Napisao: Senad Pećanin

Do te noći sam pripadao vjerovatnoj većini Bosanaca i Hercegovaca koji su ponekad i koristili maske koje manekenski nose oko vrata. To nikako ne znači da se nisam revnosno zgražavao nad nevjerovatnim količinama idiotluka koji se i dalje uporno šire društvenim mrežama i u javnom prostoru: o tome da je virus izmišljotina, o povezanosti sa 5G mrežom, štetnim vakcinama, zavjerama, čipovanju, Billu Gatesu i Sorosu…

Nisam zimomoran, ljeti se noću rijetko pokrivam, ali sam te večeri oko ponoći, iako je bilo veoma toplo, osjetio hladnoću. Bilo mi je puno prijatnije kada sam se pokrio čaršafom. Ujutru sam se osjećao pomalo malaksalo, izmjerio sam temperaturu: 37,5! Odmah sam posumnjao na koronu i supruga je otišla u dom zdravlja: zahvaljujući njenim ubjeđivačkim sposobnostima, dobio sam uputnicu za testiranje i pregled u Covid ambulanti na Saraj Polju. Bila je nedjelja, u ambulanti sam bio oko 11.30, ali mi je rečeno da dođem sutra jer se testiranja i pregledi vrše do 11 sati.
Kao građanin koji svojom dužnošću smatra poštivanje uputa nadležnih zdravstvenih organa, poput oca iz Sjećaš li se, Doli Bel, sazvao sam “kućni savjet”. Objasnio sam da zbog moje povišene temperature, svi – supruga, sin, kćerka i ja – stupamo u 14-dnevnu izolaciju, pri čemu se ja dodatno izolujem od njih. Uslijedili su mukotrpni pregovori sa sinom (“Ja neću”, “Što ja moram!?”, “Ja nisam bio s tobom u kontaktu!”). Kako sam brzo shvatio da sa 24-godišnjakom teško ide objašnjavanje uz korištenje racionalnih argumenata, primijenio sam neke od metoda efikasnog diplomatskog ubjeđivanja (poznate kao “holbrukovanje”) i dvonedjeljni “dobrovoljni” porodični kućni pritvor je počeo.

Gdje je nestao uzorak?

Sutradan sam obavio pregled pluća, uz mjerenje saturacije – sve u redu. Prilikom testiranja mi je rečeno da ću o rezultatima biti obaviješten u roku od 24 do 48 sati. Važno je napomenuti da je temperatura (u jednom trenutku 38,3) trajala dan i po, bez ijednog drugog od mnogih zastrašujućih simptoma o kojima sam čitao, osim trenutne malaksalosti: dakle, bez bolova, kašlja, gušenja… do kraja izolacije.

Prošla su 24 sata od testiranja, rezultata nema. Nije ih bilo ni nakon 48 sati. U međuvremenu, bio sam skoro siguran da je uzbuna bila lažna, da nisam zaražen. A pogotovu kad sam osjetio miris sataraša, mog omiljenog jela, što je, valjda, siguran znak da nisam zaražen, pošto većina takvih gubi čulo mirisa. Nakon što ni nakon 48 sati nije bilo rezultata, raspitivali smo se o čemu se radi. Od prijatelja u laboratoriji Kliničkog centra u Sarajevu dobijamo informaciju da moj uzorak za testiranje – nisu ni dobili!? Zovemo ambulantu u Saraj Polju i dobijamo tvrdnju da je uzorak uredno poslat – još u ponedjeljak! Hm…

Četvrtog dana, u četvrtak, nakon što je volšebno uzorak za testiranje pronađen, dobijamo rezultat: pozitivan. Osjećam se odlično, a pozitivan! Sve mi je to nekako sumnjivo, naročito ono sa nestankom mog uzorka u laboratoriji Kliničkog centra gospođe Izetbegović. Neugodno mi je da napišem na šta sam sve pomislio, ali sam svoje upitnike podijelio sa nekoliko prijatelja ljekara – i svi su mi rekli da bi najbolje bilo da uradim još jedan test. Zahvaljujući ljubaznom doktoru Rijadu Konjhodžiću, u petak dobijam rezultat novog teksta: negativan sam!

