Milorad Sladojević Đeli (59(, mrkonjićki kosac i kovač, jedan je od rijetkih koji čuva tradiciju kujući čuvene britke i nelomljive kose “varcarke”.

Po mnogima, za košenje trave niti je bilo niti će biti bolje kose od “varcarke”, kojoj ime potiče od Varcar Vakufa, kako se nekad zvao Mrkonjić Grad. Majstori ovog zanata prenosili su s koljena na koljeno tajne pravljenja unikatnih kosa, a nekada je u Varcar Vakufu bilo četrdesetak kovačnica i na sve strane se čuo zvuk kovačkog čekića.

Tehnologija je napredovala, danas se uglavnom koriste kosačice na struju, tako da je u ovom gradu tek nekoliko njih ostalo vjerno starom zanatu.

Sladojević navodi da je sasvim slučajno počeo kovati kose i da je samouk u ovom poslu. Kaže da je ljubav prema kosama i košenju presudila da im se potpuno posveti i da ih sa predanošću pravi.

“Tajna naših kosa je u kaljenju, a potreban je i kvalitetan materijal, kao i odgovarajući klimatski uslovi”, ističe Sladojević i napominje da su one suvenir grada.

“Varcarke” su, kaže, uvijek bile na cijeni, nekada u vrijednosti jedne dobre ovce, a danas koštaju 100 KM.

Sladojević se tri pune decenije bavi i košenjem trave – takmičio se po raznim kosištima u Srbiji, Sloveniji, Crnoj Gori i BiH, odakle je donio mnogo titula, diploma, pehara i novčanih nagrada.

Ističe da je osvojio 56 prvih mjesta, a ni sam ne zna koliko drugih i trećih. Prisjeća se da je još kao dječak počeo kositi i da se ugledao na svog oca koji je bio čuveni kosidbaša u selu.

Da bi kosac kvalitetno pokosio parcelu bitno je da ima snagu, spretnost, dobru kosu koju mora znati da pravilno naoštri, a mora se dobro i pripremiti.

“Pred takmičenje kosim dvadesetak dana od jutra do mraka i onda sam spreman za pobjede”, kaže Sladojević.

Njemu je žao što su ove godine zbog trenutne epidemiološke situacije takmičenja u košenju trave odgođena, a samim tim su uskraćena i lijepa i nezaboravna druženja.

 

 

(Jajce Online)