Ako na sjeveru naše zemlje ima neki zanimljiv čovjek, vrijedna i šarmantna snaša, poznat i vješt zanatlija, uspješan sportista, ribar koji je ulovio soma od ihahaj kilograma, o njima je sigurno pisao novinar, književnik i aforističar Boško Grgić iz Bosanske Gradiške (Gradiške).

Boškove reportaže čitaju se u dahu, piše pitko i ako tema dozvoljava onda i s humorom. Iza njega je šest decenija, veoma zanimljivog i turbulentnog života. O svom novinarskom i književnom putu Grgić je govorio za portal Bolja strana.

Otkud uopšte mladi Boško u novinarstvu?

Moj prvi radni angažman bio je u nekadašnjem gigantu ‘Ratarstvo’ iz Nove Topole. Imao sam svu slobodu ovoga svijeta, prostrano Lijevče polje, mnoštvo inspiracije, pisaću mašinu koju sam kupio od honorara za poeziju. A pisao sam za ‘Reporter’, ‘Dvoje’, ‘Oslobođenje’, radio emisije na Radio Sarajevu, Radio Beogradu…

Grgić se nikad ne odvaja od fotoaparata
Grgić se nikad ne odvaja od fotoaparata

Prve novinarske tekstove sam objavljivao u listu kombinta AIPK Bosanska Krajina a zatim i u Zadrugaru. U djetinjstvu sam na smeću našao bačen sarajevski ‘Svijet’, osušio i čitao ga, gutao slova i riječi. Posebno mi se sviđalo sve što je napisao Enever Enko Mehmedbašić. Maštao sam da i ja jednoga dana budem kao on. Potom Vlado Dijak, Duško Trifunović, Rezak Hukanović, Sidran…

Primijetili su me na Radio Gradišci. Slao sam telefonom izvještaje za hronike, pisao poeziju za rubriku iz kulture. Počeo sam kao spoljnji saradnik uređivati emisiju ‘Selu u pohode’. Dali su mi ‘Uher’, nosio sam ga neprestano i uvijek imao snimljenih izjava i cijelih reportaža. Znao sam da ću se prvo prilikom prestrojiti u novinarski kolosijek.

Kako je tekao vaš novinarski put?

Tri puta me je zvao urednik Radio Gradiške da napustim ‘Ratarstvo’ i pređem kod njih. Treći poziv je bio i posljednji i prihvatio sam ga, napustio sam čak rukovodeće mjesto.Vodio sam nekoliko emisija magazinskog tipa u kojima su dominirale tople priče o malim ljudima. Smetala mi je privilegija političara da su glavni junaci dnevnika i većine emisija, ustvari bili su sve više glavni, a sve manje junaci. Prije toga sam u pisanju napravio snažan zaokret ka satiri. Počeo sam s aforizmima. Moj prvi aforizam ‘Ostao je nevin zahvaljujući rupi u zakonu’, ugledao je svjetlo dana u beogradskom ‘Ježu’, ‘Politici’ , te kod Mome Dragičevića na Radio Sarajevu. Aforizmi i satirična poezija su se nizali kao na dlanu,pisao sam i humoreske epigrame…

Na jednom od novinarskih zadataka

 

Angažman u matičnoj redakciji je bio nedovoljan uskoro sam postao i dopisnik Radija RS, pa sam ubrzo na poziv kolega prešao u tek otvoreni BH radio 1. Štampane medije sam prošao gotovo sve i dnevne i sedmične. Najduže sam evo, u Dnevnom avazu.

Za vas kažu da imate najzanimljivije priče sjeverne Bosne pa i šire, kako za njih saznate?

