Naslovnica DRUŠTVO Zašto se svađamo i komentarišemo na društvenim mrežama

Zašto se svađamo i komentarišemo na društvenim mrežama

227

Govor mržnje, pogrdne riječi, diskriminatorni, rasistički, nacionalistički komentari, postali su svakodnevni načini izražavanja stavova, osjećaja i misli na društvenim mrežama i u komentarima na internet portalima.

Amela Hadžihasanović, magistra psihologije i psihoterapijski savjetnik, ističe da jeste činjenica da ljudi često ulaze u rasprave sa nepoznatim osobama, čak i sa onima koje koriste lažne profile na društvenim mrežama.

– Tinejdžeri na isti način komuniciraju sa drugima igrajući videoigrice. Dakle, ovo jeste sveopći problem. Čini nam se kao da to postaje normalno. Neko od nas će se nasmijati takvim komentarima, neko će se nadovezati, neko će pokušati da smiri ljude i izvuče nešto pozitivno iz navedenog članka. Kako smo sve više vezani za društvene mreže, kako one postaju način komunikacije sa poslovnim partnerima, porodicom, prijateljima, sve više upadamo u zamku. Komuniciramo, ali ne komuniciramo. Ako obratimo pažnju, prvo na sebe, pa onda na druge oko nas, možemo primjetiti da nam sve češće nedostaju načini da izrazimo ono što želimo, što osjećamo, da izrazimo svoje potrebe – navodi Hadžihasanović.

Ističe da je uzrok virtuelni svijet.

– Kada smo ljuti, bez obzira na razlog, znamo reći: “Eh, da mi je da negdje ovo izbacim iz sebe”. Kako provodimo vrijeme čitajući komentare i objave na društvenim mrežama, naići ćemo na neki komentar koji je drugačiji od našeg načina razmišljanja na određenu temu. Nadovezat ćemo se sa svojim mišljenjem, uz to omalovažiti mišljenje druge osobe, što će sigurno izazvati raspravu. Kako nemamo fizički kontakt, ne vidimo tu osobu, ne vidimo njenu facijalnu ekspresiju, to u nama izaziva veći stepen ljutnje. Ovog procesa nismo svjesni. Svjesni smo da smo našli način da ispoljimo ljutnju, da nećemo snositi posljedice za sve što smo rekli. Zapitajmo se jesmo li se zaista adekvatno iznijeli sa osjećajem ljutnje – pojašnjava psihologinja.

Navodi da je još jedan od razloga ljutnja i nezadovoljstvo usmjereno prema ljudima/skupinama koji su nam nedostižni.

– To mogu biti političari, političke stranke, ili, generalno, politički sistem države. Vidjeli smo da je u periodu pandemije, možda posebno nakon ukidanja mjera, kada su se pojavile informacije o aferama, taj govor mržnje, prozivanja i uvreda bio najintenzivniji. Ljudi nisu imali mogućnost da iznesu svoje mišljenje onima koje su smatrali krivima za te situacije. Društvene mreže, portali koji su prenosili informacije, bili su jedini način da kažemo ono što mislimo, da protestujemo, da pokažemo ljutnju i razočarenje. Tada se desila još jedna bitna stvar. Imali smo mnogo istomišljenika. Kada pokažemo negodovanje prema politici, aferama, sistemu, ljudi se nadovezuju i pružaju podršku. Značajna nam je podrška, osjećaj da nismo sami u tom razmišljanju – kaže psihologinja Hadžihasanović.

Navodi kako znamo da živimo u društvu koje ne podržava stereotipiziranje i diskriminaciju, ali da ipak među nama žive pojedinci koji imaju snažne predrasude prema određenim skupinama ljudi.

– Vjerovatno to neće javno ispoljiti ili barem ne tako očigledno da bi ih drugi mogli osuditi. Društvene mreže su prilika da iskažu takve stavove. Primjetit ćete da se iza takvih komentara obično kriju neki nikovi ili profili sa izmišljenim podacima. Ne možemo znati ko su ti ljudi, ali će probuditi u nama potrebu da reagujemo, što i jeste cilj njihovih komentara – navodi sagovornica.

