Pričao Mika Antić kako je na ulici u Novom Sadu vidio dvojicu mladih, krupnih momaka kako plaču kao djeca. Pitao ih šta im je, kažu – popadali na prijemnom za akademiju. Rekli su im da su balvani bez trunke talenta.

On ih utješi, ohrabri, reče da će sljedeći put biti primljeni, postati zvijezde i da kažu kako se zovu da se kasnije vide. “Ja sam Velimir Živojinović”, kaže jedan, a drugi reče da je Boris Dvornik.

Ova anegdota na jednoj društvenoj mreži u novembru prošle godine uz zajedničku fotografiju iz mladih dana dva filmska velikana podijeljena je na Instagram stranici posvećenoj Velimiru Bati Živojinoviću, a mediji su je pripisali Batinoj unuci Dini.

Zvanični podaci, međutim, kažu da je Bata Živojinović primljen na Pozorišnu akademiju u Beogradu, potonji Fakultet dramskih umjetnosti, tek iz trećeg puta. Bilo je to 1954. godine, kada je Boris Dvornik imao tek 15 godina. Dvornik je, s druge strane, studirao Kazališnu akademiju Univerziteta u Zagrebu.

Ipak, obojica su pohađala Srednju glumačku školu u Novom Sadu i koliko je tačna anegdota s Mikom Antićem – nije ni bitno. Ono što je bitno jeste da su ova dvojica prijatelja postala ne samo najveće filmske zvijezde bivše Jugoslavije, nego je njihovo prijateljstvo u velikoj mjeri postalo i simbol države koja je doživjela krah početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Nije zgoreg podsjetiti se tog prijateljstva danas kada se navršava 12 godina od smrti Borisa Dvornika.

Dvornik je preminuo od moždanog udara u noći između 23. i 24. marta 2008. u Splitu, a njegov prijatelj Bata Živojinović nije se pojavio na sahrani.

“Boris i ja se nikad nismo posvađali. Na njegovu sahranu nisam došao jer su u to vreme Srbima bušili gume u Hrvatskoj. Zbog toga sam bio duboko povređen”, kazao je Živojinović u prvom intervjuu koji je za Hrvatsku radio-televiziju dao nakon čak 20 godina.

Priča o prijateljstvu Živojinovića i Dvornika počela je šezdesetih, a svoj u najmanju ruku dramatičan odnos doživjela je devedesetih godina prošlog vijeka.

Dvornik je, zapravo, Živojinovića upoznao u svojoj sedamnaestoj godini kada je kao učenik Glumačke škole iz Novog Sada došao u Savremeno pozorište (danas Beogradsko dramsko pozorište), u kojem je tada ovaj uveliko igrao.

Dvojica glumaca ubrzo su postala veliki prijatelji, a prvi zajednički filmski angažman imali su 1963. godine u filmu Zdravka Randića simboličnog naziva “Zemljaci”. Iste godine snimili su i film “Dvostruki obruč”, a kao glumački tandem proslavili su se ulogama partizanskih boraca u filmovima “Most”, “Bitka na Neretvi”, “Sutjeska”, itd.

“Snimali smo i poubijali Nijemaca više nego Druga dalmatinska. Tukli smo se na svim terenima u ovoj našoj zemlji. Ljudi su nas voljeli, poštovali, bili smo tandem za uzor starima i mladima”, rekao je, između ostalog, Dvornik u javnom obraćanju Bati Živojinoviću početkom rata u bivšoj Jugoslaviji. Tu je iznio i niz kritika na račun svog prijatelja, razočaran jer je ovaj uzeo učešće u vlasti Slobodana Miloševića.

“U Skupštini ti vičeš da treba pobiti sve Hrvate. Zar Bato ne razumiješ da ovo više nije snimanje filma? Ovo nisu ćorci, Bato, ovdje se puca bojevom municijom. Naša mladost gine zbog nekolicine budalaša, među koje, nažalost, spadaš i ti”, pisao je Dvornik. Živojinović je, međutim, demantovao da je bilo kada pozivao na ubijanje Hrvata i Dvornikovo pismo smatrao je podmetnutim.

“U svemu tome nema nimalo Borisa Dvornika, Borisa sa kojim sam živeo, družio se i snimao filmove. Družili smo se kao braća. To je njemu neko napisao. Čudi me da se uplašio i da je to prihvatio”, odgovorio je tada Bata.

Stari prijatelji godinama kasnije nisu razgovarali. Njihovi zajednički prijatelji pokušali su nekoliko puta da ih spoje, međutim javno pomirenje uslijedilo je 2006. godine. Tada je Dvornik iz studija u Splitu razgovarao sa Živojinovićem, koji je u beogradskoj bolnici čekao operaciju srca.

“Nije bila mržnja nijednog trenutka između nas dvojice”, poručio je Bata, dok je Dvornik odgovorio da je to bio nesporazum. Nesporazum, reći će opet Bata, izbio je jer su se prvi put zaista našli u ratnom stanju.

“Emocija će biti uvek. Šta je bilo – bilo je. Ne sme da se vrati. Živimo kao svi normalni ljudi”, Živojinovićeve su riječi koje su prekinule pomenuti javni razgovor, danas dostupan na YouTubeu. Glumačke legende fizički već neko vrijeme nisu s nama, a da legende nikad ne umiru, pored njihovog djela, dokazuju i mnogobrojni komentari na pomenuti razgovor i uopšte na njihov odnos. Sudeći po tim komentarima, naime, prijateljstvo Živojinovića i Dvornika nije samo simbol zemlje koje više nema, nego i simbol prijateljstva, sukoba i pomirenja dva naroda koji su i dalje tu i koji, htjeli ili ne htjeli, moraju živjeti jedan pored drugog i jedan uz drugi.

 

 

(nezavisne)