Naslovnica DRUŠTVO Ovo je misteriozni Rus koji je Dodiku i SNSD-u omogućio izbornu pobjedu

Ovo je misteriozni Rus koji je Dodiku i SNSD-u omogućio izbornu pobjedu

268

Privatne paravojne formacije, širenje dezinformacija putem interneta i miješanje u izborne procese postali su osnovni vanjskopolitički alati Rusije. Osobe koje stoje iza tih operacija usko su vezane i za Bosnu i Hercegovinu, gdje su neki od njih i boravili kako bi “usmjerili” rezultate izbora u korist političkih struktura bliskih Kremlju.

Jedna od ključnih osoba u tom sistemu je Jevgenij Prigožin, u javnosti poznatiji i pod nadimkom Putinov kuhar. On je bivši osuđenik koji je osuđivan zbog pljački, prevara i primoravanja na prostituciju, a “legalnim poslovima” se počeo baviti 90-ih godina prošlog stoljeća kao vlasnik restorana u Sankt Peterburgu, a zatim i kao pružatelj catering usluga za Kremlj. Danas je njegov zvanični biznis rasprostranjeni ugostiteljski konzorcij koji osigurava obroke milionima ruskih vojnika, policajaca, tužioca, bolničkih pacijenata, učenika, za što je, prema procjenama, od 2011. godine dobio oko tri milijarde dolara od ruskih poreskih obveznika. Ipak, u pozadini ovog unosnog biznisa krije se njegova stvarna uloga u Rusiji, a to su industrija porizvodnje lažnih vijesti, zastrašivanje novinara, miješanje u izbore, politički inženjering i tajne vojne operacije.

Prigožin je u SAD-u optužen zbog uloge njegove “fabrike trolova” koja je utjecala na rezultate predsjedničkih izbora 2016. godine u korist Donalda Trumpa, što on danas izričito negira. Njegova “fabrika trolova” generirala je i jednu od najvećih poznatih internet dezinformacijskih kampanja, u okviru koje je objavljeno 71.000 tvitova koji su imali za cilj da nametnu rusku verziju događaja o padu avion MH17. Ista infrastruktura objavila je hiljade poruka koje promoviraju Brexit. Prigožin je također povezan s političkim inženjeringom prilagođenim potrebama Kremlja u nekoliko afričkih zemalja, dok su ga SAD sankcionirale zbog financiranja Wagner grupe, privatne vojne kompanije s historijomo tajnih operacija u Ukrajini, Siriji i nekoliko afričkih zemalja. Nedavno je optuživan za miniranje područja oko libijskog Tripolija. EU još nije sankcionirala njega ili njegovu grupu u vezi s bilo kojom od ovih aktivnosti.

Dugotrajna istraga Bellingcata, The Insidera i Der Spiegela otkriva da su dezinformacije, političko uplitanje i vojne operacije Jevgenija Prigožina čvrsto integrirane s ruskim Ministarstvom odbrane i njegovom obavještajnom rukom, GRU-om. Prigožinova privatna infrastruktura, zajedno s onimom drugih biznismena ovisnih o vladi, poput Kostantina Malofeeva, ruskog oligarha bliskog Miloradu Dodiku kojem je zabranjen ulazak u Bosnu i Hercegovinu, čini se da služi kao paravan i kanal za pranje novca za vladine prekomorske operacije.

Istovremeno, Prigožinovi pokušaji da preuzme inicijativu i iskoristi svoju ključnu ulogu za ličnu korist također su rezultirali sramotom za Kremlj. Tokom neuspjele operacije zauzimanja naftnih bušotina od SDF-a i oružanih snaga SAD-a u sirijskoj provinciji Deir ez-Zor u februaru 2018. godine, Wagnerovi plaćenici pretrpjeli su težak poraz u američkom protunapadu. Ruski plaćenici objavili su i samoinkriminirajuće videozapise u polu-javnim internet grupama, poput ove jezive hronike mučenja, ubistava i klanja sirijskog civila u blizini Palmire.

Spona sa Kremljom

Bellingcat, The Insider i Der Spiegel su tokom istrage identificirali ključnu figuru koja služi kao veza između Prigožinovih operacija u Africi i Ministarstva odbrane Rusije. Ta osoba je u cjelini upravljala ruskim paravojnim operacijama u Africi, uključujući i vrijeme u kojem su ubijena tri ruska novinara koji su istraživali Prigožinove operacije u Centralnoafričkoj Republici. Čini se da ta ključna osoba nije na radaru zapadnih obavještajnih ili agencija za provođenje zakona, jer uživa u mogućnosti neograničenog putovanja Evropom na osnovu šengenskih viza. Ova istraga temelji se na pregledu arhivirane e-pošte koja je pripadala zaposlenima koji rade za Prigožinovu kompaniju. Autentičnost tih poruka i sadržanih dokumenata utvrđena je putem intervjua s nekoliko bivših i sadašnjih uposlenika koji su utjecali na poslovanje u inostranstvu.

