Vrijeme, posebno posljednjih dana i mjeseci izvlači se kao da nije moje i da sa mnom nema nikakve veze. Kao da ne postojim. Sjeta i tuga, strah me da ih spominjem, otimaju sve, pa i toplinu i hladnoću koje me naizmjenično prožimaju.

Svaka pomisao na oca i mater koji su ovu kuću, sve ovo oko kuće označili stopama svojih života, zalili znojem i iznjedrili nas četvero, četri različita svijeta, a kojih više nema, donosi osjećaj koji mogu razumjeti samo oni koji su izgubili najdraže.

Posljednjih trideset i više godina rijetko sam dolazio u ovu kuću, na ovu zemlju, u ovo mjesto u kome sam prvi put ugledao nebo i iz njega krenuo u svijet.

Kako sam išao dalje i stario, sve mi je više nedostajalo parče njegovog plavetnila i ovo mjesto. Ovdje mi se neko uvijek nadao i čekao. Iskreno radovao dolasku. A ja, rahatluku koji sam imao i osjećao.

Možda sam ga i zato u svojoj glavi i napravio tako lijepim i toplim. Možda i zbog hladnoće u svim tim tuđim zemljama i gradovima u kojima sam živio i službovao, okružen drugim ljudima i drugačijim običajima.

Možda je zato babin i materin prag vukao kao magnet, kao tačka oko koje se vrtilo moje ja, tačka koja je držala ravnotežu kud god me život vodio.

Kad je umrla mati, kao da su mi iščupali dio utrobe. Sad kad je i babo preselio kao da su izbrisali tačku oko koje se vrtila moja zbilja.

Bez snage se vrtim oko sebe u ovo nekoliko duluma zemlje njihovog gnijezda koje će od sada teže odolijevati kišama.

Da me makar može nasikirati spoznaja da i sam starim, da postajem slab, da sam postao slab, da sam se prepao za sebe i ono što dolazi, bilo bi mi lakše. Tada bi nazreo put ili izlaz kojim moram, a noge se ne bi lijepile za ovu zemlju, oči za ovo bosansko brdo i mezarje ispod njega.

Žena mi je poslala poruku. Piše, kako si?

Hodam po pustoj kući. Prebiram uspomene. Razmišljam o smislu života, smislu svega. Sutra moram na put. Moram za Stuttgart. Ni babo me više neće ispratiti. Ni pitati, jesi li šta zaboravio…

Sine, danas je Bajram, jesi li šta zaboravio?

Obuci odijelo i novu košulju. Na stolici, ispred ormara ti je. I čiste čarape. Kad izađeš iz džamije, nasmiješi se, s bismiletom digni pogled prema kući. Sve što vidiš tvoje je i onih koji dolaze poslije tebe.

Usput, ne zaboravi Ajši dati bajramluke. Sama je, stara i bolesna, a radost treba svačije srce.

I kud god hodio, okreni se i vidi, jesi li šta zaboravio.

Jesam li šta zaboravio?

 

 

(Moja BiH)