Godišnjicu braka slavimo u izolaciji. Dobri momci i cure iz Konzuma, Amka, sa ribarnice, dopremaju nam sve što je potrebno za skromni ručak. Nekada smo je slavili sa tridesetak prijatelja, uz harmoniku i vino, baš kao što smo ovdje slavili sve rodjendane, iftare, Božiće, Bajrame, Uskrse, pratili kvalifikacije naše nogometne reprezentacije.

Primjećujem da mi je na kuhinjskom prozoru procvjetala orhideja, koja godinu dana nije cvjetala, poskakujem od sreće kao i moji psići, koji mi se motaju oko nogu namirisavši srdele. Dobar znak. Još malo pa ću u avliju, pregledati poštanski sandučić, u nadi da će me dočekati kakva lijepa čestitka.

Evo,sad će javiti da su stigli honorari koji mjesecima nikako da stignu,sad će javiti sretnu vijest da je firma u kojoj je moj Mile dočekao penziju, uplatila one obaveze za PIO MIO,  koje nije uplaćivala pet godina, ili da će barem poslati ona tri lična dohotka koji penzionerima daju da nekako prebrode period do prve penzije. Imat ću dovoljno za silne zalihe koje skupljam, u očekivanju najcrnjrg scenarija borbe sa novim planetarnim zlom, covidom 19, koje Bosanci, skloni uvijek humorom se uhvatiti u koštac sa svakom nedaćom, prozvaše „belaj bajom“.

Čistim ribu i razmišljam o sebi. Puno sam imala uloga u teatru, ipak moja životna uloga majke i žene mi je primarna. Sjećam se početka agresije – još od Borova sela počela sam navlačiti vreće crnog brašna, graha, konzervi. Tako je i danas. Sličim sebi na onu  Kunderinu junakinju, koja dok spiker govori o ruskom upadu u Češku, stalno ponavlja kako nije stigla obrati kruške. „U majčinoj uobrazilji, veli veliki pisac, cijeli svijet se može predstaviti kao jedna velika kruška po kojoj kao gusjenica gmiže ruski tenk“
I, stvarno u sandučiću, nakon 15 dana što nas ni poštar ne posjećuje, bijela koverta.

Nestrpljivo otvaram. „Čestitka“ glasi: „Ukoliko ne uplatite 40 KM na ime kazne za parkiranje, u roku od 8 dana, opominjemo da ćemo pokrenuti sudski postupak i podnijeti prekršajnu prijavu inspektoru, da ćete sve sudske i ostale troškove, te kamate, morati platiti“. Čestitka je iz jednog „našeg malog mista“.

Na kraju nazdravljamo tom svom tridesetdevetogodišnjem zajedničkom hodu izmedju bura i oluja, Scila i Haribdi. Moja mudrija polovina,moj sijedi pjesnik, razumije da je došlo vrijeme kad bismo trebali malo smiraja, ja još uvijek ne. Još uvijek tri puta na dan umirem sa gospođom Advijom iz Hrasnice.

Otkako sam kod Hadzifejzovića gledala  tragična lica njene djece, progoni me slika djevojke koja očajnički moli za pomoć, danima, kojoj odbijaju testiranje “jer žena nije bila u inostranstvu“, dok joj pomodrjela majka umire u rukama na drugom spratu. Isped zgrade, napokon, čekaju kola hitne pomoći, ali samo sa vozačem, koji će je nakon ove agonije odvući do mrtvačnice.
Ko je slijedeći?

Bjesnim po facebooku, psujem doktore. Dr. Stevanović objašnjava da nisu krivi doktori,već Krizni štab koji je izdao takvu naredbu. Urlam po kući: „Pa zašto nisu prekršili naredbu Štaba, onog koji nas svakih pola sata, iz dana u dan neurotizira s radija simptomima corone, zašto smo svi tako ubijeni u pojam i ustrašeni, i mi, i doktori, i nesretna djeca rahmetli Advije. Cijeli život nam prođe u pokoravanju, svakoj vlasti, stoljećima. Svakoj.

Glumica sam, sve što sama mogu  pokušati – malo  nasmijati ljude i podizati im moral, smislim poneku duhovitost ili dijelim šta su drugi, bolji od mene, smislili.

