Piše: Edib KADIĆ

Među brojnim medicinskim osobljem koje se trenutno u Italiji bori da spriječi daljnje širenje virusa korona jeste i Haris Kadić, Bošnjak koji je prije skoro dvadeset godina u gradu Brescia u Italiji počeo raditi kao medicinski tehničar. Osam godina radio je na odjelu hitne pomoći u bolnici Instituto Clinico S. Anna, nakon čega je dvanaest godina proveo na ortopediji. Stanje u cijeloj Lombardiji izuzetno je teško, stotine pacijenata umire svaki dan. Kada je počela kriza, odjel hladne ortopedije potpuno je zatvoren, a Kadića su odmah prebacili na odjel hitne pomoći, gdje posljednjih dana pristiže ogroman broj pacijenata. Trenutno je Brescia grad u Italiji koji je po broju oboljelih najteže pogođen virusom. Haris Kadić za magazin Stav priča svoja iskustva i posljednjih sedam dana života koje je proveo na prvoj liniji fronta

Agresivan virus s kojim nema šale: Već danima nemamo operacija i drugih liječničkih zahvata. Samo baš urgentne stvari radimo jer je na našu bolnicu velika navala. Brescia, naša komuna, otprilike je velika kao Sarajevo i općina Vogošća, Hadžići, jedna smo od najvećih komuna u Italiji. Najviše smo pogođeni virusom, mi i Bergamo. Nulti, prvi pacijent koji nije ni znao da je bolestan bio je ovdje blizu nas, svega tridesetak kilometara, i to je tako krenulo. Trenutno imamo iznad 1.500 inficiranih ovdje u gradu. Virus je vrlo agresivan, vrlo se brzo i lahko prenosi s čovjeka na čovjeka, treba raditi distancu od najmanje dva metra. Znači, odmah smo shvatili da nema pružanja ruku, bilo kakvog pozdravljanja rukama, grljenja, ljubljenja, nipošto. Razmak od dva metra i pozdravljaš se, nema druge.

Najvažnije je ne dodirivati se, bez ikakvog fizičkog kontakta. Drugo: Odmah je došla direktiva da se stalno peru ruke, što češće i što duže. Zatim je odmah rečeno da se što manje izlazi u kino, pozorište, kafane, sve ono što je neobavezno i s čim se može pričekati. Kada idete u kupovinu, kada baš morate izaći, opet i u prodavnici držite najmanje dva metra distancu. Nema sada da svi nahrle na kasu, da se pravi gužva. Ne. Stvari koje ste stavili u korpu, stavite ih na traku i odmaknete se. Prodavačica to sve provuče kroz skener i odmakne se. Vi priđete, ostavite joj novac i odmaknete se, a zatim ona priđe i uzme novac. Zaista je ovako trenutno u cijelom gradu i to je najsigurniji način da se izbjegne opasnost od širenja virusa.

Brescia – grad duhova: Vjerujte mi, ovdje je sve zatvoreno. Sve prazno, nema na ulicama nikoga, znači apsolutno nikoga. Blizu mog stana je prva autobuska stanica. Autobus tu stoji 15 ili 20 minuta, niko u njega ne ulazi. Niko. Svakih desetak minuta prođe po jedan automobil i to je sve. Sve je to pustahija, grad duhova. I samo se tako može boriti protiv ovoga virusa kako bi bio pobijeđen. Nema tu plaho nekog palamuđenja i pametovanja da si ti jak, da si otporan na virus, da neće tebe. Ni govora. Moraš se držati jednostavnih pravila kako bi se ovo suzbilo. Ako imate medicinskog alkohola u kući, jednom dnevno prati ruke s njim, ali ni s tim ne pretjerivati, jer se i na taj način može oštetiti koža pa da onda izazovete kontraefekt, gdje će vam ruke biti više izložene infekcijama i virusu.

