Alija Dolovac, rođen u mjestu Drinsko u Višegradu, devedesetgodišnji je fenomen koji se rijetke sreće. Iako je u desetoj deceniji života, Dolovac iza sebe ima osam napisanih knjiga, a posljednja, možda ne i zadnja, “Pčele i medonosno bilje” trenutno je u pripremi.

Ovo je životna priča jednog od najuglednijih pčelara u Bosni i Hercegovini, koji je već davno rasformirao svoj pčelinjak. Ekipu Klix.ba Dolovac je ugostio u svom domu gdje živi sam.

Supruga mu je umrla prije 12 godina, sin je arhitekta i živi u Holandija, a kćerka magistar farmacije i živi u Zenici. Vrlo vitalan, razgovorljiv i nasmijan, dočekao nas je na pragu svog stana, a na stolu nas je čekao domaći sok od zove. Kaže da se okrijepimo, prije nego što krenemo s pričom…

Uprkos godinama, Alija u tišini svog doma i dalje piše, prelistava svoju bogatu biblioteku. Oko njega su bile brojne knjige koje je sam napisao i izdao.

Prije su se, počinje Dolovac, ljudi jako malo školovali.

“Ja sam među prvima došao iz Višegrada u Sarajevo. Imao sam sreću, jer sam imao amidžu koji je obrazovan, on je bio čuveni višegradski političar.
Moj amidža Sulejmen nije imao djece, pa je mene usvojio. Od trećeg dana života, bio sam u amidžinoj kući. Bio je nevjerovatan čovjek i sve što sam danas, dugujem njemu. Najmanje pedesetero djece je on uspio iškolovati u Sarajevu”, priča Dolovac.

Nakon amidžine smrti, naslijedio je njegovo imanje u Višegradu. Tradicionalno, porodica Alije Dolovca bavila se pčelarstvom, pa je i on 1978. godine formirao sopstveni pčelinjak na jednom imanju u okolini Sarajeva. Do sada je objavio devet knjiga među kojima su “Pčelarski priručnik: osnove pčelarstva za napredno pčelarstvo” i “Savremeno pčelarstvo: nauka i praksa” koju mnogi pčelari smatraju prvom pčelarskom enciklopedijom na prostoru bivše Jugoslavije.

“Iako je imao 50 košnica, bio je i ostao najveći pčelar kojeg sam ja poznavao. Od pčelara iz Novog Sada kojeg smo mi djeca odmilja zvali Štraco dobio je knjižicu ‘Košnica Amerikanka’, po čijim nacrtima je sebi pravio košnice. Pratio sam ga u stopu gdje god bi krenuo i bilo šta da je radio. Jednostavno, svaki dan uz njega bila je nova lekcija o pčelama i pčelarstvu. Najdraže mi je bilo vrtiti se po prelijepo uređenom vrtu sa košnicama. Taj Štraco je uvijek dolazio kod nas kad se vrcao med i ostajao po nekoliko sedmica”, prisjeća se Dolovac.

Po struci je, napominje, geodetski inžinjer s višom spremom, jer u to doba nije bilo fakulteta.

“Otvorila se viša geodetska škola, bio sam među najboljim učenicima. Osam godina pred penziju, otvorio se fakultet, profesori su mi govorili da upišem fakultet tad, ali nisam htio. Međutim, stalno sam bio šef neke radne jedinice, tako da su mi nakon pet godina radnog staža poklonili stan. Tako je to prije bilo. Dekan me je proglasio najboljim inžinjerom geodezije u BiH, to je tada puno značilo. Imao sam smisla za geodeziju. Kasnije sam u mom sektoru, Zavodu za izgradnju grada dobijao brojne pohvale i svi su me cijenili”, ističe Dolovac.

Knjige je počeo pisati zahvaljujući svom prijatelju Jelek Srećku, s kojim je radio.

“Osjećala se tada potreba u BiH za geometrima. Srećko mi je iz Austrije donio jednu brošuru, novi instrument koji su Mađari izmislili. Rekao sam mu da mi prevede tu brošuru, ja sam napravio crteže. Tad sam radio u Geodetskoj upravi BiH, ponudio sam to direktoru, koji je to prepoznao kao važnu stvar, nešto novo. Sazvao je sastanak i obučili smo sve radnike kako će raditi na tim novim instrumentima. To je bilo moje prvo pisanje i veliki projekt”, kaže nam.

2013. godine dobio je posebno priznanje za svakodnevni doprinos razvoju i dokumentiranju pčelarstva Bosne i Hercegovine.

“Godinu dana sam primao penziju prije agresije na BiH koja je tada iznosila 1200 KM, danas je moja penzija 650 KM. Tada sam s tom penzijom tri kuće mogao izdržavati, sve je bilo jeftino. Kupio sam auto prije svog direktora, bilo je to lijepo vrijeme”, s nostalgijom govori Dolovac koji govori arapski, engleski, ruski i bosanski jezik.

Nismo mogli, a da našeg sagovornika ne upitamo boji li se koronavirusa i šta je njegov recept za dugovječnost. Nasmijao se i kazao nam…

“Recept je sretno djetinjstvo i lijepa mladost. Sam sebe sam uvjerio da nijedno dijete kod svojih roditelja nije imalo tako sretno djetinjstvo i veliku ljubav kod roditelja, kakvu sam ja imao kod amidže. Osim toga, i danas, prvo kad ustanem, pojedem kašiku meda, pa onda sve ostalo. Nisam konzumirao alkohol i cigarete. Kao geometar nekad sam, istina, znao popit jednu u društvu, do tri inekako, ali četvrta ne dolazi u obzir. Međutim, ni čašicu alkohola nisam popio već 15 godina”, kazao nam je Alija dok je svoju životnu priču privodio kraju.

Ispratio nas je uz prigodne poklone, među kojima je nezaobilazan bio njegov domaći propolis koji je, kaže nam, prijeki lijek za sve. Naravno, dobili smo i knjigu s posvetom. Ovu veoma dirljivu i nesvakidašnju priču završili smo s korisnim savjetom 90-godišnjeg fenomena: “Samo koristite med i propolis i ne bojte se korone, kaže vam vaš Alija”.

 

 

(Klix)