Veze Jevgenija Prigožina sa Kremljom i ruskim Ministarstvom odbrane teško je prikriti, s obzirom na istaknutu ulogu njegovih kompanija kao pružatelja usluga Kremlju i ruskoj vojsci. Međutim, intenzitet njegove komunikacije s najvišim ešalonom unutar Kremlja i Ministarstva odbrane teško je objasniti jednostavno na osnovu pružanja “ugostiteljskih usluga”.

Bellingcat je analizirao Prigožinove telefonske zapise nastale u osmomjesečnom periodu od kraja 2013. i početka 2014. Zapisi su pribavljeni iz hakiranih e-mailova Prigožinovog ličnog pomoćnika koji su 2015. procurjeli nakon napada ruskog hakerskog kolektiva Shaltai Boltay. E-mailovi su sadržavali evidenciju o korištenju telefona njegove kompanije “Concord Consulting & Management” i istražitelji Bellingcata su bili u mogućnosti da identificiraju Prigožinov lični broj na listi korporativnih brojeva na osnovu aplikacije za pretragu brojeva telefona. Taj se period poklapa sa Prigožinovim operacijama sa “internet trolovima” koje su se kretale od diskreditiranja ruskih opozicionara i nezavisnih novinara, do ambicioznih međunarodnih operacija, najprije u Ukrajini, a zatim i širom svijeta.

U tom je periodu Prigožin razgovarao ili razmjenjivao poruke s praktički cjelokupnim uredom Vladimira Putina, zajedno s brojnim visokim zvaničnicima u FSB-u, Federalnoj službi zaštite (FSO) i Ministarstvu odbrane. Konkretno, zvao je i slao SMS-ove Dmitriju Peskovu, savjetniku i portparolu predsjednika Putina – ukupno 144 puta. Pozvao je, ili ga je zvao, Anton Vaino, Putinov šef kabineta – ukupno 99 puta. Pedeset i četiri puta je komunicirao s Igorom Divejkinom, zamjenikom šefa Putinovog kabineta zaduženim za unutrašnju politiku. Prigožin je razgovarao više od 25 puta s generalom Aleksejem Djuminom, Putinovim bivšim šefom sigurnosti i, u vrijeme poziva, zamjenikom direktora GRU-a koji je nadzirao aneksiju Krima. Barem je dva puta razgovarao i lično sa Sergejem Šojguom, ministrom odbrane Rusije, dok izvodi iz e-pošte pokazuju više planiranih ličnih sastanaka s njim. Prigožin je također razgovarao 31 put sa Šojgouvim “brojem dva”, zamjenikom ministra odbrane Bulgakovom, zaduženim za vojnu logistiku. Prigožin je također razgovarao tri puta s Jurijem Ušakovom, bivšim ruskim ambasadorom u SAD-u i Putinovim višim savjetnikom za vanjskopolitička pitanja.

Iako su Prigožinove kompanije zaista pružale usluge i Kremlju i Ministarstvu odbrane, teško je povjerovati da bi ti poslovni odnosi zahtijevali tako česte komunikacije na visokom nivou.

Wagner grupa

Prigožin je usko povezan sa osnivanjem i finansiranjem Wagner grupe, koja je dobila ime po navodnom osnivaču i zapovjedniku Dmitriju Utkinu, čiji je nadimak Wagner. Pukovnik Dmitrij Utkin, rođen 11. juna 1970., bio je oficir i učestvovao je u oba čečenska rata. Početkom 2000-ih, kako je vojna faza drugog rata odmicala, premješten je u grad Pečori u blizini estonske granice, gde je narednih deset godina obavljao dužnost komandanta GRZ-ove specijalne jedinice Spetsnaz. Prema tvrdnjama njegove bivše supruge, teško se prilagođavao civilnom životu i uvijek je čeznuo da se vrati na ratište.

Nije baš jasno kada se Utkin povukao iz vojske, ali 2013. godine je navodno već radio za malo poznatu privatnu zaštitarsku kompaniju sa sjedištem u Hong Kongu pod nazivom “Slavonic corps”. Ta je kompanija u maju 2013. godine putem interneta tražila osobe starosti od 24 do 45 godina, bivše članove Spetznaza, koji su imali potrebnu obuku u vojnim akcijama i to za rad u inostranstvu na poslovnim putovanjima u trajanju od tri do šest mjeseci. Jedino poznato raspoređivanje ove privatne vojne kompanije (PMC), u Siriji krajem 2013. godine, završilo je nakon što su plaćenici izgubili bitku s militantima povezanim s Al-Qaidom. Utkinovo se ime nije našlo među poznatom zapovjednom strukturom “Slavonic corpsa”, a osoba zadužena za sirijsku operaciju je, sudeći prema izjavama svjedoka, bio Vadim Gusev, zamjenik direktora još jedne kompanije iz Hong Konga, kojom se upravljalo iz St. Petersburga, a radi se o Moran Security grupi. Sirijska misija završila je neslavno, a ruski FSB uhapsio je mnoge plaćenike koji su se vratili i optužio ih za “nezakonito ratovanje u inostranstvo”.

