„Postoji samo jedna greška“, naslov je novog teksta fra Ivana Bubala objavljenog u mjesečniku Svjetlo riječi (br. 448/449, 2020) u kojem se osvrće na moj tekst „Moralni sunovrat.

Slučaj fra Ivan Bubalo“ (Prometej, 6. 6. 2020.). Naslov fra Ivan Bubalo posuđuje od francuske spisateljice i filozofkinje židovskog podrijetla Simone Weil koja je svojevremeno zapisala da „postoji samo jedna greška: ne znati se hraniti svjetlošću“. Iako se, dakle, Bubalo poziva na Simonu Weil, poznatu po svojoj „kritici totalitarizma kao bolesti moderne duše“, i iako tvrdi za sebe „da se hrani svjetlošću“, napisao je tekst koji je posve uronjen u ideološko mračnjaštvo s primjesama totalitarističkog shvaćanja svijeta, u kojem se citirana Židovka Simone Weil zasigurno ne bi dobro osjećala. Zastupajući tobože univerzalne vrednote i najviša moralna načela i nastupajući u ime „istine kao takve“, Bubalo se ponaša kao „moralin“ (Nietzscheov izraz), kao čovjek koji, kako to objašnjava E. Morin, prisvaja sebi dobro, sudi i osuđuje prema vanjskim ili površnim kriterijima moralnosti, koji polemiku zamjenjuje etičkom purifikacijom i izbjegava raspravu stavljajući na indeks protivnike koje smatra nedostojnim pobijanja.

Novi tekst fra Ivana Bubala u cijelosti je obilježen teškom paranojom, pa mu se tako pričinja da ja nisam autor odgovora njemu, nego je to, uvjeren je Bubalo, „proizvod kolektivnog uma jedne fanatične sljedbe“. Bez imalo autorefleksije i svijesti o vlastitoj nevjerodostojnosti, fra Ivan Bubalo lamentira kako je tobože ugrožen, kako se „njemu stavlja meta na čelo“ i kako „neki ljudi iz čista mira odjedanput okreću glavu od njega“. O kakvoj to ugroženosti govori čovjek koji je institucionalno zaštićen i kojemu institucija (Franjevačka provincija Bosna Srebrena) daje na raspolaganje medij kako bi se razračunavao s „izdajnicima i otpadnicima“ te iste zajednice, ostaje nejasno, ili je zapravo i to jedan od pokazatelja Bubalovog lukavstva kako da protivniku pripiše svoju životnu nedosljednost. Niječući da je nekad prijateljevao s ljudima protiv kojih sad piše, Bubalo niječe i samog sebe i otkriva i neke druge simptome svoga trenutnog psihičkog stanja, ali to ćemo, kako Bubalo sam sugerira, prepustiti stručnjacima za psihička i psihijatrijska pitanja.

Ova polemika je započela s temom Bleiburga, od koje je fra Ivan Bubalo u međuvremenu posve odustao. Umjesto toga, Bubalo se u svom novom, dugom, neprohodnom i teško probavljivom tekstu ponovno razračunava sa samim sobom, s prijašnjim Bubalom, dotičući pritom široki spektar tema – od tradicije, kršćanstva i nacije do Soroša, abortusa i gender-ideologije. Da bi svoje retrogradne i ksenofobne stavove predstavio kao jedino ispravne, poziva se i na neka imena, među njima na konzervativnog britanskog filozofa Rogera Scrutona, ali i na „hrvatske intelektualne snage“, nikog drugog, doli Slavena Leticu. Koliko se intelektualno i moralno moraš srozati da kao referentno mišljenje uzimaš mišljenje Slavena Letice!

Podsjećamo Bubala da je rečeni Slaven Letica sedamdesetih godina ispisivao žestoke pamflete protiv protagonista tadašnje političke pobune u Hrvatskoj, nazivajući ih nacionalistima i pojačavajući režimsku represiju prema njima, da bi se početkom devedesetih u zadnji čas brzo prestrojio i uvukao pod Tuđmanove skute, pa onda s pozicije „uglednog“ intelektualca ispisivao javne optužnice, ovaj put antinacionalistima i svima koji se nisu uklapali u Tuđmanov politički projekt. Hrvatska i južnoslavenska javnost pamte kako je Letica u svom nacionalističkom zanosu prebrojavao krvna zrnca hrvatskih glumica i književnica, kopao po njihovim osobnim i obiteljskim intimama, izručujući ih kao antihrvatske elemente javnom linču i progonu.

