Piše: Jimmy Budeš

Svi ili većina nas veoma dobro zna što se događalo u poslijeratnim vremenima, toliko događaja i priča da kad se malo udaljim i sa strane pogledam, bio smo svjedok jedinstvenih situacija koje su se događale u poslijeratnoj anarhiji. Neke od grozota su čak postale simpatične, pretvorene u „crni humor“.

Međutim, jedna se anegdota ipak malo sakrila, vjerojatno zato što nije bila za javnost pa čak ni za uže krugove društva aktera zbog svoje stravičnosti.

Radnja se događala u Jajcu, u periodu kad se velik broj izbjeglica se vratio. Napisao bih na svoje ognjište ali većina povratnika je ušla u prve stanove ili kuće na koje su naišli jer nitko nije vodio evidenciju tko se useljava u koji stan ili kuću.

To može biti jedan od pokazatelja u kolikoj kaotičnoj situaciji je bio razrušeni i napaćeni grad. U potpunoj slobodi odmah su se formirale ekipe delikvenata koji su imali vremena na pretek i čitav grad na raspolaganju, ordinirali su po raznim građevinama, institucijama koje su bile nezaštićene. Jedna takva institucija je bio Dom Kulture u samom centru grada, bio je udarna meta provale i zabave jer je bio prostran, s mnogo prostorija, zbog toga je imao dozu misterije.

Slučajno sam čuo priču u kasnonoćnom pijanstvu s osobom koja je bila prisutna ovom nemilom događaju (nomina sunt odiosa). Delikventi koji su ušli u dom kulture, tražili su nešto čime bi mogli ubiti dosadni dan, ušli su kroz prozor koji se nalazio iza Doma.

Odmah su ih dočekale razbacane knjige i stolice jer nisu bili prvi koji traže zabavu u hramu kulture. Spustili su se do bine i ugledali koncertni klavir, isti je bio netaknut i bio je baš koncertni (ne polukoncertni ili pianino).

Dakle, radi se o ogromnom instrumentu koji teži preko 400 kilograma, dugom 2,5 metra, najsavršenijem akustičnom instrumentu ikad napravljenom. Kako reagirati kad se ispred tebe pojavi ova savršena gromada, koja je prva impresija? Nakon pola sata lupanja nogama i rukama po klaviru jedan od družine se popeo na klavir ili bolje rečeno u klavir i posrao se u njega.

Kad se sve zbroji i oduzme nakon toliko godina i kad se sve pogleda objektivno, vjerojatno je u ovaj događaj teži i nemoralniji, gori i tužniji od pada svake granate na ulice grada. Sranje u klavir je najveći poraz društva i najzorniji primjer društva u tom periodu i isto tako društva danas koje se svakodnevno sere u klavir. Ne treba uopće detaljnije analizirati ovaj čin jer je sam po sebi slikovit i simboličan da ga isti taj koji je glavna uloga može proživjeti sa žaljenjem i sramotom.

Dok su gradski delikventi vršili redaljku na bespomoćnom instrumentu, njihov profesor muzičkog sjedio je u kafani preko puta i pio Laško pivo. Na tv-u iznad šanka vrtio se TV Grand s uobičajenom dnevnom dozom šunda. Nakon što je dovoljno vremena proveo u ovom gradu, njegov um, odrastao na Bachu i Coltraneu rasprasnuo se pod nezaustavljivom navalom kiča, i muzika se svela tek na pozadinsku buku, više nije bilo ni dobre ni loše muzike. Ostala je samo buka.

Baš me zanima što bi danas rekao profesor da zna da se budžet za kulturu srezao sa 30 miliona KM na 9 miliona KM, da mladi muzičari nemaju nikakvu podršku ni ambijent ukoliko se žele ozbiljno posvetiti muzici i muziciranju.

Zanima me bili se pridružio današnjim kolegama i kolegicama koji redovno posjećuju krčme u kojima se sluša turbo folk. Što bi rekao za bendove koji žive od stare slave i lijeni su kao magarci.

Volio bih vidjeti koju bi boju lice profesor dobio da vidi novopečene zvijezde i zvjezdice koji uopće ne doživljavaju muziku onako kako možda on i ja mislimo da bi trebalo. Vjerojatno bi ispalio neki od svojih mnogobrojnih bisera kao inače i nasmijao me do suza, nešto tipa: „sve će se te zvijezde i zvjezdice na kraju pretvoriti u zvijezdino ulje“.

Zatim bi popio veliki gutljaj pive i rekao mi da i ja prestanem srati u klavir jer nisam osvježio repertoar, tehniku i skale ne vježbam skoro nikako i na svaku probu sam mogao doći spremniji, okrenuo se i šankericu koja uopće nije pratila priču upitao: „sereš li se ti u klavir?“.

 

 

(bUKA/arhiv)