Ističe kako ne postoji univerzalan recept za sve nas koji će nam pomoći da se suzdržimo od takvih komentara.

– Ono što možemo jeste da brinemo o sebi i o tome kako se osjećamo. Možemo da razmislimo da li zaista toliku ljutnju osjećam sada zbog ovog komentara ili je nešto drugo, meni privatno bliže, uzrok? Ako imamo potrebu da diskutujemo na neku temu koja je društvena, koja nas zanima, zbog koje osjećamo nezadovoljstvo, radije potražimo nekoga bliskog sa kime ćemo komunicirati otvoreno, na kafi, čaju. Nekoga sa kime možemo razmjenjivati i neverbalne poruke. Devedeset posto naše komunikacije čini govor tijela. Iskoristimo i to. Pokušajte da kada vas neki društveni problem ljuti, otipkate na nekoj društvenoj mreži sve ono što mislite. Pratite sebe i svoje tijelo u tom trenutku brzog tipkanja. Sigurna sam da ćete osjetiti bijes, koji neće proći nakon komentara koji napišete. Recite to isto prijatelju na kafi, recite da vas to ljuti, da ste razočarani. Osjetit ćete olakšanje. Čut ćete njegovo mišljenje. Razgovarat ćete na tu temu. Sve ovo su načini da zaštitimo sebe, da vježbamo komunicirati. U konačnici, da ne dozvolimo da nas virtuelni svijet odvoji od nas samih – zaključuje psihologinja Hadžihasanović.

Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja i sistemska porodična psihoterapeutkinja, ističe da je medijski prostor – prostor u kojem je dozvoljeno da se piše sve, a “ljudi imaju mišljenje o svemu, različita mišljenja i sve dok je online prostor slobodan prostor bez uređenog zakona o tretiranju govora mržnje, bez sankcija, iznosit će se mišljenja i govori mržnje”.

– Medijska pismenost je imperativ. Mi smo medijski nepismena nacija mogu slobodno reći, u isto vrijeme emocionalnu inteligenciju ne razvijamo, a da bismo razumjeli zašto je važno ne iznositi govor mržnje prema drugima i drugačijima, moramo da razumijemo emocije, da ih znamo prepoznati i razvijati empatiju – kaže Mulić-Čorbo.

Psihologinja ističe da ono što pišu puno govori o osobi koja piše.

– Može svašta da upućuje o osobama koje izražavaju govor mržnje u online prostoru, a posebno govori da su osobe konzervativne, ne prihvataju druge i drugačije, visoko tolerantne na nasilje i nasilničko ponašanje i smatraju da je to jedini način da se desi promjena. Online prostor je prostor u kojem nema cenzure, a ni druge osobe preko puta nas koja može reagovati na ono što mi govorimo, verbalno i neverbalno. Mnogo je lakše pisati, a jako teško to isto izgovoriti osobi pored sebe licem u lice. Kada pišemo na društvenim mrežama, mi se isključivo bavimo svojim mislima, ali ne i drugima i onome šta nam to može učiniti – pojašnjava sagovornica.

Ističe da je važno da svako od nas promišlja o onome što piše, “da uči svoju djecu o tom značaju, o značaju da ono što napišemo može nekoga povrijediti i imati svoje posljedice i da je svako od nas odgovoran za svoje postupke, bilo izgovorene ili napisane”.

– Lako je pisati kada ne znamo ko je s druge strane, kada se obraćamo nekima imaginarnim ljudima koje ne vidimo, ne osjećamo, ne pratimo komunikaciju, nemamo povratnu infromaciju, i ne razmišljamo da kada smo u javnom prostoru i na online mrežama, svako od nas je medij. Svako od nas prenosi informaciju i ta informaciju ima utjecaja na druge. Svi smo odgovorni za ono što pišemo i način na koji pišemo – potcrtava Mulić-Čorbo.