Duga je lista Letičinih mizernih i čovjeka nedostojnih javnih istupa, kameleonskih prilagođavanja režimima i vlasti, pa stoga čudi da ga „svjetlošću obasjani i prosvijetljeni“ fra Ivan Bubalo zaziva u pomoć. Ili je riječ ipak o tome da između Bubala i Letice u nedosljednosti i nema bitne razlike. Čini se da se fra Ivan Bubalo kao i njegov intelektualni srodnik Slaven Letica „ne hrane svjetlošću“ i da pripadaju onoj vrsti ljudi o kojima je Miroslav Krleža ovako pisao: „U bijednu sobu jednog provincijskog hotela ušao sam sa svijećom u ruci, a po polutamnim kutovima te provincijalne sobe nastalo je uznemireno micanje onih malih stvorenja što se po svojoj prirodi boje svjetlosti.“

Za razliku od Slavena Letice, britanski filozof Roger Scruton (1944.-2020.) je već ozbiljna referenca i o njegovim idejama i stavovima ima smisla raspravljati, ne zato što bi one bile intelektualno izazovne i originalne, nego zato što ih u posljednje vrijeme prihvaća i zastupa sve veći broj europskih političara koji se njima oduševljeno zanose i koji ih pokušavaju provesti u političku praksu. Scruton je zastupao konzervativne stavove, zalagao se za obranu nasljeđa zapadne kulture i tradicionalnih europskih vrijednosti, onih „vrijednosti“ koje se vežu uz nacionalni identitet i tradicionalne oblike kulturološkog, a još više političkog kršćanstva.

Nasuprot Scrutonovim konzervativnim stavovima, postoje i filozofi i intelektualci koji se ne slažu s takvim stavovima, jer kad ih se prenese u političku praksu i izvede do kraja, nužno dovode do ksenofobije i isključivosti. U Europi se ponovno šire stare matrice mišljenja i razbuktava nepodnošljivost prema svemu što nije navodno „izvorno europsko“, pri čemu to „izvorno europsko“ nije posve ni izvorno, a nije ni najbolje što europska kultura nudi. Tko makar i površno prati politička događanja u Europi, može zaključiti da tu nije riječ ni o kakvoj „oikofobiji“, odbojnosti prema vlastitoj kući i vlastitoj kulturi, kako tvrdi Scruton, a preuzima Bubalo, nego daleko više i češće o ksenofobiji koja se manifestira u najrazličitijim varijacijama.

Bubalo je kršćanin i franjevac (tako se predstavlja), a kršćanstvo i franjevaštvo su, unatoč i svojim povijesnim institucionalnim promašajima i zakazivanjima, dali veliki doprinos europskoj kulturi i to baš kad je riječ o odnosu prema drugima i strancima. Ksenofobija je, da podsjetimo Bubala, posve strana Isusu iz Nazareta što pokazuju njegovi odnosi prema Samarijancima, stotniku, uopće tuđincima onoga vremena. Prema Bubalovoj logici, i Isus iz Nazareta je „renegat“, izdajnik svoga naroda i svoje vjere. Među pozitivnim obilježjima zapadne europske kulture jesu upravo ona koja se odnose na njezinu transnacionalnu, transreligijsku i transkulturnu otvorenost. Tome je svakako doprinijelo i autentično kršćanstvo, ali i druge religije, civilizacije i kulture, a ponajviše prosvjetiteljstvo i sekularne ideje.

Sve one koji ne pripadaju europskoj kulturnoj baštini, Bubalo bi, čini se, ekskomunicirao i zatvorio u karantene kako svojim različitostima ne bi naštetili uzvišenoj i nadmoćnoj zapadnoj kulturi. Pritom ostaje nejasno kako bi to Bubalo proveo kulturnu i religijsku purfikaciju Europe, a da se pritom ne ogriješi o čovjekovo dostojanstvo i ljudska prava i slobode. Nasuprot univerzalnoj i altruističkoj etici, „etici koja želi zadržati otvorenost prema drugom i sačuvati osjećaj zajedničkog ljudskog identiteta“ (E. Morin), Bubalo zastupa (anti)etiku razgraničenja i odbacivanja. Promatramo li takve stavove primjerice iz katoličke perspektive, Bubalo se vraća u predkoncilsko vrijeme, vrijeme prije Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) koji u svojim zaključcima inzistira na otvorenosti i dijalogu s drugima – sa Židovima i muslimanima, s drugim religijima i s agnosticima i ateistima.