U bilo kom društvu se nađem, volim opuštenu atmosferu volim humor, volim se šaliti i na svoj i na tuđi račun. Ne na žiroračun kako to rade političari. Komunikativan sam, velika pričalica. Lako sklapam kontakte s ljudima. Volim nova poznanstva, volim pričati sa svakim čovjekom i olako iz svake osobe izvučem ono najinteresantnije. A po mom mišljenju svaki čovjek je živa priča, samo je treba izvući. Uvijek sam volio ljude s periferije, volio sam sela, akciju, pokrete, susrete,druženja. I tako nastaju priče. Podjednako su mi zanimljivi i stogodišnjaci i talentovana djeca i okorjele neženje i oni što su se ženili desetak puta. Moji omiljeni junaci su razne dobričine, seoske lole slikari i pjesnici naivci, ali i žene koje znaju udariti šakom o sto.

Koliko vaši sugrađani sarađuju i koliko vam pomažu u potrazi za zanimljivim ljudima i pričama?

– Moji prijatelji me i ‘vole’ zbog ‘dobrih priča’. Kud ćeš veći sevap nego kad svojom pričom skrenem pažnju dobrostojećih ljudi na sjajne učenike ili studente pa im pomognem oko stipendije. Ili kad opišem dobrog majstora, kritikujem loš potez nekoga na vlasti. Prijatelji me zbog toga podstiču, javljaju mi teme, pozivaju me. Na sve strane imam prijatelja. Kada me je moj vrli drugar Sejad Jahić pozvao u Orahovu napravio sam materijala za pola knjige. Sejad je gromada od čovjeka, odveo me je na sve strane Orahove, pokazao mjesto gdje su živjeli Hrvati, zatim staro pravoslavno groblje, gdje ima dosta mojih prezimenjaka. Ja ljude ne dijelim nikako drugačije nego na dobre, manje dobre i loše. Družim se s ljudima i dolazim do priča veoma lako.

Novinar Boško u mlađim danima

Koja je vama najdraža priča koju ste napravili, koja vas je nasmijala, a koja rastužila?

Prije dosta godina sam se upoznao sa fra Mirkom Majdandžićem u samostanu u Fojnici. Fascinirao me svojim odnosom prema ljudima, svojim širokim narodnim duhom. A tek kad je zasvirao i zapjevao onu ‘Hajde sa mnom na poljanu, da te učim zavrzlamu, a ona mu otpjevava, neću, ne mogu, šepava samu nogu’. Ta priča mi je bila jedna od najdražih.
Razveselila me priča sa jednim mladim profesorom. U televizijskom studiju uživo smo razgovarali o pozorišnoj umjetnosti. Te večeri ga je gledala i jedna djevojka i oni su više od 20 godina u srećnom braku. Jedan dobri čovjek iz Gradiške, inače otac jednog dobrog fudbalera, a sad uspješnog trenera, kirijao je rasnim konjem. Zaustavili smo saobraćaj, on je uspropinjao konja, a ja sam klečao i slikao ih iz donjeg rakursa. Naslov u jednom sedmičnom listu je bio ‘Skinuo sam Doratu praporce da u vožnji čujem mobilni“. Ženama je jeftinije prevozio posteljinu i posuđe u slučaju da se dijele od muževa, saobraćajna policija mu je u šali pregledala potkovice na konjima.

Grgić u studiju Radija Gradiške

Rastužile su me mnoge priče, potovo one za crnu hroniku.Kada je jedan dječak pošao na kupanje u Orahovi i vođen nekakvom intuicijom otišao i pozdravio se sa svim rođacima,a posebno sa slijepim amidžom. Rekao mu je ,možda je ovo naš posljednji susret i tako je i bilo.Utopio se. Ne volim crnu hroniku jer po dan-dva se ne mogu vratiti normalnom životu, a mnogo sam toga vidio.I ‘Lastin’ izgorjeli autobus kod Nove Gradiške i mnoge žrtve saobraćajnih nesreća, ubistava, mnogo toga.

Da li ste imali opasnih ili neugodnih situacija tokom svog novinarskog rada?

Radeći crnu hroniku imao sam niz neugodnosti. I s policijom i s nadobudnim ljudima koji umišljaju da ih se nešto treba pitati. E zato sam nabavio dobru optiku, pa svaki put i ne moram prići na pet ili deset metara.

