Piše: Drago Bojić

Klinička slika bosansko-hercegovačkog javnog zdravstva, da se poslužimo medicinskom terminologijom, teška je i vrlo kritična, jer je desetljećima zahvaćeno razornim virusima ovdašnjih politika koje nisu uspjele održati i sačuvati ni ono što su naslijedile iz bivše države.

Pandemija koronavirusa je pokazala da je naše javno zdravstvo teško devastirano od politika koje ga vode i u kojima sudjeluju i liječnici. Zdravlje se mora tretirati kao javno dobro, a ne kao privatno vlasništvo stranaka i nesavjesnih liječnika.

„Po cijenu osobnog privođenja nisam spreman kȕpiti sugrađane i slati ih u neku mostarsku karantenu gdje bi se još mogli i zaraziti“, izjavio je prošlog tjedna načelnik općine Prozor-Rama i predsjednik općinskog Stožera Civiline zaštite, Jozo Ivančević. On se usprotivio odluci stožera Hercegovačko-neretvanske županije, da nekoliko svojih sugrađana pošalje u karantenu u Mostar, jer je, prema njegovom mišljenju, županijski stožer napravio pravno-proceduralne propuste, nije precizirao uvjete i način prijevoza osoba iz općine Prozor-Rama u karantenu u Mostar, niti je u toj odluci naveo adresu na koju bi osobe trebale stići niti imena onih koji će ih primiti.

Načelnik općine Prozor-Rama, Jozo Ivančević, po struci liječnik, specijalizirani oftalmolog, prije načelničke funkcije vodio je Dom zdravlja u Prozoru, čime njegov postupak dobija još više na težini, jer je riječ o čovjeku koji pripada medicinskoj struci i koji u spomenutom slučaju nije djelovao samo kao načelnik nego i kao liječnik. Za razliku od načelnika koji su svoje sugrađane prepustili samovolji entitetskih i županijskih stožera civilne zaštite (koji su na karantenu prisiljavali i maloljetnike!), Ivančević je stao u zaštitu svojih sugrađana, ne dovodeći u pitanje obavezu kućne izolacije, ali inzistirajući da se s tim ljudima postupa humano. U međuvremenu je ukinuta mjera obavezne karantene od 14 dana, bez obrazloženja, kao što suvislog obrazloženja nije bilo ni kad je uvedena.

Vrijedi zabilježiti reakciju načelnika općine Prozor-Rama, jer se javno i po cijenu sankcija suprotstavio samovolji nadređenog županijskog kriznog štaba. Spomenimo i to da se načelnik Ivančević, poznat po svojoj kritici HDZ-a i HNS-a (Hrvatskog narodnog sabora), među prvima oglasio i oštrom kritikom na bezočnu ignoranciju općine Prozor-Rama i nekih drugih općina u Federaciji od strane Federalnog kriznog štaba, jer je ovaj preko svog vodećeg dvojca Novalić-Milićević, po uputstvima Čovića i Izetbegovića, raspoređivao novac i medicinska sredstva po svojim stranačkim aršinima. Našim vlastodršcima, čiji je prirodni ambijent rat, prijetvornost i varanje, ova teška situacija s pandemijom došla je kao naručena. Zato toliko zahvata „sazad“ i na prepad, i zato toliko kršenja ljudskih prava i toliko nervoze kako će se „raspodijeliti“ financijska sredstva, i ona budžetska, ali i ona koja dolaze novim zaduživanjima.

Da odredbe i restriktivne mjere Federalnog kriznog štaba (stožera) nisu bile posve u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom o ljudskim pravima, potvrdio je prošlog tjedna Ustavni sud BiH, mjesec dana nakon što su donesene. Ništa novo kad je riječ o radu članova Ustavnog suda, koji uglavnom reagiraju presporo, zakašnjelo, neučinkovito, i u dogovoru s političarima koji su ih i postavili na ta mjesta kako bi kontrolirali najvažniju državnu instituciju.

U „Odluci o dopustivosti i meritumu“ koju je 22. travnja donio Ustavni sud, i koja ima 28 stranica – dvadesetosam stranica (!), utvrđuje se da je prekršeno pravo apelanata na slobodu kretanja (riječ je o zabrani kretanja starijima od 65 godina i mlađima od 18) koju građanima jamči i Ustav BiH i Europska konvencija o ljudskim pravima. U međuvremenu, Federalni štab je prošlog petka ublažio svoje mjere, prema nekima i radikalno, dokidajući iznenadno i policijski sat, ali ne na zahtjev Ustavnog suda, jer sud to izričito nije ni tražio, nego na vlastitu inicijativu. Šestorka iz Ustavnog suda, nakon mjesec dana umovanja, došla je do sljedećih konfuznih i kontradiktornih zaključaka: prekršeno je pravo na slobodu kretanja, ali nije bilo diskriminacije. Mjere se trebaju preispitati, ali se ne preporučuje da se odluke kriznog štaba dokidaju!

Uz to što je pandemija koronavirusa ogoljela nesposobnost bosansko-hercegovačkih političara koji su se natiskali u krizne štabove, i što je članove Ustavnog suda uhvatila u profitabilnoj i sračunatoj lijenosti, razotkrila je i bijedno stanje našeg javnog zdravstva, domova zdravlja i bolnica, od kojih neke nemaju ni najosnovnije uvjete za rad, što na veliku muku stavlja liječnike i medicinsko osoblje, koji se moraju dovijati i sami snalaziti u borbi protiv koronavirusa. Nesporno je da su najveći krivci za to političari, koji i ovu tešku situaciju koriste za svoju promociju, ali nesporno je i to da dio odgovornosti snosi i medicinska struka koja upravlja zdravstvenim institucijama.