Ipak, odlučujem da poštujem nalog epidemiološke službe i – uprkos protivljenju sina – nastavljamo porodičnu izolaciju od ostatka svijeta.

Greška u evidenciji

Kako je prošlo sedam od propisanih 14 dana izolacije, polako počinjem zvati nadležne zdravstvene institucije (ambulantu porodične medicine, dom zdravlja, epidemiološku službu, ministarstvo zdravlja) da se raspitam šta treba da uradim da bismo nakon proteka 14 dana izolacije bili slobodni.

Prvo otkrivamo da je u bazi podataka kao prvi dan pojave simptoma, umjesto 3. jula, upisan dan dobijanja rezultata testa – 9. juli! Nisam smio izmjeriti pritisak, bojao sam se rezultata nastalog pri pomisli da ćemo zbog nečije administrativne greške provesti još dodatnih sedam dana izolacije. Nakon stotinu telefonskih poziva, upućivanja da zovem ovaj i onaj broj, ovu i onu službu, ljubazna epidemiologinja Bajramović ispravlja grešku u evidenciji.

“NAKON ŠTO NI NAKON 48 SATI NIJE BILO REZULTATA, RASPITIVALI SMO SE O ČEMU SE RADI. OD PRIJATELJA U LABORATORIJI KLINIČKOG CENTRA U SARAJEVU DOBIJAMO INFORMACIJU DA MOJ UZORAK ZA TESTIRANJE – NISU NI DOBILI!? ZOVEMO AMBULANTU U SARAJ POLJU I DOBIJAMO TVRDNJU DA JE UZORAK UREDNO POSLAT – JOŠ U PONEDJELJAK!”

No, tu nije kraj mojoj borbi sa “administrativnom koronom”. Na pitanje šta trebam(o) uraditi nakon isteka 14-dnevne izolacije, svakog dana dobijam različite odgovore, uz objašnjenje da se svakodnevno mijenjaju protokoli. Četrnaestog dana uputa je bila da svi članovi domaćinstva urade CRP test i nalaz krvi, što će u slučaju povoljnih nalaza biti dovoljno za izlazak iz izolacije. Idemo na testiranje, ja privatno dodatno radim još jednom test na koronu: stižu rezultati, sve je idealno. Sretan idem u ambulantu porodične medicine, nosim rezultate testova koje smo napravili u privatnoj laboratoriji, očekujući od njih rješenje o prestanku izolacije. Aha…

Ljubazna doktorica i sestra uzimaju laboratorijske nalaze, konstatuju da nema prepreka za izlazak iz izolacije, ali… Neugodno im je, ali mi objašnjavaju da mi oni ne mogu dati rješenje, već da to treba učiniti epidemiološka služba. Zovem epidemiološku službu, kažu mi da rješenja ne izdaju oni, nego ministarstvo zdravlja. Uzgred, pitaju mi da li sam dobio rješenje o izolaciji. Na moj odgovor da nisam, kažu da je velika gužva, pa da vjerovatno zato kasni, ali da ću sigurno dobiti. Pa kada dobijem, da onda rezultate testova porodični ljekar pošalje ministarstvu zdravlja, pa će mi onda oni poslati rješenje o prestanku izolacije. Trebam li napominjati da nikada nisam dobio rješenje o izolaciji?

Elem, ja sam jedan od sretnika koji je bio zaražen koronavirusom (da, bio sam; u međuvremenu sam privatno obavio i serološko testiranje koje je to potvrdilo) a koji je prošao s minimalnim teškoćama i posljedicama. Tokom dosadnih i dokonih dana izolacije primao sam informacije o smrtima i užasnim tegobama zaraženih širom regiona, od kojih sam neke i lično poznavao.

Pošto mi je pretenciozno da, na osnovu vlastitog iskustva i svima dostupnih informacija, apelujem na bilo koga, reći ću samo sljedeće: Svako ignoriranje upozorenja i vapaja stručnjaka koji se tiču nošenja maski, držanja distance i higijenskih mjera držim krajnje primitivnim, građanski neodgovornim ponašanjem koje se može mjeriti samo s drskim bezobrazlukom poput ovoga koji pokazuju direktorica KCUS-a i njeni suradnici u uništavanju sarajevskog zdravstva.

 

 

(Gracija)