Minulog proljeća sam ulazio u karantine, obilazio granični prelaz i bolnice razgovarao sa vozačima koji satima i danima čekaju da pređu granicu. Sjećam se napada porodice jednog dječaka kome je napunjena očeva puška bila na dohvat ruke. Dječak je kroz vrata ubio svog mlađeg brata. Pogodilo me to i u posljednjoj rečenici teksta sam kritikovao i roditelje.Tih dana je bilo dosta sličnih nesretnih slučajeva. Nisu me tužili, ali jesu prijeti, rekao sam im da se iz prazne ipak ne puca. Inače nikad se nisam zbog nekog teksta provlačio kroz sudove, jer argumenti i mišljenje druge strane za mene je sveto slovo.

Najviše voli pisati o nepoznatim ljudima

O kome najviše volite pisati reportaže?

– Najviše volim pisati o nepoznatim ljudima, koji zavrjeđuju da se piše o njima, a o njima niko ne piše. Moja posljednja reportaža posvećena je mladoj samohranoj majci Amandi. Ona nakon posla u fabrici dolazi u deset kilometara udaljeno selo hrani 3500 šarana u ribnjaku za koji je podigla kredit. Uzgaja guske i zajedno sa ocem ljekovitu guščju mast prodaje najviše u Kantonu Sarajevo. Amanda je tokom zime varila aparatom konstrukciju za plastenike, tokom pandemije ih je zasadila i sada već bere zdrave crvene paprike za prodaju. Takve priče me privlače. Priča o Amandi za jedan dan prebacila preko 12 hiljada pregleda. Zanimljive su mi i žene pčelarke, volim vrijedne obične ljude. Pisao sam o jednom Rasimu koji je u devetoj deceniji, a kad je bio vojnik sletio je avionom na njive u rodnom selu. Žene pričaju da je bio kao američki glumac, a on se i danas tome smiješi.

Kažu da ste i odličan fotograf, koliko je dobra fotografija važna za reportaže i priče?

– Bez fotoaparata ne idem nigdje. I uvijek u automobilu imam jedan rezervni. Kad imam fotografiju, priča je tu. A obožavam fotografisanje. Kada se umorim fizički ili psihički, kada je žena nešto ljuta, ja se latim aparata i krenem tamo gdje mi je sunce za leđima. U prosjeku svakoga dana napravim po dvadesetak fotografija. Srećom, ne moram kupovati filmove. A sadašnji ‘Sony Alpha’ mi je šesnaesti po redu. Rijeka Sava mi je najveća inspiracija. Volim i stare kuće , radove u njivi, građevinske radove, ali i lijepe žene su mi često u objektivu. Za mene je fotografija ogledalo priče koju napišem.

Bavite se i pisanjem poezije i satire, šta ste do sad objavili?

– Pisanje je moja ogromna ljubav, ono mi je ispod kože ili u venama. Moja karijera kao pjesnika je čudna, neobjašnjiva. Godine 1979. u sarajevskom ‘Venu’ pronalazim pjesnički konkurs za Omladinski festival u Subotici. I ja spakujem svoje pjesme, iz inata, koje mi je jedan profesor, pjesnik precrtao i nije htio da napiše recenziju za njih. To me je poljuljalo, uzdrmalo. A imao sam samo 19 godina. Zbirka se trebala zvati ‘Bal begonija’. Te stihove, žiri u kome su bili Pero Zubac, Miroslav Antić, Dragomir Brajković i Slobodan Vujačić, nagrađeni su i odštampani u zajedničkoj zbirci. Prije toga sam zajedno sa kolegom objavio zbirku ljubavne poezije ‘Smijeh ispod trepavica’. Iz očaja nisam želio da objavljujem knjige, ali sam uvrštavan u zbornike, antologije satire, zajedničke knjige. Pobrao sam na desetine nagrada za poeziju, satiru i fotografiju. Knjiga je za mene bila samo formalnost,sve dok me u maju ove godine nije nazvao izdavač i rekao donesi mi sutra svoj rukopis. Mislim da će mi ovoga mjeseca svjetlo dana ugledati knjiga aforizama i satirične poezije ‘Prvi par opanaka’. A već sam počeo da pišem paralelno dvije knjige, koje namjeravam izdati naredne godine. Klupko se počelo odmotavati.