Bosansko-hercegovačke zdravstvene institucije uglavnom vode politički namješteni kadrovi, neki od njih upleteni i u sumnjive političke i financijske rabote. Uznemirujuća je činjenica da najvažniju zdravstvenu instituciju u državi vodi gospođa Sebija Izetbegović, koja se i za vrijeme pandemije koronavirusa ponaša bahato, sveznajuće, svemoćno, izazivajući svojim nastupima i postupcima zgražanje liječnika i bijes građana. Smrt liječnika epidemiologa Šefika Pašagića u Sarajevu šokirala je bosansko-hercegovačku javnost, ali ne i Sebiju Izetbegović koja se godinama iživljava nad liječnicima i medicinskim osobljem, od kojih je neke i rastjerala. Čini se da su prema mentalnom sklopu direktorice Izetbegović, najbolji oni liječnici koji odu iz države ili koji su mrtvi, jer tako neometano može provoditi svoju liječničku i političku samovolju.

Jednako je uznemirujuća činjenica da arogantni i neodgovorni Ante Kvesić već 28 godina (od 1992.) upravlja Sveučilišnom kliničkom bolnicom u Mostaru, u koju je samo Vlada Republike Hrvatske ubrizgala stotine milijuna kuna, a koja je nespremno dočekala pandemiju koronavirusa. Stanje u mostarskoj bolnici, ali i u mnogim drugima bolnicama od kojih su neke zbog nedostatka stručnog kadra i elementarnih medicinskih sredstava prisiljene ovih dana prositi od svojih građana, kako bi se opskrbile onim najnužnijim, najbolje je opisao upravo Kvesić – „problem se pojavio kad su počeli dolaziti pacijenti.“ U ovoj rečenici gotovo da stane sva istina o našim javnim zdravstvenim institucijama – sve je dobro dok se ne pojave pacijenti. Javna blamiranja ravnatelja Kvesića, kojemu se zbog njegovih izjava u više navrata smijala cijela regija („umisto sprida, uša nan je sazad“), nisu nimalo smiješna, jer ona pokazuju dramatično stanje bosansko-hercegovačkog zdravstvenog sustava, koji, slično kao i obrazovni, vode uglavnom stranački podobni kadrovi, bestidni karijeristi i bahate neznalice.

Klinička slika javnog bosansko-hercegovačkog zdravstva, da se poslužimo medicinskom terminologijom, teška je i vrlo kritična, jer je desetljećima zahvaćeno razornim virusima ovdašnjih politika koje nisu uspjele održati i sačuvati ni ono što su naslijedile iz bivše države. Pandemija koronavirusa je pokazala da je bosansko-hercegovačko javno zdravstvo teško devastirano od politika koje ga vode i u kojima sudjeluju i liječnici. Zdravlje se mora tretirati kao javno dobro, a ne kao privatno vlasništvo stranaka i nesavjesnih liječnika.

Loše stanje u zdravstvu pojačava strah od oboljenja. Strah od bolesti je jedan od najvećih čovjekovih strahova, i prisutan je kod svakog čovjeka, a on se u vremenima pandemija pojačava, jer je svaka pandemija, a posebno ova s koronavirusom, povezana s teškim oboljenjima, a vrlo često i smrću. Taj strah je manje prisutan u društvima koja imaju kvalitetan zdravstveni sustav, u kojima ljudi znaju da će ih liječiti vrhunski liječnici i da će biti smješteni u najbolje bolnice. To nije slučaj s bosansko-hercegovačkim društvom u kojem mnogi bolesnici sebi ne mogu priuštiti ni elementarnu zdravstvenu zaštitu i koji su često prisiljeni na kućno liječenje.

Možda su bar djelomično u pravu oni koji tvrde da je u suvremenom svijetu zdravlje postalo fetiš kojemu se klanja većina ljudi, pogotovo bogati i kapitalistički dio svijeta, kako je primjerice još prije pola stoljeća pisao bečki filozof i sociolog Ivan Illich u svojoj studiji Medicinska Nemeza. Eksproprijacija zdravlja. Možda smo, da nastavimo na Illichevu misao, patološki opsjednuti bolešću, pa se bespomoćno pokoravamo diktatu liječnika i ljekarnika, režimu ambulanti i bolnica, možda smo postali puki potrošači zdravlja. Možda, dakle, u svemu tome ima istine i više nego što želimo priznati, ali svejedno ne možemo odustati od brige za naše zdravlje, a ono, u situacijama kao što je ova sa smrtonosnom pandemijom koronavirusa, ovisi ponajviše o liječnicima i zdravstvenim institucijama.

Ako i nije jedini smisao čovjekova života da bude samo zdrav, zdravlje je u svakom slučaju neizmjerno dragocjeno, što dobro znaju teški bolesnici, oni koji godinama boluju ili oni koji su sad oboljeli od koronavirusa. Sve nas povezuje želja da budemo zdravi. I u tome je smisao medicinskih i zdravstvenih, ali i političkih institucija o kojima ponajviše ovisi zdravlje društva. Zato je potrebna radikalna reforma javnog zdravstvenog sustava, koji će voditi stručni i odgovorni, a ne stranački podobni i nesavjesni kadrovi.

 

 

(tacno.net)