Političkih programa nastalih na ksenofobiji ima diljem Europe i svijeta. Neki ih autori nazivaju „neofašizmima“, dok, primjerice, talijanski historičar Enzo Traverso radije i s oprezom govori o „post-fašizmima“ koji imaju svoje kontinuitete sa starim fašizmom, ali i diskontinuitete spram njega, čime želi reći da fašistički svjetonazori u suvremenom svijetu imaju različite artikulacije u novim desnim populističkim pokretima i različitim verzijama islamskog političkog radikalizma

Tko se nekritički poziva na svoju tradiciju, na takozvane tradicionalne vrednote, a fra Ivanu Bubalu su u njegovom novom tekstu puna usta tradicije, morao bi imati na umu da je najčešća karakteristika jednog „ur-fašizma“ (vječnog fašizma kako ga naziva Umberto Eco), upravo kult tradicije. Tradicija, dakako, ima i svoje pozitivne strane, ali ako ju se nekritički mistificira, onda ona postaje sredstvo borbe protiv drugih i drugačijih tradicija. Iz takvog mentalnog sklopa na individualnoj i obiteljskoj razini nastaju „kućni fašizmi“, a na kolektivnoj politički programi koji potiru i satiru svaku razliku kao što su to činili i čine totalitarni režimi. Takvih političkih programa, nastalih na ksenofobiji, ima diljem Europe i svijeta. Neki ih autori nazivaju „neofašizmima“, dok, primjerice, talijanski historičar Enzo Traverso radije i s oprezom govori o „post-fašizmima“ koji imaju svoje kontinuitete sa starim fašizmom, ali i diskontinuitete spram njega, čime želi reći da fašistički svjetonazori u suvremenom svijetu imaju različite artikulacije u novim desnim populističkim pokretima i različitim verzijama islamskog političkog radikalizma.

Nije fra Ivan Bubalo ni prvi ni posljednji koji smatra da je u suvremenoj Europi i u našim društvima ugrožena većina (etnička, vjerska, kulturna) i da tobože manjina provodi teror nad većinom. Pritom Bubalo ne navodi konkretne primjere gdje se to događa i koja to većina trpi od manjine. Jasno je da je to čista konstrukcija, jer stvari stoje upravo obrnuto: manjine se, bile one etničke, vjerske ili svjetonazorske posvuda u svijetu nalaze u teškom položaju i u stalnoj borbi da zaštite minimum svojih prava. Ali manjine i njihova prava Bubalo ne uzima u obzir, pa se u svom tekstu razračunava i s gender-ideologijom, a čini se, da bi mizoginski ostrašćen i ženama dokinuo njihova teško stečena prava i slobode i ponovno ih podvrgnuo patrijarhalnoj kulturi života i njezinim mehanizmima kontrole i nasilja.

Bubalo nastupa kao glasnogovornik rigidnih klerikalnih opcija, kao svojevrsni vox populi duhovno zakržljalog, intelektualno neprosvijećenog i kulturno zapuštenog klerikalnog i konzervativnog katoličkog i kršćanskog svijeta. Stavovi koje Bubalo iznosi u svome tekstu i koje sizifovskom upornošću želi prikazati argumentiranima i etički opravdanima, nisu plod duha niti intelektualnog napora da se pokuša shvatiti kompleksnost našega svijeta i naših odnosa, nego proizlaze iz duhovne sljepoće i pomračenog uma. Bubala treba podsjetiti da ni kršćanstva na koje se poziva ne bi bilo bez raskida s tradicijom, a da ga Pavao nije oslobodio uskih nacionalnih okova, vjerojatno ne bi preživjelo.

Bubalov tekst je skup paralogizama, konglomerat opsjena, zabluda, izmišljanja i kleveta, nastao iz paranoidnog imaginarija, očajnički pokušaj da se selektivnom primjenom univerzalnih kriterija pojača populistička i nacionalistička mobilizacija, da se među Hrvatima i općenito u Europi učvrsti kult nacije i kult tradicionalnog političkog kršćanstva. Jeftinim i površnim analizama sadašnjeg duhovnog i društvenog stanja u Europi, s plitkoumnim relativiziranjem ljudskih prava i sloboda i europske antifašističke baštine, Bubalo zagovara zatvoreno europsko društvo, s tradicijom i nacijom kao najvišim vrijednostima. Očito je da Bubalo ima strah od samostalnosti, slobodne misli, institucionalne nezaštićenosti, pa se onda skriva iza kolektiva i nacije. Za Bubala vrijede riječi E. Gellnera: „čini se da ideja čovjeka bez nacije nadilazi granice mašte našeg suvremenika“.

