Nemanja Mijić iz Bosanskog Novog (27), po struci medicinsko-laboratorijski inženjer, bavi se kovačkim zanatom, odnosno izradom noževa i sličnih predmeta. U prethodnim godinama unaprijedio je svoje vještine pa bez problema izdrađuje noževe i za najzahtjevnije kupce.

– Htio sam napraviti nož za sebe i od toga je počelo. Primjetio sam slučajno na internetu ljude koji to rade duže vrijeme i profesionalno i inače od malih nogu sam se uvijek interesovao za neke rukotvorine, uvijek sam tako nešto radio, sitno, i onda sam došao na ideju da uradim prvi nož sebi. Uradio sam jedan, naravno nisam bio zadovoljan, hoću bolji i tako je to polako krenulo – rekao je Nemanja Mijić.

Kao i za većinu drugih zanata, u izradi noževa teško je procijeniti koliko ih se može napraviti za određeno vrijeme, a to najviše zavisi od toga koliko je zahjevan predmet koji se izrađuje. Prema Nemanjinim riječima, ko se posveti ovom zanatu od njega može i živjeti.

– Kao i bilo koji drugi posao ako ima smisla, ako je iole tražena roba može da se živi od toga. Ja sam od nedavno odlučio da se počnem baviti samo time, da mi to ne bude nešto što radim sa strane tako da još nisam dostigao taj neki nivo da mogu reći to je to. Planiram još uvijek da napredujem – kaže Mijić.

Proces izrade noža, ukoliko majstor hoće da napravi nešto kvalitetno i lijepo, kaže, komplikovan je i zahtjeva puno vremena i truda.

– Što se tiče materijala nije to neka velika količina koja je neophodna za izradu jednog noža ali su generalno materijali skupi. Mislim kad uzmem u obzir za izradu rukohvata nekad je dovoljan samo jedan obični komad drveta koji možemo naći bilo gdje za neki baš jednostavan nož, a sa druge stane ljudi vole neke ekskluzivne materijale, poput slonovače, fosiliziranog mamutskog zuba, to su neke sad malo skuplje stvari, 150 – 200 dolara koje se naručuju iz inostranstva, ali opet sve to zavisi individualno je stvar za svaki nož – kaže Mijić.

Narudžbi priča ima raznih, i dok ima onih koji žele dršku od skupog fosiliziranog mamutskog zuba, drugima noževi imaju emotivnu vrijednost. Mijić se uvijek rado sjeti čovjeka koji mu je donio turpiju, koja se pri potkivanju konja koristila za obrađivanje kopita, koja mu je ostala od djeda ili pradjeda koji se bavio potkivanjem konja. Pošto su turpije dobar materijal za noževe zamolio je Mijića da mu ovu uspomenu pretvori u nož, odnosno predmet koji će koristiti i čuvati i dalje kao uspomenu.

Nemanja priča da ponekad bude ponekad komplikovanih i “napornih” stvari koje treba da se urade.

– Što se tiče najdražeg dijela u procesu izrade, možda taj dio kada oblikuje rukohvat noža jer tad nož dobija svoju pravu formu. To mi je najdraži dio – rekao je Mijić.

Mnogo je naučio preko interneta, a mnogo su mu pokazali i drugi ljudi iz okruženja, ali je sve morao probati sam i naučiti na svojim greškama. Od obrade metala, do drveta, kaže kada se sve sklopi u jednu cjelinu morao je da se namuči da bi neke stvari otkrio i olakšao si rad.

Mnogi kada vide njegov primjer rado iznose svoje želje i ideje za neko drugo zanimanje ili vlastiti biznis u kojem bi bili zadovoljniji.

– Neću nikome reći da ide glavom u zid, ali ako je to nešto racionalno, ako se stavi na papir, ako je isplativo, ako postoji neka šansa da se uspije svakako da treba probati jer ipak kada radite u životu nešto što volite puno je drugačije nego kada radite nešto samo zato što morate – smatra Nemanja.

Kada su u pitanju kupci objasnio je da nema pravila, i da jedino što može reći jeste da se lovci zanimaju za njegove radove ali da i to nije neko generalno pravilo. Njegove noževe naručuju i ljubitelji noževa, kolekcionari, neko hoće da ima nož za kuhinju, neko hoće da pokloni nekome ko voli, a naručuju ih i žene, za sebe ili za poklon.

Na pitanje dokle su sve stigli njegovi noževi Nemanja je odgovorio: “Geografski, gledano odavde prema istoku i ne baš toliko daleko, ali prema zapadu do Amerike. Nisam obišao sve kontitnente, ali polako”.

 

 

(Faktor.ba)