Nedokučivi su Božji planovi. Kad mlada djevojka dođe u samostan i želi biti časna sestra, ni slutiti ne može što je sve čeka na njezinu životnom putu i kamo će njezin život sve stići. Hoće li ostati u svojoj domovini ili će Božjom providnošću poći u strani svijet, kao što čitamo o Abrahamu da je morao poći u nepoznato. 

Eto, tako se dogodilo i sestrama, služavkama Maloga Isusa, koje pripadaju Sarajevskoj provinciji. Ostaviše Bosnu ponosnu, njezine rijeke i planine, i uputiše se u gradić Geretsried koji se nalazi 35 kilometara južno od bavarskoga glavnoga grada Münchena i 10 kilometara istočno od jezera – Starnberger See. 

Gradsko područje leži između rijeka Loisach i Isar i graniči sjeverno sa susjednim gradom Wolfratshausenom. Godine 1840. ovo je mjesto imalo 243 stanovnika, a danas ih ima više od 24 tisuće. 

U tom gradiću nalazi se i crkva Marije Pomoćnice ili kako Nijemci kažu Maria Hilf. Ta njemačka župa proslavila je 14. rujna 2014. godine svoj 50. jubilej posvete crkve. Tom prigodom tiskana je i posebna brošurica u kojoj su donesena i imena osmorice župnika koji su vodili ovu župu. 

Preporučujemo
Nisu željeli da se ogriješe o zemlju koja ih je…

Među župnicima nalazimo i hrvatske svećenike, članove provincije Presvetoga Otkupitelja iz Splita, a to su: fra Frano Čugura, fra Ivan Križanović, fra Mato Puđa i fra Frano Milanović Litre.

Subotnja hrvatska misa

U toj crkvi svake subote u 16.30 sati slavi se sveta misa na hrvatskome jeziku, a slavlje predvode svećenici franjevci iz hrvatske katoličke župe u Münchenu. I oni su članovi provincije Presvetoga Otkupitelja u Splitu. Misa se u toj crkvi slavi od 1996. godine, a prije se slavila u kapeli staračkoga doma, u kojem djeluju spomenute sestre služavke Maloga Isusa. 

One subotom dođu na misu, čitaju biblijska čitanja, molitvu vjernika, a po potrebi, kad nema sestre iz hrvatske župe,
onda s. Ivka zasvira na električnom instrumentu. Tako sam upoznao sestre i u razgovoru dobio obećanje da će nešto reći o svome djelovanju u staračkome domu St. Hedwig, na adresi Adalbert-Stifter-Str. 56 u Geretsriedu.

Sestre se složiše da o njihovu djelovanju progovori s. Suzana Malešić. Na samom početku mi reče: "Zahvalna sam što ste mi pružili mogućnost da predstavim dolazak i prisutnost naše zajednice."

Sestre služavke Maloga Isusa sarajevske Provincije Bezgrješnog začeća BD Marije dolaze u Geretsried 16. kolovoza 1977. godine. Nakon svog dolaska u Njemačku, smještaju se u gradić Geretsried, koji je nastao na logorima njemačkih poslijeratnih prebjega.

Po primjeru svoga utemeljitelja, sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera, sestre izabiru doći i djelovati u nekadašnjemu rubnom dijelu Njemačke. Nisu se smjestile u velike centre poput Münchena, već u Geretsried, gdje su u Caritasovu domu bili smješteni siromašni izgnanici. 

Sestre prvo dolaze poslužiti siromašne izgnanike. Vodstvo Caritasa za taj rad tražilo je redovnice. Znali su da će sestre najbolje razumjeti i služiti siromahe.

Među siromašnim izgnanicima

U Caritasov starački dom u Geretsriedu dolaze najprije četiri sestre: s. M. Bertila Kovačević, s. M. Rudolfa Paradžik, s. M. Admirata Lučić i s. M. Andrea Bulut.

Sestra Bertila odmah preuzima vodstvo doma, s. Rudolfa i s. Admirata njeguju stare, a s. Andrea radi u kuhinji. Kasnije dolaze još tri sestre, tako da je zajednica imala sedam sestara. Tijekom godina broj sestara se povećavao i smanjivao, ali su žar i služenje ostali isti. 

Poput svoga utemeljitelja, sluge Božjega nadbiskupa Stadlera, sestre majčinski prilaze svakom čovjeku. Osoblje doma se mijenjalo, ali je Dom uvijek odisao ljepotom prisutnosti i djelovanja sestara služavki siromaha – kako je ovu zajednicu nazivao utemeljitelj Stadler.

Kakav je život i rad sestara, možemo iščitati iz jednog zapisa koji stoji u jednoj od spomen-knjiga ove redovničke zajednice: "One su doista velike jer su malene: strpljivom ljubavi, neiscrpivom plemenitosti, vedrinom svoga po Kristu oplemenjenoga srca, kršćanskom toplinom pregaranja. U sitnom radu dnevnih okupacija ulijevaju smirenost i najviše moguće zadovoljstvo u srcu ostarjelih i bolesnika, kojima je kruta zbilja života oduzela svaku moguću utjehu". 

Časne sestre/Matica

Ovako je zajednicu doživio dr. Ante Kusić, a vjerujem da je ovakvo iskustvo svih kojima služe naše sestre Služavke Maloga Isusa.