Početkom 2014. godine, mnoge osobe koje su bile članovi “Slavonic corpsa” ponovo su angažirani. Kako je Rusiji bilo potrebno brzo i tajno vojno prisustvo na Krimu, koncept privatne vojske u sjeni, koja zapošljava vješte vojnike s prethodnim borbenim iskustvom, pojavio se kao savršeno rješenje.

Iz pregledanih podataka ne može se utvrditi ko je pokrenuo inicijativu za osnivanje Wagner grupe. Međutim, pronađeni su podaci koji snažno sugeriraju da pukovnik Dmitrij Utkin nije taj koji je odgovoran za formiranje ove privatne vojske, već da je on bio zaposlen kao paravan kako bi prikrio stvaru ulogu Rusije. U arhiviranoj kopiji web lokacije za prijavu za posao otkriven je CV koji je, izgleda, objavio sam Utkin krajem 2013. godine, a arhiviran je u januaru 2014. Prijava za posao, koja sadrži telefonski broj koji mu je tada pripadao, kaže da Utkin živi u Pskovu, te da trenutno traži posao sa punim radnim vremenom kao zamjenik generalnog direktora, i da je spreman da se preseli u Moskvu. Njegova tražena plata je 30.000 ruskih rublji mjesečno. Izjavljuje da je bio zapovjednik GRU-ove vojne jedinice 64044 u periodu od 1988. do 2008., ali ostavlja jaz u njegovoj karijeri od 2008., sugerirajući da od tada možda nije bio operativno uključen u tu jedinicu. Spominje program profesionalne prekvalifikacije koji je prošao 2006. godine, čime je dobio certifikat za zaštitara.

Utkin također spominje svoje vojne nagrade i opisuje sebe kao “vođu tima”, “dobrog komunikatora” i da “uspješno obavlja zadate zadatke”. Također kaže da govori njemački na početnom nivou i da dobro koristi oružje. Na osnovu vremena ovog CV-a, objavljenog nekoliko mjeseci prije angažmana Wagner grupe u invaziji na Ukrajinu, nije vjerovatno da je Utkin bio išta drugo nego unajmljeni vojnik za realizaciju projekta “privatne vojske”.

Do marta 2014. godine ruski plaćenici su već bili u Ukrajini, a rođena je legenda o Wagneru. Nakon uspješnog početnog raspoređivanja jedinice na Krimu i Donbasu, 2015. godine jedinica je dobila stalnu bazu za obuku u tajnoj ustanovi GRU-a u selu Molkino, u blizini aerodroma Krasnodar. Wagnerova najveća međunarodna akcija do sada je bila u Siriji, gde je, prema izjavama bivšeg Wagnerovog oficira, najmanje 2.500 plaćenika, pod nadzorom GRU-a i FSB-a, raspoređeno kako bi pomoglo provladinim sirijskim snagama.

Prema istrazi ruskog portala The Bell, ideja o stvaranju privatne vojske i povjeravanje logističkog operativnog aspekta Jevgeniju Prigožinu potekla je od visokih zvaničnika iz ruskog Ministarstva odbrane, nakon što su bili impresionirani prezentacijom Ebena Barlowa, osnivača privatne vojske vojne kompanije “Executive Outcomes” sa sjedištem u Južnoafričkoj Republici. Tri različita izvora kažu da se Prigožin u početku protivio tako visokorizičnoj ulozi, ali s obzirom na njegov odnos s Ministarstvom odbrane, koji je osigurao operaciju pokrivanja i alibijem i postojećom potpornom infrastrukturom, nije imao mogućnost odbiti ih.

Bez obzira da li je Wagner grupa bila djelo ruskog vojnog establišmenta ili samog Prigožina, više podataka potvrđuju vezu između njegovih operacija i privatne vojne kompanije. Ti podaci uključuju zajedničke rezervacije avionskih putovanja između Prigožinovih zaposlenika s poznatim Wagnerovim vojnicima, te korištenje najmanje tri kompanije koje kontrolira Prigožin kao finansijara Wagnerovih plaćenika.

Dok je Dmitrij Utkin široko predstavljen kao čelni čovjek i “glavni” u Wagner grupi, postoji dovoljno podataka koji ukazuju na to da je njegova uloga bila više kao terenski zapovjednik i da su plaćenici Wagner grupe integrirani u ukupni lanac zapovjedništva pod kontrolom Kremlja sa svojim vojnim obavještajnim aparatom.

