Lani se iz Hrvatske iselilo 40.000 građana i nastanilo rekordnih 37.000 useljenika. Gotovo je svaka treća osoba iz BiH. Od njih čak tri četvrtine nemaju hrvatsko državljanstvo. Među 12.000 doseljenika prošle je godine 9600 Bošnjaka i Srba. Hrvatski bazen iz BiH sve je prazniji.

Demografska kretanja na ovom prostoru uvijek su bila mješavina ekonomije i politike. Bilo da se govorilo o njihovim uzrocima, trendovima ili posljedicama, kroz te se analize konstantno provlačila politika. Barem koliko i ekonomija, a nekada i više. Čak su se i ozbiljne političke strategije temeljile na selidbi naroda, piše “Večernji List“.

Zato je i naizgled obični podatak, prema kojem se prošle godine više od 12 tisuća ljudi iz BiH preselilo u Hrvatsku, zapravo puno više od statistike. Prema podacima Državnog zavoda, tijekom 2019. godine iz RH se iselilo 40 tisuća građana, a uselilo 37.726 osoba, od kojih je gotovo svaka treća osoba (31,9 posto) upravo iz BiH. Taj podatak sam po sebi nije iznenađenje jer je već desetljećima Hrvatska najčešće odredište Hrvatima koji napuštaju BiH. Taj trend bio je posebno intenzivan za vrijeme rata kada je gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo s prostora današnje Republike Srpske izbjeglo u Hrvatsku. Ali ne samo hrvatsko. Često se prešućuje podatak o stotinama tisuća Bošnjaka koji su utočište od srpske agresije potražili u RH. Neki su od njih tu trajno i ostali, a drugi su se nakon određenog izbjegličkog razdoblja vratili u BiH ili pak otišli u treće zemlje.

Hrvati iz BiH u Hrvatsku su se sklanjali i za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba, a nastavili su “curiti” prema matici i u poraću, suočeni s političkim pritiscima i nepravdama te socijalnim nevoljama. Procjenjuje se da u Hrvatskoj danas živi između milijun i 1,3 milijuna Hrvata podrijetlom iz BiH. Teško je naći obitelj u Hrvatskoj, od Drave do mora, koja nema neku poveznicu s BiH. Od kraja Drugog svjetskog rata do početka devedesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatsku se iselilo više od 200.000 Hrvata iz BiH, a još više u posljednjem ratu i nakon njega. Oni koji bi Hrvate htjeli eliminirati kao politički narod i ukloniti ga s tronošca na kojem stoji “daytonska država” nadaju se da će trend iseljavanja i u sljedećim godinama biti nastavljen, pa i ubrzan. Vjeruju kako će im vrijeme donijeti matematičku situaciju u kojoj će konstitutivnost Hrvata i njihova ustavna jednakopravnost s drugim dvama narodima, Bošnjacima i Srbima, biti bespredmetna.

Naravno, ne iseljavaju se bh. Hrvati samo u Hrvatsku niti su demografska kretanja Bošnjaka i Srba znatno bolja. Međutim, oni su svakako brojniji od Hrvata, pa ni demografski pad na njih ne ostavlja tako razorne posljedice kao na Hrvate. Procjene opet govore da je BiH samo u proteklih šest godina napustilo više od 200 tisuća žitelja svih nacionalnosti. Mnogima su od njih zapadnoeuropske zemlje glavno odredište.

Ali malo je poznato i da sve više Srba i Bošnjaka u Hrvatskoj vidi “obećanu zemlju” ili barem državu u kojoj žele nastaviti život. Među onih 12 tisuća useljenika iz BiH tijekom prošle godine, o kojima je izvijestio Državni zavod za statistiku, čak tri četvrtine nemaju hrvatsko državljanstvo, stoga je realno zaključiti kako su u pitanju pretežito Bošnjaci i Srbi. Iz toga se o današnjoj Hrvatskoj može puno toga iščitati. Iako se i sama suočava s demografskim padom i iseljavanjem radno aktivnog stanovništva na Zapad, Hrvatska je svojim susjedima itekako atraktivno mjesto za život.

Sve priče o ustaštvu, nacionalnoj mržnji i deficitu demokracije padaju u vodu pred podatkom da je više od 9600 Bošnjaka i Srba iz BiH (samo prošle godine) izabralo Hrvatsku za novi početak života i rada. Osim toga, u odnosu na prethodne godine, broj useljenika u Hrvatsku povećao se čak četiri puta. Ovi podaci ujedno su i ilustracija socijalne slike jugoistoka Europe.

No nema razloga za likovanje. Moći će se slaviti tek kada se i u Hrvatskoj i u njezinu istočnom susjedstvu budu zbrajali povratnici, a ne oni koji odlaze. Primjerice, kada hrvatska statistika evidentira više povratnika iz Njemačke ili Irske nego onih koji su u međuvremenu otišli u te zemlje. Ili kada se u BiH sva tri naroda počnu radovati većem broju svojih sunarodnjaka koji se vraćaju u rodnu zemlju, a ne, kao sada, odlascima “onih drugih”.

Demografski procesi takvi su da na ovim prostorima, barem još neko vrijeme, masovnije povratke možemo očekivati samo za blagdane. Kao što je to, unatoč koroni, ovih dana za Veliku Gospu. Trajni povratak, uključujući mlade, bit će realan tek kada politički, ekonomski i socijalni uvjeti budu približno jednaki onima na Zapadu.

Tada će možda i deseci tisuća Hrvata, Bošnjaka i Srba iz BiH koji su se zaustavili u Hrvatskoj ponovno naseliti sela i gradove u svojoj zemlji, koja je trenutačno privlačna samo afroazijskim migrantima. Njima je to uglavnom prolazna postaja. I dok je sve manje onih koji trajno žele ostati u BiH, političari se sve žešće bore za proširenje “svog” teritorija. Zemlja se oduvijek čuvala političkom, ekonomskom i vojnom snagom.

U Bosni i Hercegovini sve je praznija i zarasta u korov beznađa. Zato se bježi u “obećane zemlje”. A mnogi Srbi i Bošnjaci prepoznali su je upravo u Hrvatskoj.