“Ma jebo virus, ‘ta će virus”: To u samom početku uopće nije izgledalo da je tako strašno. Prvih dana je to sve bilo pomalo i smiješno. Italijani su mentalitetom slični Bošnjacima. “Ma jebo virus, ‘ta će virus”, svi su govorili, jer to uopće nije izgledalo tako strašno. Međutim, kad je virus uzeo maha, kad je to ozbiljno krenulo da se širi, jer, Italija je ogromna zemlja od 60 miliona stanovnika, trebalo im je sedam dana da svu mašineriju stave u pogon kako bi ona počela da radi. Nažalost, sedam dana je mnogo da se shvati da je situacija izuzetno ozbiljna i da se treba proglasiti epidemija, a kasnije i pandemija. Odlučili smo da radimo trijažu ispred svake hitne pomoći. Pacijenti koji su sumnjivi odmah idu u žutu zonu, gdje se rade vitalni parametri. Tu se određuje temperatura, otkucaji srca i procent kisika u krvi. Dalje se u žutoj zoni vadi krv i radi rendgen-snimak pluća. Kada se ustanovi da je riječ o virusu, pacijent ide u crvenu zonu, gdje ostaje dva, tri ili pet dana.

Snimak pluća kao magla u Sarajevu: Najčešće obolijevaju stariji ljudi, oni imaju problema s disanjem, jer ovaj virus najčešće i najviše ugrožava respiratorni trakt. Kada dobijete snimak, ko ima virus, to na snimku izgleda baš kao kada je magla u Sarajevu. Tim testom odmah se može s 95 postotnom sigurnošću ustanoviti da pacijent boluje od virusa. Kada su već u crvenoj zoni, stariji ljudi koji odranije imaju problema sa srcem, plućima su najkritičnija kategorija i oni najčešće umiru. Čim dođu, odmah im uključujemo respirator, intubiramo ih, tako im olakšavamo disanje. Druga metoda je da se pacijentu stavi maska i da mu zrak u nos ulazi pod pritiskom. Upravo čitam u novinama da su otkrili da tocilizumab, antireumatik, pomaže i pri ublažavanju simptoma korone. On se koristi kako bi ljude skinuli s aparata. Također, u našim krugovima govori se da vitamin C uveliko pomaže pri ublažavanju simptoma.

Bolnica puna k’o šibica: Zaratilo se! Stalno pristižu novi pacijenti. Puna je bolnica k’o šibica. Imamo još svega nekoliko mjesta na ortopediji, hirurgiji i urologiji. Nezgodno je s ljudima koji dođu s drugim dijagnozama. Recimo, hoda, padne, slomi kuk, šta ćeš, moraš ga operirati. Sada je sasvim druga struktura bolnice. Podijeljena je na zaražene, i sve druge, ostale bolesnike. Među njima nema i ne smije biti nikakvog kontakta. Kada sam došao na posao, odmah me tu, haman na ulazu, dočekalo dvanaest pozitivnih pacijenata. Stojimo ispred bolnice i čekamo nove pacijente u smjenama, jer ne možemo izdržati više od četiri sata pod svom opremom koju nosimo kako se i mi ne bismo zarazili.

Ne možemo da dišemo pod punom opremom. A primamo samo teške slučajeve, kritične, dok sve ostale odmah vraćamo kući. Uopće ne prilaze bolnici, a doktor opće prakse ode njihovim kućama i obiđe ih ako za to ima potrebe. Vanredna je situacija, nemamo se vremena baviti lakšim slučajevima. Ostala četiri sata, kada smo unutra, raspoređujemo pacijente po sobama. Pacijent koji još zvanično nije pozitivan sam je u sobi kako ne bi, ako je zaražen, prenio virus nezaraženim pacijentima, ili, ako nije zaražen, da ne bi dobio virus od pacijenata koji jesu. Izuzetno je složena situacija, na sve moramo obraćati pažnju i o svemu voditi računa da ne bi dolazilo do novih slučajeva obolijevanja. Nakon 12 do 24 sata dolazi potvrda da je pacijent zaražen virusom. Odmah zatim ga premještamo u sobu s ostalim pacijentima pozitivnim na virus.