U presretnutim razgovorima koje je objavila ukrajinska Služba sigurnosti (SBU), Utkin se čuje kako izvještava čovjeka po imenu Oleg Ivanikov o napretku vojnih aktivnosti u istočnoj Ukrajini u vrijeme bitke za Debaljcevo u februaru 2015. godine. Bellingcat je ranije identificirao Ivanikova kao višeg oficira GRU-a koji je pomagao u nabavci najmanje jednog raketnog sistema Buk za militante u Donbasu, u danima prije rušenja aviona MH17, za što je optužen Igor Girkin, odnosno Igor Strelkov, ruski državljanin koji je učestvovao i na ratištima u BiH. U drugom presretnutom razgovoru iz istog perioda čuje se Utkin kako izvještava Andreja Troševa, bivšeg pukovnika iz Sankt Peterburga. Utkin se očajnički žali pukovniku Troševu da je izgubio podatke koliko je žrtava pretrpjela njegova jedinica, te moli da ga povuku u Rusiju zbog straha da će ga vlastiti vojnici ubiti. Treći presretnuti razgovor s početka 2015. godine pokazuje da Utkin uzima upute i koordinira rad plaćenika sa general-major Evgenijem Nikiforovom, tadašnjim načelnikom Štaba 58. zapadne armije.

Iz konteksta poziva se vidi da je Utkin bio podređen i Ivanikovu iz GRU-u i sveukupno ruskoj vojnoj komandi, te da je pukovnik Trošev njegov nadređeni u takozvanoj Wagner grupi. Nije iznenađujuće što je u martu 2016. godine upravo pukovnik Trošev dobio nagradu Heroj Rusije za ulogu komandanta Wagner grupe angažirane u pružanju podrške vladinim snagama u Siriji 2015. i 2016. godine.

Bellingcat je također identificirao zajedničke avionske rezervacije između Wagnerovih zapovjednika, uključujući samog Utkina, i aktivnih službenika GRU-a. Barem jednom je Utkin letio u društvu i Troševa i “Andreja Ivanoviča Lapteva”, što je lažni identitet generala Ivanikova iz GRU-a.

Negiranje Kremlja o postojanju bilo kakvih formalnih veza s Wagner grupom postalo je nemoguća misija nakon što je Utkin uočen tokom video-prijenosa s prijema u Kremlju održanom 9. decembra 2016. Nakon što je u početku negirao bilo kakva saznanja o Utkinovom postojanju, Putinov službenik za medije Dmitrij Peskov na kraju je priznao da je Utkin prisustvovao svečanoj manifestaciji Heroji Otadžbine u Kremlju. Nakon toga je objavljena fotografija na kojoj se vidi Putin vidi kako stoji pored četvorice Wagnerovih oficira. Ruska web stranica koja prati vojne počasti saopćila je da je pukovnik Trošev dobio najveću vojnu počast Rusije, nagradu Heroj Rusije, te Zlatnu zvijezdu za svoju vojnu službu kao “dobrovoljac” u Siriji. Nagrada je, kako se izvještava, dodijeljena tajnim dekretom kojeg je Putin potpisao 17. marta 2016. Činjenica da Utkinu nije dodijeljeno to priznanje potvrđuje da je bio manje važan u Wagner grupi u odnosu na pukovnika Troševa.

Nakon ovog neplaniranog javnog nastupa, Dmitrij Utkin “Wagner” se više nije pojavljivao u javnosti. Telefonski broj koji je prethodno koristio sada je isključen. Međutim, putni zapisi pokazuju da je nastavio rijetka putovanja između Sankt Peterburga i Krasnodara do kraja 2019. godine.

Promjene identiteta

Uprkos očiglednom povlačenju Dmitrija Utkina iz aktivnog operativnog bavljenja Wagnerovim aktivnostima, njegovo ime nije ostalo van fokusa. Nekoliko mjeseci nakon objave fotografije iz Kremlja, u novembru 2017. godine osoba koja nosi Utkinovo puno ime imenovana je izvršnim direktorom vodeće ugostiteljske kompanije Jevgenija Prigožina “Concord Management and Consulting”, kompanije koja ima gotovo 20 miliona dolara nekonsolidiranih prihoda i koja kontrolira grupu preduzeća sa gotovo 10 puta većim prometom. Kada su ruski mediji zatražili da komentira veze sa Wagner grupom, Prigožin je odgovorio da je “imenovanje Dmitrija Utkina, koji nikada prije nije obavljao nijednu poziciju u grupi, privatna kadrovska odluka”, te je rekao da nema saznanja o postojanju privatne vojne kompanije koja, kako je rekao, “nije ni legalna po ruskom zakonu”.

