Piše: šejh Ramiz ef. Bećirović

Danas, 15. aprila 2020. godine, uz Allahovu, dželle še’nuhu, pomoć želim javno čestitati “Dvadeset i osmu godišnjicu Armije Republike Bosne i Hercegovine“.

To je Dan Armije koja je u krvi rođena, Dan Armije koja nas je uspjela braniti i odbraniti, Dan Armije koja je uspjela obezbijediti životni prostor za sve patriote koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom državom.

Danas želim sebe i sve istinske patriote Bosne i Hercegovine podsjetiti na naše gazije, na šehide, na invalide, na znane i neznane junake, na pohvaljene i nepohvaljene heroje koji kao heroji i gazije, in šaa Allah, i svoje živote dadoše za odbranu dina i domovine.

Uz Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine želim iskazati svoje poštovanje i prema ženama borcima, te majkama gazija koje su s ponosom svoje sinove slale u borbu moleći Allaha, dž.š., da ih sačuva, a bodreći ih da budu gazije, a ne kukavice.
Brojni su primjeri žena čak i boraca, ali ovdje posebno želim spomenuti žene koje je historija zabilježila.

Kada su se muslimanski borci vratili sa Uhuda, muslimanke Medine im rekoše: „Evo vam ove preslice pa predite pređu, a mi ćemo ići u borbu da branimo vjeru, čast i Medinu“.

Prilikom pada Granade u Španiji, Melik Abdurrahman ispe se na brdo Badul i gorko zaplaka okrećući se posljednji put da još jednom vidi tu ljepotu Granade. Čuvši jecaje svoga sina, njegova čestita i časna majka prozbori: “Plači, nečasni. Onima koji ne mogu odbraniti svoju zemlju kao ljudi i priliči im da plaču kao žene.”

To su čestite majke za kojima vapi sva historija ljudskog roda. Takve su majke historijske ličnosti, preporoditelji čovječanstva. Za takvim ličnostima, u svakom vaktu vape, čeznu i plaču svi prostori zemaljske kugle.

To su majke gazije, mudžahidi i kao takve postaju i ostaju živjeti u historiji kao žive legende. A nakon odlaska s ovoga svijeta postaju, in šaa Allah, džennetske legende – hurije, čijim će se deredžama mnogi diviti i željeti da ih vide i obiđu.

Takve su bile mnoge majke Bošnjakinje koje su u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.), svoje sinove slale na linije odbrane. Mnoge su slale sinove jedinke, a one koje su imale dva, tri ili četiri sina sve su ih slale na linije odbrane dina i domovine., ponosno, ali učeći dove da ih Svemogući sačuva.

Takvim majkama Bošnjakinjama, kad presele na Ahiret treba turbeta sagraditi u znak zahvalnosti za žrtvu koju su učinile za vjeru, čast i domovinu.

Mi Bošnjaci na području Medžlisa Jajce posebno trebamo poštovati, cijeniti i stalno jedni druge podsjećati da ne zaboravimo šehide i njihovu žrtvu, gazije i njihove uspjehe, invalide kojima u više slučajeva treba i naša pomoć.

Trebamo se na sve to podsjećati jer smo se uvjerili, da tamo gdje su Bošnjaci ostali bez odbrane, gdje su bili nezaštićeni, nad njima je počinjen zločin. To se desilo u Jezeru, Čerkazovićima, Ljoljićima, Kokićima, Cvitoviću, Volarima, Pljevi, i drugim mjestima.
Gospodaru naš, učvrsti nam pamćenje da nikad ne zaboravimo genocid i zločine počinjene nad nama Bošnjacima.

Gospodaru naš, pomozi nam da činimo samo dobro, a spriječi nas od činjenja zla.

Gospodaru naš, nagradi najboljom nagradom naše šehide i sve istinske borce, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi! Amin.

Neka nam je sretan 15. april Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine!