Reprezentacija Bosne i Hercegovine u prošlosti je zbog raznih motiva i razloga gubila veliki broj mladih talenata, koji ili zaigraju za susjedne države ili završe u nekom od nacionalnih timova iz zapadne Evrope. Danas ih obično prepoznajemo samo po imenima, naši su, mada njihovi pasoši govore drugačije. Primjera je mnogo.

Izuzimajući Zlatana Ibrahimovića, veliki broj tih fudbalera, kao po nekom pravilu, nakon odbijanja reprezentacije zapadne u tešku situaciju. I na klupskom i na reprezentativnom planu.

Dovoljno je spomenuti Marka Vejinovića koji je kao igrač Feyenoorda odbio Mehmeda Baždarevića jer je želio igrati za Nizozemsku. Stigao mu je poziv, samo jedan, a ostao je u međuvremenu i bez kluba nakon što se razišao sa poljskom Arka Gdynijom.

I Mario Pavelić je također odbio Mešu. Kao fudbaler Rapida procijenio je da mu se ne isplati odreći austrijskog državljanstva i na kraju se samo zahvalio na interesovanju. Danas je u Rijeci u kojoj baš i nije u prvom planu, pa je u proteklom periodu išao na posudbe u Admiru i norveški Sarpsborg.

Alen Halilović nije želio slijediti put oca Sejada koji je igrao za BiH u generaciji sa Bolićem, Konjićem, Hibićem…, već je izabrao Hrvatsku za koju je danas samo bivši reprezentativac. Od 2018. godine, otkako je pod ugovorom s Milanom, nije odigrao nijednu utakmicu u Serie A, a pretjerano se nije istaknuo ni na posudbama u Standardu i Heerenveenu.

Za Hrvatsku je želio igrati i Ivan Krstanović, nadao se da će dobiti poziv Slavena Bilića, dok je Denniju Avdiću i Muameru Tankoviću od BiH bila draža Švedska u kojoj se i nisu naigrali. Naročito ovaj prvopomenuti.

Golman Eldin Jakupović za Švicarsku se odlučio iz revolta nakon što na njega nije računao Blaž Slišković, kao i Haris Seferović koji je skoro izjavio da nije njegova krivica što nije nikada dobio poziv, dok je, recimo, Neven Subotić odmah u startu dao jasno do znanja da ga BiH uopšte ne zanima. Za Srbiju su se osim njega odlučili i Ognjen Koroman, Mijat Gaćinović, Rade Bogdanović, Nemanja Gudelj…

“Već sam dobijao naznake da bi ljudi iz NS/FBiH željeli da dođu u Dortmund i da razgovaraju o mom nastupu za reprezentaciju. Ne želim nikakvu vrstu pritiska i zbog toga ne želim razgovore o tome. Neka me Blažević prekriži iz svih kombinacija”, istakao je Subotić prije nekoliko godina, a slično je bio postupio i Bogdanović čija je fudbalska priča počela u Željezničaru.

“Odbio sam da igram za reprezentaciju BiH. Imao sam ozbiljne razgovore dok je selektor bio Mišo Smajlović. Međutim, odlučio sam, ako ne mogu da igram za Srbiju, neću ni za koga. Druga stvar, bila je nezgodna situacija igrati za BiH jer je prošlo malo vremena od završetka rata. Nisam se bojao zbog toga što sam Srbin, ali jednostavno srce nije osjećalo, a nisam ni želio. Kad srce ne osjeća, što bih igrao? Pritom bih izgubio dosta dragih ljudi koji su u Bosni. Mislim da nisam pogriješio”, rekao je Bogdanović.

Ne treba zaboraviti ni Jozu Šimunovića čija je priča možda i najzanimljivija. S obzirom da je porijeklom iz Jajca, tadašnji defanzivac Celtica je odlučio da promijeni sportsko državljanstvo kako bi igrao za BiH, čak je stigao i na okupljanje, ali na kraju se predomislio. Svoju odluku je bio objasnio i Brendanu Rodgersu.

“Jozo mi rekao šta misli o svemu, jednostavno je… Izabrao je BiH jer je smatrao da će tu imati veće šanse, ali osjećao je da to nije pošteno prema toj zemlji, jer njemu je u srcu Hrvatska. Vjerovatno je procijenio da bi uzeo mjesto nekom drugom igraču koji bi zaista želio igrati za BiH”, kazao je Rodgers.

Zbog svih nabrojanih važno je istaknuti dobar primjer Asmira Begovića, Miralema Pjanića, Seada Kolašinca i Zvjezdana Misimovića koji su također u prošlosti imali mogućnost da igraju za druge zemlje. I Sergeja Barbareza su ‘vrbovali’ Hrvati jedno vrijeme, čak se zanimao i tadašnji selektor Elfa Berti Vogt…

 

 

(sportske.ba)