Živimo u svijetu nacija i ne mogu se ignorirati nacionalna prava, a da se pritom ne ogriješimo o konkretne ljude i njihove sudbine. Ali to istodobno ne znači da se naciji moramo klanjati, uzdizati je na božanske pijedestale. Nijedan identitet, nacionalni pogotovo, nema i ne može imati mesijanski karakter

Bubalo u svom tekstu, između ostalog, sa zebnjom i zabrinutošću tvrdi „da se Hrvatima nameće kompleks krivnje (…), kako bi im se vječno osporavalo pravo na vlastitu državu u trajnoj pokornosti i obespravljenosti“. Ponajprije nije jasno zašto bi se Hrvate ili bilo koga pošteđivalo ili oslobađalo krivnje, a ostaje nejasno i to na temelju čega Bubalo dolazi do uvida da im se osporava pravo na vlastitu državu, kad je činjenica da hrvatska država postoji već trideset godina i da je kao samostalna i nezavisna država članica mnogih europskih i svjetskih političkih, kulturnih, ekonomskih i drugih asocijacija. K tomu, ako je netko u suvremenoj Hrvatskoj pokoren i obespravljen, onda su to svjetonazorske i nacionalne manjine, a nikako hrvatska država ili hrvatska nacija.

„Ako niste ludi za svojom nacijom“, pisao je svojevremeno s onu stranu naciofobije i naciofilije književnik Mirko Kovač, „nacionalisti misle da je to defektno stanje“, ili kako kaže Bubalo, da ste „renegati i mrzitelji svoga najvlastitijeg“, otpadnici i izdajnici. Potpisnik ovih redova je svjestan činjenice da živimo u svijetu nacija i da se ne mogu ignorirati nacionalna prava, a da se pritom ne ogriješimo o konkretne ljude i njihove sudbine. Ali to istodobno ne znači da se naciji moramo klanjati, uzdizati je na božanske pijedestale, pogotovo ne onda kad se iza ideje zaštite nacionalnog, kao što je slučaj u Bubalovom tekstu, skriva puka osobna sebičnost i strah za samoga sebe koji se onda predstavlja kao briga za naciju. Upravo prema nacionalnim ideologijama treba biti kritičan, jer one nose u sebi političke ambicije zatiranja onih koji nisu poklonici naše nacionalne religije i plemenskog samoljublja koje u pravilu dovodi do kolektivne izolacije i bestijalnosti prema drugima.

Točno je da je jedno od najosjetljivijih pitanja suvremenog svijeta – pitanje čovjekovog identiteta, koje Bubalo također dotiče u svom tekstu. Svaki pokušaj učvršćivanja i cementiranja identiteta, a čini se da je Bubalu ponajviše do toga stalo, nužno vodi do osiromašenja identiteta, a nerijetko i do sukoba s drugima. Na to upozoravaju mnogi suvremeni intelektualci, a ovdje ćemo citirati riječi sociologa Z. Baumana: „Postajemo svjesni da pripadanje i identitet nisu urezani u kamenu, da nisu osigurani doživotnim jamstvom, da su izrazito podložni pregovaranju i da se mogu opozvati. (…) Identiteti lebde u zraku, neke smo odabrali sami, ali druge su napuhali i pustili u zrak ljudi oko nas, te valja neprestano biti na oprezu da bi se prvi obranili od drugih.“

Nijedan identitet, nacionalni pogotovo, nema i ne može imati mesijanski karakter i zato mu i ne treba davati otkupiteljsku funkciju, jer svaki čovjek, uključujući i Bubala, ima i može imati više identiteta. Bubalovo komesarski strogo i ozbiljno pozivanje na tradicionalne europske vrijednosti, ponajprije one koje se odnose na tradicionalnu obitelj i kršćansku vjeru, kao da Europa nema i druge vrijednosti, primjerice one o kojima govore konvencije o ljudskim pravima, odražava stav čovjeka koji bi Europu i Europljane uniformirao po principu Prokrustove postelje, a onima koji bi se pokušali oduprijeti ideološkoj torturi i gaženju ljudskih prava i sloboda, bavila bi se neka nova „europska kršćanska inkvizicija“ kojoj bi se Bubalo, na temelju stavova koje iznosi, dragovoljno pridružio. Tko god u suvremenom pluralnom svijetu želi nametnuti isključivo svoju tradiciju i svoj svjetonazor, nužno upada u ideološki mrak u kojem se potiru razlike i u kojem se više ne naziru lica konkretnih ljudi. Svaka ksenofobija je povezana s homofobijom i u konačnici završava u mizantropiji i nihilizmu.

(Drago Bojić, Prometej.ba)