Na područje Šamca, u okružje zaštićenog močvarnog staništa Tišina, nakon 70 godina vraćena su grla podolca, izumrle rase goveda. Na te su posavske prostore ponovno došla u sklopu obnavljanja i održavanja vlažnih livada i pašnjaka, ugroženih staništa uz rijeku Savu, piše Večernji list BiH.

Očuvanje gena

Danas ova rasa opstaje u malom broju u zemljama okružja pasući po prirodnim rezervatima poput Zasavice, Palićkog jezera, Gajne u Slavonskom Brodu, Lonjskom polju u kojima služe održavanju ugroženih staništa, u svrhu turizma i održive poljoprivrede. Aktivnost je osmišljena u sklopu projekta “Revitalizacja vlažnih livada i pašnjaka močvarno-barskog kompleksa Tišina” koji financira Euronatur, a partnerski provode udruge “Naše ptice” i “Društvo za istraživanje i zaštitu biodiverziteta”. Projekt podržavaju susjedne općine Šamac (RS) i Domaljevac-Šamac (FBiH), a uključit će se i Institut za genetičke resurse Univerziteta u Banjoj Luci posvećen očuvanju gena gajenih životinja i biljaka jer je to matično stado primjer očuvanja genetičkih resursa. – Na području Posavine postojala su grla podolca sve do sredine 20. stoljeća kada su posljednja nestala upravo na području Šamca, gdje ih, igrom slučaja, vraćamo, odnosno reintroduciramo nabavom od naše prijateljske organizacije Brodsko ekološko društvo, Slavonski Brod. Podolsko goveče primitivna je rasa goveda koja je izravni potomak europskog divljega goveda tur, od koga potječe većina današnjih komercijalnih rasa koje se uzgajaju za tov ili mlijeko.

Poremećaji prirode

Ispaša starih autohtonih rasa goveda jedan je od najboljih načina održavanja ravničarskih livada i pašnjaka koji nestaju u cijeloj Europi, a važna su staništa raznovrsnog biljnog i životinjskog svijeta – kažu koordinatori projekta Jovica Sjeničić i Milica Brborović. – Radi se o snažnoj i relativno krupnoj rasi (krave 400 – 600 kg, bikovi 750 – 1000 kg) s velikim rogovima koji mogu dostići do 1,5 m kod bikova. Rasa je jako prilagodljiva na slabe uvjete ispaše, klimatske promjene i bolesti. Uzgoj ne zahtijeva velike troškove. Ova rasa je nestala jer je poljoprivreda mehanizirana i modernizirana pa su tako radne rase postupno izgubile na značaju. No, s njima su nestali i stari pašnjaci, lokalna priroda, tradicija. Priroda danas trpi ogromne promjene i poremećaje, što se odražava na ekonomiju, samu poljoprivredu pa i svakodnevni život. Naša je budućnost u održivoj proizvodnji hrane i očuvanju starih znanja, vještina, rasa i sorti. One su šansa za inovacije u poljoprivredi kako bismo se izborili s promjenama koje dolaze – kaže Sjeničić.

(Srednjabosna.com)