Prigožinov odgovor prikrio je činjenicu da Dmitrij Valerijevič Utkin, koji je ustvari imenovan za izvršnog direktora, nije zapovjednik Wagner grupe. Ovaj Dmitrij Utkin “nastao” je samo mjesec dana ranije, promjenom imena malo poznatog stanovnika Sankt Peterburga, 18 godina mlađeg od “originalnog” Utkina, koji je imao samo tri mjeseca prethodnog iskustva u upravljanju vlastitom startup kompanijom – Aleksejom Karnaukovom. Ta se činjenica može utvrditi identičnim brojem poreznih obveznika za ta dva imena. Karnaukov je registrirao kompaniju pod svojim originalnim imenom u martu 2017. godine, dok je klonirani “Utkin” registriran kao izvršni direktor pod istim poreznim brojem u novembru 2017. godine. Prvog marta 2018. godine, neposredno nakon fijaska Wagner grupe u Siriji, Prigožin je smijenio “svježe stvorenog” Dmitrija Utkina s mjesta izvršnog direktora i imenovao sebe na tu poziciju.

Prigožin je prošao kroz ovu vježbu kloniranja i drugi put. Početkom 2018. godine bivši osuđenik iz Sankt Peterburga bez prethodnog poslovnog iskustva Aleksandar Anufriev podnio je zahtjev za promjenu imena i postao Dmitrij Valerijevič Utkin. Razlika u dobi između novog, trećeg Utkina, i onog pravog bila je samo dva mjeseca, što sugerira da je možda bio prikladniji za ulogu stvarnog “Wagnera”. Kako su prenijeli ruski mediji, u maju 2018. ovaj “svježe klonirani” Utkin vodio je četiri kompanije, od kojih su neke indirektno vezane s Prigožinovom grupom. Trenutne baze podataka o ruskim dužnicima pokazuju da su oba Utkinova klona imala neplaćena sudska dugovanja prema trećim licima. Nije jasno koji je bio Prigožinov motiv za promjene imena ovih osoba. Ruski mediji nagađaju da je to možda bio znak prkosa, nakon što su SAD stavile i njega i Utkina pod sankcije zbog uloge u vojnom sukobu u Ukrajini.

Aktivnosti u Africi

U 2018. i 2019. zapadni i ruski mediji počeli su izvještavati o rastućem prisustvu ruskih političkih stratega u raznim afričkim zemljama, koji su pružali izbornu podršku – uključujući gotovinu, savjete i ličnu zaštitu – kandidatima koji odgovaraju Rusiji. Istraga nezavisne ruske veb stranice Proekt, zasnovana na internim dokumentima iz Prigožinove korporativne jedinice u Africi utvrdila je da je od 2019. godine Prigožin imao političke savjetnike koji rade u 20 različitih afričkih država, a da je imao interes u još 19 država. Prema Proektovoj analizi dokumenata i daljnjih intervjua sa sadašnjim ili bivšim zaposlenicima, zadaci i opseg posla uveliko se razlikuju od zemlje do zemlje. U nekim zemljama, poput Mozambika i Centralnoafričke Republike, vodeću ulogu igraju vojni plaćenici. U drugima, poput Demokratske Republike Kongo, Zimbabvea i Madagaskara, postojali su samo politički stratezi, često pojačani prisustvom ruskih “tjelohranitelja”. U Čadu i Beninu, Prigožinovi ljudi rade sa političarima bliskim oružanoj grupi Seleka. U nekim zemljama, poput Centralnoafričke Republike i Mozambika, Prigožin je već imao poslovne interese, pored političkog miješanja i prisustva paravojnih jedinica.

Prema izvorima s kojima je razgovarao Proekt, pukovnik Dmitrij Utkin je u 2019. godini planirao otputovati u Ruandu s Valerijem Zaharovim, ruskim savjetnikom za sigurnost predsjednika Centralnoafričke Republike. Ovo putovanje je navodno otkazano u posljednji trenutak. Početkom 2019. Dmitrij Uktin bio je pretjerano izložen, kako zbog svog prisustva na gala prijemu u Kremlju, tako i zbog američkih sankcija koje su mu izrečene. To je moglo rezultirati njegovim povlačenjem iz afričkih kampanja.

Pukovnik, Konstantin, Mazay…

Međutim, istovremeno se drugi ruski pukovnik, o kojem nisu postojali raniji medijski tragovi, počeo pojavljivati na različitim afričkim lokacijama gdje je Rusija slala političke stratege ili sigurnosne savjetnike. Pukovnik, koji je bio poznat samo po pretpostavljenom prvom imenu “Konstantin”, je primijećen na Madagaskaru u periodu prije predsjedničkih izbora u zemlji u novembru 2018. godine. Prvobitno je postavljen za šefa sigurnosti kampanje ranog ruskog favorita, pastora Mailhola.