Pandemija za svega tri-četiri dana: Prije negoli se pojave bilo kakvi simptomi, prođe četrnaest dana. Za to vrijeme pacijent koji i ne zna da nosi virus, jer nema nikakve simptome, drugima prenosi virus dodirom, kašljanjem, kihanjem, urinom… Zbog toga se ovom izuzetno teško staje ukraj, jer je virus aktivan i do dvanaest sati. Kada neko kihne ili kašlje na neku željeznu površinu, držač u tramvaju ili trolejbusu, šteku, bilo šta što je napravljeno od željeza, virus na toj površini ostaje dvanaest sati, i to je najduže što se vani može zadržati, ali je sasvim dovoljno da zarazi stotine ljudi. Zamislite samo koliko ljudi će danas dohvatiti onaj držač u tramvaju ili autobusu. Dolazite u pandemiju za svega tri-četiri dana. Pošto je metal hladan, a niske temperature mu odgovaraju, on se tu može zadržati najduže. I zato to ide k’o halva.

Haos, sumnja i strah: Opća je panika u čitavoj regiji. Među ljudima vlada haos. Ne znaju šta da rade, niko više ne izlazi napolje, ljudi su ishaviješteni i sumnjaju na sve i svakoga. A to je i dobro, jer su ljudi došli tobe. Sjede u kući, šute i čekaju da ovo prođe. Oni koji dođu u bolnicu i kojima se potvrdi da imaju virus se nekako se odmah haman i pomire sa sudbinom, a opet, zavisno od čovjeka. Obično stariji ljudi vijest da su pozitivni podnesu stoički. Bezbroj puta sam čuo da mi Italijani govore: “Ako je tako suđeno, neka. A opet, šta dragi Bog da, tako će i biti.” Bude mi onako neobično, kao da me na čas te riječi vrate u Bosnu, to me podsjeti na naše stare ljude. A od mladih ljudi baš je rijetkost da neko umre. To su kategorije ljudi ispod 65 ili 70 godina. Jedino ako nisu onkološki slučajevi, ili ako nisu teški hronični slučajevi. Oni su zaista u velikoj opasnosti od ovog virusa i najrizičnija su kategorija.

Svaki se dan nemilice umire: Kod mene na odjeljenju svaki dan po četvero ili petero umire. Prekjučer ih je umrlo šestero. Nažalost, Lombardija je procentualno najstarija regija, odnosno, u njoj žive najstariji ljudi. A evo zašto je to tako. Mi ovdje imamo izuzetno dobru zdravstvenu zaštitu i ljudi žive dugo. Skoro svi ljudi žive do 80, 85 ili 90 godina, a nerijetko možete naći slučajeve da ljudi dožive stotu i još su veoma zdravi i vitalni. Svi zdravlje drže na dobrom nivou. Eh sada, pacijenti zaista jesu zdravi, ali nisu toliko jaki i otporni na ovaj izuzetno agresivan i opasan virus. Vrlo brzo idu u stanje hipoksije, smanjene količine kisika u krvi, i malo-pomalo se gase. Svako od nas ima između 95 i 98 posto kisika u krvi. A bolesnicima zaraženim virusom nivo kisika zbog izuzetno otežanog disanja spada ispod 90 posto, pa onda 80, za dan ili dva već su na 70, 60 ili 50 posto. Onda nastupa stanje hipoksije, to je kao koma. Znači, nedovoljno kisika dolazi u mozak i jedan po jedan organ u organizmu otkazuje. Klasično gašenje sistema.

Doktori kao nindža-kornjače: Odmah prvih dana bolničko osoblje preduzelo je sve mjere da se zaštiti od virusa kako bi imao ko liječiti ovaj narod. Već na početku imali smo situaciju na urologiji da su tri pacijenta bili zaraženi koronom, a da to zapravo niko nije znao. Oko njih se radilo, dolazili su im tehničari i doktori, ali, hvala Bogu, na nikoga od njih nije prešao virus i niko nije bio pozitivan. Također, bio je i jedan slučaj da je pacijent s urologije otišao u operacionu salu, ali niko ni od tih doktora i medicinskog osoblja nije fasovao virus. Kada se saznalo da imamo pozitivne pacijente, preduzeli smo sve moguće mjere kako bismo se zaštitili od virusa. Sada smo zaštićeniji od ljudi koji hodaju ulicom. Može zvučati paradoksalno, ali mi koji svakodnevno radimo s pacijentima zaraženim virusom sigurniji smo od sve ostale populacije u Italiji, jer smo bolje zaštićeni. Imamo opremu, maska, naočale, dvoje pari rukavica, protekcija i na nogama, nema šale. Eh sad, kada bi ljudi znali kolika je opasnost ovog virusa, svi bi poduzeli žestoke mjere kako bi se zaštitili i mnogo bi manje ovoga svega bilo. Ali eto, nepažnja vas dovede do ovoga što sada imamo.