Pisanje je Grgićeva velika ljubav

Dobitnik ste brojnih nagrada za svoje knjige, koje su to?

– Dobio sam nagrade za satiru i to ‘Platinasti aforizam’, zatim za top 10 nagrađenih aforizama, najduhovitiju satiričnu pjesmu i najbolje epigrame. Uvršten sam i u zbirku najboljih balkanskih aforističara za prošlu godinu. Ta knjiga promovisana je na beogradskom sajmu knjige. Istovremeno me Ranko Preradović uvrstio u knjigu najboljih krajiških satiričara. Dobio sam i nagradu za fotografiju rijeke Save, a ovih dana su me obavijestili da sam dobitnik glavne nagrade za pjesmu o Kozari. Lani sam nagrađen i za pjesmu ‘Kovanice koso’, koja govori o kosi koja je odškolovala djecu i sad visi o klinu, dok starina gleda zamišljeno u planinu željan svoje djece i unučadi koji su napustili ognjište i rasuli se po svijetu. Čini mi se da sam sklon nagradama, nadam se da me nagrade neće iskvariti

Jedan od mnogobrojnih nagrada za satiru

Otkud crpite inspiraciju za aforizme?

– Naša zemlja, a i Balkan je plodno tlo za aforizme. Rado pišem aforizme o bosanskom loncu, o bosanskom trouglu koji nije mjerljiv Pitagorinim pravilom, o narodu koji je na IVICI, a često dođe i MARICA, o praznim džepovima i praznim obećanjima, o visokim predstavnicima, o politici…

Zanimljivo je da su se promijenile države i režimi , a aforizmi ostali aktuelni. Samo sam riječ drugovi zamijenio gospodom. Njima u čast je nekoliko aforizama:

-Lako su se prilagodili trenutku Crvene knjižice zamijenili su crkvenim.

-Čitali su Marksa i sakupljali Kapital.

-Da vam kažem u povjerenju, izgubio sam povjerenje u vas.

-Među nama nema ništa, sve ste prigrabili sebi.

-Kucnuo je i naš – policijski čas!

-Radnicima kapa dole, možda nekoi ubaci koju marku!

-Uz pomoć stranke izuo je opanke.

Koliko traje ta ljubav prema stihovima? Kome ih najradije čitate?

Stihovi su bili moja opsesija, nekoliko pjesama od Zmaja i Grigora Viteza sam znao prije no što sam naučio slova. Slušao sam starije rođake koji su učili te pjesme napamet. U rodnom Aleksandrovcu kod Laktaša nisam mogao doći do izražaja u osnovnoj školi. Bio sam dijete iz radničke porodice, u prednosti su bila djeca činovnika, direktora… Ali, zato sam eksplodirao u srednjoj školi u Banja Luci. Moji stihovi zapali su za uho Ranku Preradoviću i brzo me je uvukao u predsjedništvo, tadašnje Književne omladine BiH. Moji prvi stihovi objavljeni su u ‘Poetskom radilištu’, u Oslobođenju kod Duška Trifunovića. I Branko Čučak me je podržavao.

Uvijek novonastale stihove prvo pročitam supruzi Snježani, pa onda kolegi novinaru i tek onda stihovi idu u javnost. Supruga je moj kritičar u svakom pogledu i za poeziju i da pivo nije baš zdravo i da kašnjenje kući nije više u trendu. Moja kćerka jedinica Dijana živi u mješovitom braku, ona i suprug Andreas imaju tri sina. Oni su moj najveći ponos, Matija, Damjan i Danijel.

 

 

(Bolja strana)