Priznajem, ponekad i  pretjeram. Uključujem se u razičite Fb igre, i sama smišljam jednu. Predlažem da se igramo: „Ko ima najduhovitiji naslov knjige u svojoj biblioteci.“ U mojoj kući,u kojoj malo šta i ima osim 7.000 naslova, pronalazim “ Kuvar srpskih četnika“ Raja odmah odgovara da sam „pobijedila bez konkurencije“, da je to „nokaut u prvoj rundi“. Sutradan mi pod prozor stiže mrtva vrana.

Ivana pomišlja da je zaražena koronom, ja se pitam da li je, kao odgovor na moju fb zajebanciju, možda poletjela s Mišara, savršeno se uklapa u jedan od recepata iz rečene knjige: „četnička popara“. Mile izlijeće s najlon vrećom, uzima lopatu i sklanja mrtvu životinju, jer je Amy, njegov „pseći andjeo“, već u bašti, pustili smo je par trenutaka prije nego što smo opazili uginulu pticu. Nisam je stigla uslikati, da stavim na fb izazov prijateljice koja predlaže da slikamo pogled sa našeg prozora.

Dosta o mrtvima. Hajdemo malo o nama preko 65, koji glumimo da smo živi, a istrošeni smo ratom, gladju, egzilom, koji se polako vozimo barkom prema Hadovim prostranim odajama. Bolujemo od dijabetesa, imamo infarkte i stentove, bajpase, česti smo gosti na onkologiji, nervni sistem nam je urušen. I, upravo nama uskraćuju da se borimo šetnjom, da udišemo ozon na Igmanu i Bjelašnici, da 24-satno ubijanje u pojam slikama bolnica, grobova, ciframa umrlih, zaraženih, progresijom razmnožavanja covida, zamijenimo gledanjem kako niče mlada proljetna trava,kako pupa drveće i grmlje,a prvi kaćuni, jaglaci i kukurijeci, ciklame, stidljivo pomaljaju svoje glavice.

Miris i ljepotu behara, koji donosi obnovu,uglavnom nam daruje g. Halid Kuburović na svojim fotografijama.

Iz sjećanja mi izviru riječi uglednog statičara, g. Osmana Morankića,kad nam je tumačio pobunu prirode protiv njih građevinara.Pokušavam uhvatiti na vijestima šta se dogadja u svijetu, ništa mi ne uspijeva. Sulejman Garib se pita na Fb: Je li to stao rat u Siriji, je li stao sukob izmedju Izraela i Palestine? Kći Hana mi govori:Zapadni svijet je mislio da su za njega rezervirani vile i bazeni, mercedesi i tulumi, a za afričku i azijsku sirotinju ebola, sars, variola vera, ali Svevišnji nas opominje da nije tako.

Da, ima Onaj koji će se pobrinuti za ravnotežu, koji nas je žestoko opomenuo da smo svi djeca Božija, da se cijeli svijet treba dobrom ujediniti protiv zla. Kako je lijepo kad se od ranog jutra ne dijelimo na Bošnjake, Hrvate, Srbe i ostale. U ovoj trenutnoj igri na život i smrt, svi smo – ostali. Ona, carica corona, na jednoj strani – na drugoj mi, ostali, djeca Božija ujedinjena protiv njene snage.

Reis –ul- ulema ef. Kavazović sam samcat u Gazi-Husrevbegovoj džamiji poručuje: Ostanite kući. Papa Franjo sam, sam pred bazilikom sv. Petra u Rimu, drži propovijed. Čini mi se da daje  posljednju ispovijed hiljadama mrtvih, do kojih ne mogu doći svećenici.
Nekako ovaj tekst nije u mom stilu,više volim one koji obiluju humorom, ali danas mi je takav dan. I,da baš ne završim prizorima smrti, spuštam se u prizemlje i sa mojima cimam teški Ivanin kućni bicikl u dnevni boravak. Jedna od lijepih vijesti, osim onih o našim požrtvovanim ljekarima i medicinskom osoblju, volonterima, narodnim kuhinjama, komunalcima, je i ta  da je jedan Kinez na balkonu istrčao maraton.

Stoga ću završiti ovaj tekst slikom sebe kako bjesomučno pedalam,kao da se uspinjem na vrh Trebevića, gledajući na kuhinjskom prozoru svoju orhideju, dok oko mene skakuću „pseći andjeli“, a Ivanin mirisni kruh ispunjava naš dom.

 

 

 

(Buka)