Ljubav prema siromasima i ostavljenima

Družba je 2016. proslavila 125. obljetnicu svoga postojanja. Ljubav prema siromasima i ostavljenima Bog je najprije usadio u srce sluge Božjega nadbiskupa Stadlera. Odmah nakon svoga dolaska u Sarajevo Stadler postaje prepoznatljiv po djelotvornoj ljubavi za siromahe. Za to je djelo tražio suradnike i našao ih u djevojkama koje su kasnije položile redovničke zavjete i posvetile se službi siromaha. Bile su to prve služavke siromaha ili služavke Maloga Isusa. Početak ove jedine redovničke zajednice utemeljene na prostorima Bosne i Hercegovine dogodio se u Sarajevu, u Mjedenici ulici 24. listopada 1890. 

Preporučujemo
Polako nestajemo, zar…

Družba je prepoznatljiva po svom imenu i identitetu služenja Bogu u ljudima, posebice siromašnima, gladnima, napuštenima i ožalošćenima. Uzor sestrama je dijete Isus kojeg prepoznaju i kojemu služe u svakom čovjeku, posebno ostavljenima, nevoljnima i napuštenima. Model života sestara jest mali Isus, koji je najomiljenija tema razmatranja svake sestre služavke Maloga Isusa. Družba postoji zato da se inkarnacija dogodi za svakog čovjeka. Gdje god živi i djeluje i jedna članica Družbe služavki Maloga Isusa, tu ima mjesta i srca za sve rubne i ostavljene. 

U svakoj mjesnoj crkvi želimo biti njezino "SRCE", trudeći se otkriti i razumjeti potrebe našeg "ovdje i sada".

Susreti sa sunarodnjacima

Ova zajednica svojim radom, osim što pomažemo starima i bolesnima, daje svoj doprinos funkcioniranju cijele Provincije i naše Družbe. U isto vrijeme nastojimo svjedočiti svoju karizmu tamo gdje nas Božja providnost, po odlukama naših poglavara, šalje uvjerene da Krista treba svjedočiti na svakome mjestu, osobito u služenju bolesnima i siromašnima.

Nastojimo kao mala redovnička zajednica živjeti duhovnost u duhu naše karizme u zajedničkoj molitvi, a osobitu važnost u našem život ima euharistijsko slavlje.

Svakoj od nas teško padne ako, zbog posla ili sve manjeg broja svećenika, osobito u njemačkoj Crkvi, nekad ostanemo bez svete mise. Veseli nas kada, zajedno sa svojim sunarodnjacima iz Hrvatske, BiH ili drugih krajeva, možemo sudjelovati na svetoj misi na hrvatskome jeziku. 

Posebno smo zahvalne svećenicima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu koji nastoje iz Hrvatske katoličke župe u Münchenu brinuti se i za ovdašnje Hrvate katolike, pa tako i za nas.

Nas dvije sestre brinemo se za stare i bolesne osobe. Treća sestra radi u kuhinji. Taj posao često je naporan, zahtjevan i samozatajan jer se rijetko primijeti. Međutim, njihov rad je vrlo dragocjen jer ukusna hrana čini čovjeka radosnim i zadovoljnim. To posebno treba imati na umu u ovoj Godini božanskog milosrđa jer je prvo od sedam tjelesnih djela milosrđa: gladnoga nahraniti. I nas veseli kada među sobom imamo kuharicu koja s ljubavlju radi svoj posao jer nerijetko nam navrate i gosti pa sve rado ugostimo.

Olakšati i uljepšati duboku starost

Mi sestre u radu sa starima, unatoč težini posla, doživimo i puno lijepih trenutaka jer su stare osobe često poput djece pa ih je lako rastužiti, ali i razveseliti i učiniti sretnima. Njihovi osmijesi su poput osmijeha djeteta koje čeka da se rodi za Boga, za nebo, za vječnost. 

Živimo s njima njihove radosti i njihove tuge i nastojimo im olakšati i uljepšati dane duboke starosti, a nerijetko i ostavljenosti od onih koje su rodili i odgojili.

Užurbanost života često nosi zaborav onih starih i nemoćnih. Zato nerijetko nas doživljavaju na razne načine, pa čak i kao majku koja se za njih brine. Često nas nasmiju svojim odgovorima koji su u jednom trenutku djetinjasti, a već u drugom vrlo mudri i odmjereni. 
Među njima se nađe i poneki Nijemac koji se rodio i neko vrijeme živio na prostorima gdje se govori hrvatski ili srpski jezik pa su oni posebno radosni što mogu govoriti jezikom kojim su govorili kao djeca.

Preporučujemo
U tuđem svijetu čovjek je pod većim pritiskom…

Takve male stvari uklone iz nas stres koji je često prisutan jer treba sve stići – od kuhanja, pranja posuđa, uređivanja, kupanja, dijeljenja lijekova, injekcija, vođenja dokumentacije…

Veseli nas kada navečer imamo vremena pogledati nešto na Hrvatskoj televiziji i opustiti se u međusobnom razgovoru. Dobrom Bogu hvala, danas su mogućnosti komuniciranja jako velike i povoljnije u odnosu na prije, što nam uvelike uljepšava i olakšava život. Posebno nas veseli kada možemo poći u domovinu i posjetiti svoje sestre, rodbinu i prijatelje. 

Ja se uvijek veselim svome rodnom Sarajevu i svojoj dragoj Bosni i Hercegovini, a tako i moje susestre vole Hrvatsku i BiH, ali na poseban način i mjesto gdje su rođene: s. Edita veseli se svojoj rodnoj Letnici, a s. Ivka Komušini i molimo za svoj hrvatski narod i sve narode – molimo za sve ljude.

Neka po Družbi sestara služavki Maloga Isusa Gospodin blagoslovi sve siromahe i neka ražari srca mladih za služenje Bogu u siromasima. mojabih.oslobodjenje.ba