Obrađujem zemlju, sijem kukuruz žuti i bijeli, pšenicu, raž, ječam i sve to meljem u vodenici. Sjeme je staro više od 50 godina, s njim je radio i moj djed, te svake godine ostavljam najbolje klipove kukuruza – omrvi se vrh i zadnji dio klipa, a ostavlja se sredina na kojoj je zrno najbolje. Domaća su i sjemena strnih žita, kazuje vodeničar Mladen Rađević, koji radi pod parolom “od njive do trpeze”.

Nadomak Banjaluke, na slapovima rijeke Krupe u vodenici vrijedni domaćin, koji gazi četvrtu deceniju života, svakodnevno melje sve vrste žita, te svoje proizvode prodaje na lokalitetu kojem je priroda dala najbolje od sebe.

“Radio sam 12 godina u ugostiteljstvu, kao konobar, ali sam odlučio da se bavim vodeničarstvom, jer sam cijeli život obrađivao zemlju, pa mi nije bilo strano krenuti u ovaj posao. Počeo sam sijati, pokrenuo sam vodenicu”, priča Rađević za “Nezavisne”.

Pojašnjava čovjek koji ustaje s pijetlovima da bi stigao i na njivu i u vodenicu, da su mu roditelji od velike pomoći, a Rađevići, pored zasijavanja svoje zemlje, obrađuju i uslužno zemljište, odnosno njive koje su im vlasnici dali na korištenje.

“Vodenica u kojoj radim nije moja, komšija i dobar prijatelj mi je ustupio da radim u njoj. Inače, ovdje na slapovima su sve nasljedne vodenice, odnosno generacije porodica su u njima mljele žito. I u mojoj porodici je bilo i vodeničara i vodenica – svi Rađevići su radili u vodenici, moj pradjed Vid je imao svoju. Sve što vidite ovdje je tradicija”, pojašnjava.

U vrijeme posjete ekipe “Nezavisnih” najmlađi vodeničar na slapovima Krupe pokrenuo je vodenicu u kojoj se mljeo ječam te dok naš fotograf vještim okom na fotografijam bilježi Mladenovo umijeće on objašnjava da vodenice rade kao i prije više od 200 godina, kada su napravljene.

“Koristi se akumulacija vode da bi se vodenica pokrenula. Žito se ubacuje u koš, niže od koša je čekrtalo, koje ide preko kamena gornjaca, ispod kojeg je kamen donjac, koji je stacionaran, a između njih se u stvari melje žito. Tu je i mučnica u koju ide brašno, ali i jedan dio koji se koristi za štimanje granulacije i visine kamena”, priča Mladen, prekriven oblakom bijele prašine nastale tokom mljevenja.

Žito koje mladi čovjek porijeklom iz Krupe na Vrbasu melje je čisto. Ima svoje ljuspice te se sve mora prosijati – ide na sito i rešeto, vjetar i onda je spremno za mljevenje.

“Ljudi su prepoznali kvalitet, znaju da je sve prirodno i domaće i dolaze iz svih krajeva svijeta po brašno. Imam kupce iz Srbije, Njemačke, Austrije, Švajcarske, cijele BiH. I pjevačica Stanojka Mitrović Ćana je moj kupac već petu godinu”, objašnjava Rađević i dodaje da sve vrste brašna prodaje za dvije KM po kilogramu, osim heljdinog, koje košta pet KM.

Kazuje da posla ima i tokom pandemije virusa korona, iako nema toliko posjeta iz dijaspore kao prethodnih godina, ali da u svojoj Krupi može prodati sve brašno koje namelje.

Mladenovo brašno iz vodenice nećete naći u tržnim centrima ni prodavnicama zdrave hrane, jer kazuje da bi svi da zarade novac lako i preko tuđih leđa, a on ne želi da neko zarađuje na njegovom radu.

“Ne trebi mi takav vid promocije. Radim maloprodaju, prva sam ruka. Brašno prodajem samo ovdje u vodenici na krupskim slapovima, a otac brašno prodaje kod manastirske crkve Svetog Ilije, gdje je i naše domaćinstvo”, kazuje Mladen i dodaje da mu je najvažnije da može da živi od svog posla i da su ga ljudi prepoznali kao dobrog domaćina.

Kada su planovi za budućnost u pitanju, vodeničar kaže da ostaje u Krupi, da sije i melje žito u vodenici kamenom starijim od 70 godina.

“Ne bih mogao ići u neku drugu zemlju u kojoj bih život morao graditi iz početka, navikao sam na domaću kuhinju, na naše ljude, na život na selu. Ne želim robovati skupom autu, a biti željan djedovine, nisam taj tip, bila bi mi prazna duša. Što se ljepote života i slobode tiče, to je ovdje, na mojoj zemlji”, pripovijeda Mladen.

Za kraj razgovora kazuje da treba živjeti pošteno, da nam miran san i čist obraz niko ne može platiti, te uz stihove pjesme Baje Malog Knindže “Stani malo, čovječe prokleti, nećeš ništa u zemlju ponijeti” zaključuje da život ne treba glumiti, nego živjeti.