi žive u strahu. Koliko vidim, biskupi su se u Americi okrenuli vlastima, a ne Bogu. Samo 40 ljudi ima dozvolu biti na misi u naselju koje ima 1000 obitelji. Mnogi ljudi, nažalost, napuštaju crkvu i govore kako više ne vjeruju u Boga, samo gledaju misu na TV i primaju duhovnu pričest. Jer većina neće više ići u crkvu. Vodi se borba između dobra i zla, onih koji vjeruju i ne vjeruju. Započeo sam 54-dnevnu molitvu krunice za izbore u Americi 3. studenog. Svijet, govoreći općenito, zapao je u Sodomu i Gomoru. Gospa, Kraljica Mira, ima pravi odgovor na sva naša pitanja, zato je molite, molite, molite, molite, molite, molite, molite… To je odgovor za cijeli svijet”, kazao je Weirner. Na naš upit koliko se čuje s kćerima i sinom kratko je odgovorio – jednom mjesečno.

“Internetsko hodočašće”

Kakva je trenutačna situacija u Međugorju, pitamo Josepha.

“Vidim ljude koji dolaze u Međugorje, pod teretom svijeta, iako zabrinuti. Nakon što provedu dva dana u Međugorju vidim da imaju mir i ne žele ići kući. Nakon što sam ovdje u Međugorju već 16 godina u kontinuitetu, još uvijek se svakog dana uštinem za ruku, ne vjerujem sam sebi da sam u takvoj milosti i da sam tu. Jednom prilikom sam živio šest mjeseci u Japanu i progovorio sam japanski, ali, nažalost, hrvatski još nisam iako sam tu 16 godina. Moj savjet za one koji žele govoriti hrvatski, a došli su u Međugorje je da nauče hrvatski”, jasno putem portala Vecernji.ba poručuje Joseph.

Pitali smo ga i koliko je zanimanje američkih hodočasnika za Međugorje. “Toliko ljudi koje poznajem diljem Amerike koji su bili ili nisu samo čekaju da se ukine zabrana putovanja, pokrenu letovi kako bi mogli doći u Međugorje. Mnogi preko interneta gledaju prijenos večernjeg programa iz međugorske crkve sv. Jakova”, kaže Joseph. Iako mu nedostaje obitelj, nije mogao Gospi reći “ne”. Jedina želja mu je, kako kaže, vratiti u Ameriku Gospin kip koji su izbacili iz crkve sv. Srca Isusova u Bellinghamu, a on ga je donio u Međugorje. “Jedina životna želja mi je vratiti ga u tu crkvu. Jedna časna sestra karmelićanka ga je obnovila”, kazao nam je na kraju Joseph Weirner. •

vecernji.ba

(Srednjabosna.com)