Mailhol je za BBC rekao da su ruski politički stratezi, koji su ga u početku nagovorili da se kandiduje za predsjednika i dali mu kofere s novcem i lične tjelohranitelje, na kraju izvukli “Konstantina” iz njegove kampanje kada se pojavio drugi kandidat. Rekao je da su kasnije pukovnika postavili kao čuvara Andryju Rajoelini, koji je i pobijedio na izborima.

Madagaskar nije jedina afrička država u kojoj se pojavio Konstantin. E-mailovi zaposlenih u Prigožinovoj kompaniji pokazuju da je ista osoba koja se u prepisci oslovljava sa “Mazay” bila stacionirana u Centralnoafričkoj Republici u ljeto 2018. godine i vraćena je tamo nakon izbora na Madagaskaru. “Mazay” je prvi put stigao u Centralnoafričku Republiku početkom jula 2018. godine, otprilike tri sedmice prije ubistva tri ruska novinara, koje se dogodilo 30. jula kraj grada Sibut. Trojica novinara stigla su istražiti ulogu ruskih plaćenika u iskorištavanju lokalnih mineralnih sirovina. Novinari koji su istraživali slučaj pronašli su dokaze koji ukazuju na moguću Wagnerovu umiješanost u ubistva, ali ni Centralnoafrička Republika ni ruske vlasti nisu pokazale spremnost za daljnjim istraživanjem ovog slučaja.

E-mailovi zaposlenika ne otkrivaju identitet pukovnika njegovim pravim imenom, već ga nazivaju samo sa “Mazay”. Iz konteksta dopisivanja, koje se odnosi samo na njegovo raspoređivanje u Centralnoafričkoj Republici, jasno je da je pukovnik bio najvažnija ruska figura na terenu, te da je ruski vojni savjetnik predsjednika Centralnoafričke Republike dobijao uputstva od njega . Prigožin je imao svoj tim na terenu u Africi – otprilike 15 osoba sa društvenim medijima, političkim savjetovanjem ili informacijskom sigurnošću, a svi su radili za jedinicu koja se u dopisništvu naziva “Projekat kontinent”. Međutim, čini se da su svi ovi ljudi dobijali uputstva o ideološkim pitanjima, suprostavljanju curenju informacija medijima i svim vojnim stvarima od “Mazayja”. Dokumenti u e-mailovima pokazuju da su, dok je Valerij Zaharov formalno bio ruski vojni savjetnik predsjednika Centralnoafričke Republike, važna pitanja od vojne važnosti uvijek upućivana “Mazayju”, koga je Prigožinov tim doživljavao kao predstavnika Ministarstva odbrane i Kremlja. Razmjenjeni e-mailovi među zaposlenima opisuju “Mazayja” kao jedinu osobu u Centralnoafričkoj Republici koja bez straha i kao ravnopravan partner razgovara s Prigožinom.

Primjera radi, jedan e-mail sadrži priloženo skenirano pismo lokalnih privremenih vlasti u gradu Bambari, upućeno komandantu ruskih oružanih snaga u Centralnoafričkoj Republici. U pismu od 13. maja 2019. traži se hitan sastanak kako bi se “razgovaralo o posebno delikatnoj situaciji u gradu Bambari”. Lokalni dužnosnik M’Sarvaise-Ildevert dalje piše da bi želio ruskoj vojnoj komandi prenijeti informacije o ekonomskoj, socijalnoj krizi i oružanoj krizi koju su “plaćenici” izazvali među lokalnim stanovništvom. Autor moli da se tokom takvog sastanka zajednički pronađe hitno rješenje. U e-mailu koji sadrži pismo piše da je ruska vojna komanda proslijedila dopis “Mazayju” za dalje aktivnosti.

Iz pisma nije jasno je li autor zahtjeva rusku pomoć u obračunu s lokalnim oružanim skupinama, poput pobunjenika Seleca koji djeluju u tom području, ili da pokrene pitanja koja su uzrokovali upravo ruski plaćenici. Samo tri mjeseca prije ovog pisma, Ujedinjene nacije zatražile su od vlasti Centralnoafričke Republike rješavanje izvještaja o mučenju lokalnih civila od strane ruskih plaćenika ili redovnih oružanih snaga, uključujući incident u kojem je lokalni stanovnik zadavljen metalnim lancem i u kojem je odsječen prst tokom ispitivanja. Jasno je, međutim, da je pitanje, prvobitno upućeno službenoj ruskoj vojnoj komandi raspoređenoj u Centralnojafričkoj Republici, delegirano na daljnje postupanje “Mazayju”. Ovaj primjer još jednom pokazuje tijesnu integraciju ruske vojske i Prigožinovih hibridnih operacija – uključujući politički inženjering u Africi, što dokazuje i uloga “Mazayja” u izbornoj kampanji na Madagaskaru.