Pripremaju se i doktori u Sarajevu: Danas sam baš razgovarao sa Zlatanom Zvizdićem i Amelom Hadžimehmedagićem. Razgovor je bio zaista iscrpan, u kojem sam ih upozorio na sve opasnosti koje ovaj virus sa sobom nosi i šta se sve može desiti. Razgovarali smo o najboljem i najgorem mogućem scenariju, sve smo uzeli u obzir. Amelu sam objasnio šta su sve opasnosti s kojima se Bosna vrlo brzo može suočiti. Oni kažu da se kod njih na KCUS-u još ništa ne dešava, da nemaju pacijenata koji su zaraženi, ali me pitaju za savjete kako bi se mogli adekvatno pripremiti. Mnogo su se interesirali oko sistema žute i crvene zone, mislim da će to uskoro otvoriti. Pričali smo jedno sahat, sahat i po, i objašnjavao sam im kako da organiziraju pretrijažu i trijažu, da se i vi malo organizirate. Da ne bude slučaj kao što je s nama bio – virus samo bahnuo, a mi nepripremljeni.

Ne znamo šta ćemo s mrtvima: Sinoć sam radio noćnu smjenu, od 22 do 7 ujutro. Prvo sam bio u crvenoj i žutoj zoni, a zatim sam prešao gdje radimo trijažu. U žutoj je zoni kritično jer nema više mjesta ni u crvenoj zoni, ni igdje drugo. Još jedno cijelo odjeljenje smo zatvorili kako bismo tu stavljali mrtve. Mrtvačnica je potpuno ispunjena, nema u njoj više nijedno mjesto – više ljudi umire nego što ih se stigne ukopati. To se nikada do sada nije desilo. Pričaju mi doktori koji su tu više od 35 godina, kažu da ovakvo stanje u ovoj bolnici još nisu vidjeli. Neviđeno nešto. Stari ljudi umiru, to je nevjerovatno. Iznad 80 godina, bolest ih pokosi – u dva-tri dana umru. Aparat za disanje nešto je najkorisnije što u ovom trenutku možemo imati. Oni su neophodni kritičnim pacijentima, jer im zaista mnogo pomažu pri disanju.

Najgori dan: Trebao sam cijeli vikend da ne radim, ali morao sam ići na posao. Zvali su me iz bolnice, morao sam doći. U Bresciaji je najgori dan. Umrlo je 32 ljudi i još se povećava broj oboljelih. Pošto smo preduzeli sve korake preventive, predviđamo da bi danas, sutra i prekosutra moglo doći do vrhunca, odakle bi sve krenulo ka dolje. Nadamo se da će se smanjivati broj oboljelih. Ne mogu opisati, nemam riječi kojima mogu kazati kako se to umire. Ja nisam vjerovao da je ovo uopće moguće. Umiru ljudi u 24 sata. Nevjerovatno! To je tako agresivan virus, ovako nešto nisam nikada vidio. Virus jednostavno uništi ljude, potpuno ih satare. Strašno. Sada smo mi prvi u Italiji po broju oboljelih. Prešli smo i Bergamo, najteži smo slučaj. Svaki dan je haos, medicinari i ljekari ne mogu da izdrže. Pa onda neko jednostavno ne dođe na posao, moraš uskočiti da ih zamijeniš – šta ćeš.

