Piše: Emina Žuna

Zadnjih godina često čujemo da nam se bliži apokalipsa, ili pak da je već živimo. To nije čudno jer dovoljno je da upalimo TV, odemo na internet ili pogledamo kroz prozor pa da dobijemo dojam apokaliptičnog stanja.

Snijeg se topi, temperatura raste, životinje izumiru, stradavaju u masovnim požarima ili uslijed nedostatka hrane postaju kanibali. Prijete nam novi virusi za koje još nemamo razvijene vakcine pa ih mediji pretvaraju u masovne histerije. Ljudi globalno ”poglupljuju”, sve manje čitaju, a sve više imaju mišljenje o svemu. Konstanto traju nekakvi ratovi o kojima pripadnici Prvog svijeta ne znaju puno, osim da proizvode milione izbjeglica s kojim onda ne znaju šta da rade. Zato nesretnici umiru od hladnoće i gladi, utapaju se u moru i svako malo vidimo male dječje leševe kako plutaju u plićaku ili leže na plaži, ali to je već postala stara i uobičajena stvar.

‘Najgore od svih vremena’

Teško je ne povjerovati da živimo u ”najgorem od svih vremena”, i „najgorem od svih svjetova“, i baš takav doživljaj dunjaluka najbolje opisuje današnji Zeitgeist. Dokaz za to je i popularnost apokaliptičnog žanra u književnosti i na filmu tokom cijelog 20. stoljeća, a pogotovo prvih decenija 21. i ljudi upravo njime izražavaju svoju zgroženost vremenima i strepnju nad skorim krajem. Mislim da nema osobe koja nije pogledala neki ‘zombi’ film ili seriju jer su oni možda i najčešći SF podžanr zadnjih godina. Nedavno sam pročitala da mnogi ljudi zaista vjeruju da su zombiji stvarni i da nam prijeti svojevrsna zombi apokalipsa pa se najozbiljnije pripremaju tako što iz zombi serija uče vještine preživljavanja koje će im tada biti potrebne. Iako ovo na prvu djeluje kao potpuna besmislica, trenutna panika i opasnost koje nam prijete zbog korona virusa pokazuju da takva ponašanja možda ni nisu potpuno besmislena. I zombi eri prethodi upravo pandemija virusa koji ljude pretvori u zombije, a šta je to nego samo jedna fantastična verzija korone.

Prijašnjih decenija nije bio toliko popularan zombi žanr, već su preovladale apokaliptične vizije nuklearne katastrofe, udara meteora, kolonizacije izvanzemaljaca itd., a što je bilo u skladu s vremenom u kojem smo živjeli. Tako je nakon Drugog svjetskog rata i tokom Hladnog rata to bila nuklearna bomba, potom izvanzemljaci, a s porastom svijesti o novim bolestima i globalnom zatopljenu, razlozi za apokalipsu su promijenjeni. Uslijed topljenja snijega i porasta temperature, zaista postoji mogućnost pojavljivanja novih virusa s kojima se nismo do sada susretali, a oni predstavljaju realnu opasnost za ljudski rod – pod uslovom da Zemlja preživi konstatno uništavanje i zagađenje. Nesavjesni odnos prema planeti je pak proizveo vizije iseljavanja ljudi na Mars ili Mjesec, i to u bližoj budućnosti, budući da se oni koliko-toliko mogu prilagoditi našim potrebama.

Kraj svijeta umjeso kraja kapitalizma

Svi ovi scenariji su nastali zato što je ljudima jednostavnije razmišljati u kategorijama konačnosti, pa je lakše zamisliti da nam prijeti masovno istrebljenje ili „kraj svijeta, nego recimo kraj kapitalizma”.

Međutim, iako sve ovo predstavlja opravdane razloga za zabrinutost, valja istaći da je apokaliptičnih predviđanja bilo oduvijek i iako je, da opet ponovim, zaista lako povjerovati da živimo u najgorem od svih vremena, postavlja se pitanje da li je to stvarno tako? Još u svetim knjigama pronalazimo mit o Noi i potopu, koji podrazumijeva viziju kraja svijeta, a o njemu govori i Ep o Gilgamešu, koji se smatra najstarijim književnim djelom, nastalim čak 2000. godine prije Nove ere… Dakle, ljudi od najstarijih vremena vjeruju da im prijeti smak svijeta te strahuju od apokalipse i u tom smislu naše vrijeme nije nipošto „specifično“.

Postoje dokazi da generacija Z – djeca koja su od rođenja izložena novim medijima – ima drugačiji kognitivni nivo od starijih. Naravno, ovo ne znači da su nove generacije ”gluplje” od starijih, u pravom smislu riječi, nego samo da drugačije razmišljaju. Generalno se može reći da imaju umanjenu sposobnost koncentracije pri čitanju dužih tekstova, što dugoročno vodi ”plićem” procesuiranju informacija i u konačnici drugačijem nivou mišljenja. Drugim riječima, možda nije moguće da pripadnici ove generacije postanu neki novi ”Kantovi ili Hegeli”, u smislu da razviju nove složene i dubinske filozofske sisteme, ali to ne znači da neće razviti neke nove sisteme prilagođene suvremenoj tehnologiji i njihovom vremenu.

Pet masovnih izumiranja

Planeta Zemlja je do sad preživjela pet masovnih izumiranja, a ako pretpostavimo da se sada približavamo još jednom, to bi bilo šesto. Da li će do njega zaista doći i koji će razlozi biti, ostaje da se vidi. S jedne strane mogu biti prirodni – evolucijski, globalno zatopljenje, virusi…, a s druge ljudsko-industrijski – zagađenje, nesavjesno rukovanje s tehnologijom, glupost… Neki ljudi vjeruju da već živimo apokalipsu, ako ne u pravom smislu uništenja Zemlje i ljudskog roda, onda u eshatološkom – vjerskom i moralnom. Možda i imaju pravo i živimo je otkako su nam slike potopljene djece postale svakodnevnica i otkako je postalo normalno da neki ljudi umiru od gladi, a drugi budu bezobrazno i ilogično bogati.

 

 

(Izvor: Al Jazeera)