“Mazay”, poznat i kao “Pukovnik” i “Konstantin”, ranije nije identificiran i njegov identitet nije otkriven u bilo kojoj korespodenciji e-mailovima u Afici. Čini se da njegov identitet zapravo nije poznat Prigožinovim zaposlenicima koji su bili fokusirani na Afriku. “Mazay” je pazio da ga nikada ne snime bez sunčanih naočala, što je onemogućilo identifikaciju putem aplikacija za prepoznavanje lica.

Kako bi identificirali “Mazayja”, ekipa Belingcata je nabavila i analizirala telefonske zapise Valerija Zaharova, ruskog vojnog savjetnika predsjednika Centralnoafričke Republike. Dva broja s kojima je komunicirao 2019. godine pripadala su kompaniji sa sjedištem u Sankt Peterburgu, pod nazivom Vojno-sigurnosna kompanija “Konvoj”. Ova kompanija osnovana je 15. januara 2015. sa visokim osnivačkim kapitalom od 100 miliona ruskih rubalja. “Konvoj” navodi svoju glavnu aktivnost kao “pružanje vojnih sigurnosnih usluga”. Uprkos impresivnom osnivačkom kapitalu, kompanija je službeno zaposlila samo tri osobe u 2019. godini i ostvarila je promet od nešto više od 70.000 američkih dolara.

Osnivač kompanije je bio još jedan pravni subjekt iz Sankt Peterburga: Sanktpeterburško kozačko udruženje “Konvoj”, koje se također bavi “vojnim sigurnonim uslugama”. Ova organizacija osnovana je 2009. godine i ima pet pojedinačnih dioničara, od kojih je jedan ujedno i izvršni direktor Vojno-zaštitne kompanije “Konvoj”. Zove se Konstantin Aleksandrovič Pikalov, rođen 23. jula 1968. godine.

Korištenje aplikacija za pretraživanje brojeva telefona pokazalo je da je brojeve koje je Zakharov nazivao i registrirao za “Konvoj” ustvari koristio Konstantin Pikalov. Korištenjem aplikacije Get Contact, koja prikuplja podatke iz imenika vlasnika telefona, otkriva se da se taj broj nerijetko pohranjuje za osobu sa nadimkom Mazay ili Mazaev. To potvrđuje tezu da su Konstantin s Madagaskara i Mazay zapravo ista osoba. Zapisi također bacaju novo svjetlo na prirodu Pikalovove pozadine. Neki su ga memorisali kao “Pikalov – privatna vojna četa”, “Konstantin Kozak”, “Konstantin MDG Mazaj” (MDG je vjerovatno referenca na Madagaskar) i “Ragozinin tjelohranitelj”. Potonji će vjerovatno biti pogrešno napisana referenca na Dmitrija Rogozina, bivšeg potpredsjednika Vlade Rusije i trenutnog šefa ruskog svemirskog programa. Rogozina su sankcionirale SAD i EU zbog njegove uloge u aneksiji Krima i ratu na istoku Ukrajine.

Da bi potvrdili tezu da su Konstantin Pikalov i “Pukovnik” ili “Mazay” ista osoba, Belingcat je dobio fotografiju iz pasoša od izvora koji ima pristup ruskoj bazi podataka. Iako nije moguće provesti odgovarajuću forenzičku usporedbu lica s obzirom na djelomičnu vidljivost njegovog lica na afričkim fotografijama, kad su uzeli u obzir sve ostale dokaze, našli su dovoljno uvjerljiv spoj vidljivih crta lica, uključujući uši, nos i oblik glave, da zaključe da se radi o istoj osobi.

Na osnovu pregleda procurjelih baza podataka, Pikalov je barem do 2007. godine služio kao oficir u ruskoj vojnoj jedinici 99795, koja je smještena u selu Storoževo, blizu Sankt Peterburga. Ruski izvori navode ovu bazu kao eksperimentalnu jedinicu Ministarstva odbrane, čiji je zadatak, dijelom, da se utvrdi djelovanje radioaktivnih zraka na žive organizme. Nakon odlaska u penziju, Pikalov je nastavio živjeti u vojnoj bazi najmanje do 2012. godine i upravljao je privatnom detektivskom agencijom. U 2016. godini kandidovao se na izborima za lokalno vijeće u okrugu vojne baze u ime Pravedne Rusije, prokremljske političke stranke. Njegovo učešće Centralni izborni odbor odbio je iz nepoznatih razloga. To je možda rezultat krivične prijave, jer je njegovo ime navedeno na crnoj listi Centralne banke uz napomenu da je “osumnjičen za pranje novca”. Pikalovov trenutni krivični dosje je prazan, što može značiti ili da sumnja nije rezultirala stvarnim krivičnim prijavama, ili da su evidencije pročišćene.