Mlađima karantena od 14 dana: Mladi ljudi koji fasuju virus dođu u hitnu pomoć i ja im napravim bris. Ali, najčešće mladi pacijenti uopće ne dolaze u bolnicu jer su to zabranili. Oni ostaju u svojim kućama, mjere temperaturu i skidaju je paracetamolom. U kući ostaju u izolaciji najmanje četrnaest dana. Imamo službu u kojoj je doktor koji obilazi pacijente. On ode njegovoj kući, napravi mu bris nosa i grla i rezultati su gotovi za 24 sata. Ako temperatura prelazi 37,5° C, zabranjeno mu je da izlazi iz kuće dok ne dođe neko da ga pregleda, odnosno, dok mu se ne uspostavi dijagnoza. On sam ostaje u karanteni četrnaest dana. Tu sebi pravi čajeve, vitamin C, paracetamol, preznojava se, ako je temperatura viša, može stavljati obloge na noge, jede bijeli luk, voće. To je uglavnom to. Ako bude kritičan, ako vidi da se ne može nositi s virusom, da ne može disati, zove hitnu pomoć koja odmah dolazi i prebacuje ga u bolnicu. Međutim, veoma je rijetko da mlađi ljudi koji su još u radnoj dobi završe u bolnici. Nakon sedam ili osam dana ljudi ozdrave, a nakon 14 dana čisti su od virusa, jer nakon ozdravljenja virus živi u organizmu približno još sedam dana.

Djeca kao da su imuna na virus: Izuzetno svijetla tačka u cijeloj ovoj priči jeste da svih ovih dana koliko traje haos oko virusa nijedno dijete nije oboljelo. Ništa! Nema nijedno dijete ni u bolnici niti kući da boluje od virusa. Za ovih 25 dana, koliko se aktivno borimo s virusom, nismo imali zabilježen nijedan slučaj. To mi je zaista nevjerovatno. A nisam ni čuo da je bilo gdje u Bresciaji ijedno oboljelo, kao da su imuni na virus. Valjda imaju dobar imunitet, njih kao da virus preskače. Isto tako, imali smo slučajeve da stariji ljudi koji su u izuzetno dobroj formi, koji se još bave sportom, vode zdrav život, mogu pregrmiti virus bez ikakvih problema.

Kućni režim: Kući smo napravili rigorozan sistem. Na svakoj čaši iz koje pijemo napisali smo svoja imena. Odvojili smo i kašike, viljuške, tanjire, zaista ne želimo riskirati bilo šta. Svi smo raspoređeni u različitim sobama, izbjegavamo među sobom svaki kontakt. Dodatno je nezgodno jer i supruga i ja radimo u bolnici. Svi u odvojenim sobama spavamo, jer bilo bi mi krivo da ja svoju ženu zarazim. Pa ne bih to sebi oprostio, ipak ja radim i u žutoj i u crvenoj zoni. Šta ćemo, moramo se još 15 ili 20 dana strpiti. Prahne ti ono nekad, ali strpi se, šta ćeš. Ne može drugačije, mora tako.

Savjeti i upute: Moraju se ljudi u Bosni isprepadati i mora se sve staviti u karantenu, to je najbolja varijanta i jedino što se pokazalo efikasnim. Zaista se ne smije igrati s ovim virusom i velika je budalaština bespotrebno se izlagati. Svi poslovi koji se mogu raditi od kuće, ljudi nemaju potrebe uopće da izlaze, jer se svakim tim izlaskom izlažete bespotrebnoj opasnosti. Kod nas su fasovali i neki fudbaleri iz Serije A i B, tako da se ovdje i fudbalske utakmice prekidaju, nema zezanja. Dobro bi bilo da su se ljudi na vrijeme, a kada govorim na vrijeme, tu mislim na period prije nego je sve počelo i uzelo maha, sklonili u svoje kuće i nikako ne izlazili. Bit će i izlazaka, i druženja, i derneka, i poslova, i karijera, svega će biti ako ima ljudi i ako su zdravi. A petnaest ili dvadeset dana u karanteni, ako ste dobili virus, ništa vam neće biti da ih odležite u kući. Makar sada imamo što ljudi nikada nisu imali, i televiziju, i internet, i aplikacije, sve što vam treba da vam nijedne minute za tih dvadesetak dana ne bude dosadno. Ako baš morate izaći vani, stavljajte masku preko lica i ne dirajte ništa i nikoga golim rukama.

 

 

(stav)