Na temelju pregledanih evidencija o putovanjima, 2014. i 2017. Konstantin Pikalov nekoliko je puta putovao do odredišta blizu ukrajinske granice, ponekad sa zajedničkim rezervacijama sa poznatim Wagnerovim oficirima, uključujući Vadima Guseva i Nikolaja Kamatkoeva.

Pomoć Miloradu Dodiku

Pikalovovo međunarodno izborno iskustvo nije ograničeno na Afriku. Dvadeset i sedmog septembra 2014. letio je u Beograd, a zatim je nastavio put u Bosnu i Hercegovinu, odnosno entitet RS. Vratio se preko Beograda 15. oktobra 2014. godine. Tokom tog perioda, koji se poklapa sa Općim izborima u BiH u kojima je pobjedu ostvario SNSD Milorada Dodika. Istovremeno je velika grupa Kozaka stigla u Banju Luku. Grupa od 144 muškaraca navodno je doputovala kako bi učestvovala na festivalu kulture. Međutim, ovo putovanje je shvaćeno kao miješanje u izbore vršenjem pritiska na opoziciju. Grupu je predvodio Nikolaj Đakonov, koji je prethodno bio aktivan na ukrajinskom ratištu. Kozačka grupa napustila je BiH odmah nakon Općih izbora koji su održani 12. oktobra 2014. godine.

Ruski oligarh Konstantin Malofeev je također u tom periodu putovao u entitet RS i na dan izbora je fotografiran s Dodikom.

Pikalov se ne pojavljuje na fotografijama nastalim u BiH 2014. godine, ali je njegov poslovni partner iz kompanije “Konvoj” Vasilij Jaščikov objavio fotografije iz Banje Luke.

Godinu dana nakon putovanja u BiH, Pikalov je odlazio na 20-dnevna putovanja u Kazahstan, počevši od 20. juna 2015. Također je išao na brojna putovanja u Finsku i Estoniju. Prema svjedočenjima uposlenika iz Prigožinove kompanije u Africi, koji su govorili pod uvjetom anonimnosti, “Mazay” je učestvovao u vojnim operacijama i u Ukrajini i u Siriji. Pikalovova prva turneja po Africi, zasnovana na evidencijama komercijalnih letova, započela je 7. jula 2018. putovanjem u Centralnoafričku Republiku preko Istanbula. Nije jasno da li je i koje druge zemlje u Africi posjećivao tokom ovog putovanja, jer se dva i po mjeseca kasnije, 28. septembra 2018. godine, preko Amsterdama vratio u Moskvu. U Rusiji je ostao samo dvije sedmice, a zatim se vratio u Afriku na drugu turneju, ovaj put leteći preko Katara do Madagaskara. Ostao je na Madagaskaru barem do okončanja predsjedničkih izbora u novembru te godine, a vratio se, vjerovatno nakon boravka u Centralnoafričkoj Republici, u Rusiju preko Pariza 21. januara 2019. godine.

Treća afrička turneja Pikalova započela je 9. aprila 2019. godine i završila je 15. jula 2019. Tokom ovog putovanja letio je preko Katara i Lisabona i proveo je značajno vrijeme u Centralnoafričkoj Republici. Njegovo posljednje putovanje Afrikom bilo je najkraće: između 26. novembra i 7. decembra 2019. godine.

Treba napomenuti da ova historija putovanja u Afriku možda nije iscrpna jer može isključiti letove na vojnim avionima, koji ne podliježu evidentiranju graničnog prijelaza kao i komercijalni letovi.

Posljednje poznato putovanje Pikalova bilo je u februaru 2020. godine. Dvanaestog februara otputovao je na dvodnevno putovanje iz Sankt Peterburga u Pechory. U tom malom gradu sa 10.000 stanovnika u blizini estonske granice nalazi se u GRU-ova Druga Spetsnaz brigada.

Iako se nalazio na crnoj listi zbog pranja novca u Rusiji, njegova očigledna ključna uloga u ruskim hibridnim vojno-plaćeničkim operacijama i miješanja u izbore u Africi i u BiH, te uprkos njegovoj mogućoj, ali ne i istraženoj, vezi sa ubistvom ruskih novinara, kao i mučenjem civila u Africi, Konstantin Pikalov uspio je neometano da putuje Evropom. U periodu od 2015. do 2019. godine Pikalov je dobio tri šengenske vize koje je izdao finski konzulat u Sankt Peterburgu, a sve su odobrene za “turističke svrhe”. Njegova posljednja viza važila je do 16. marta 2021. godine.

Jevgenij Prigožin nije ni pod kakvom sankcijom EU-a. Američka optužnica protiv njega zbog uplitanja u američke predsjedničke izbore 2016. ograničila je njegove mogućnosti putovanja. Međutim, njegovi punomoćnici i saradnici nastavljaju nesmetana putovanja. Evropske kompanije i dalje posluju s njim.