Nakon što smo dobili nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, počela je i historija najboljeg bh izvoznog proizvoda. Bosnaskohercegovački film četvrtinu vijeka bilježi velike uspjehe, ali je nažalost inspirisan ratom i njegovim posljedicama, te disfunkcionalnim društvom koje još uvijek prolazi kroz tranziciju.

Bh. film je pažnju svijeta skrenuo na sebe pričama o nenormalnim okolnostima u kojima živimo, a nešto manje zanatskom spretnošću da zabavi publiku.

Nema tome tako dugo da se nakon Oscara i nekoliko Zlatnih medvjeda pričao vic koji je glasio: “Šta radi Bosanac kad hoće pogledati dobar film? Pa, snimi ga.”, aludirajući na uspjeh bh. filma. Iako njegova historija započinje još u okvirima bivše države, odakle vuče niz arhivskog blaga među naslovima koji su bili nominovani za Oscara i honorirani nagradama prestižnih filmskih festivala (od naslova Hajrudina Šibe Krvavca pa sve do prva tri filma Emira Kusturice), od osamostaljenja BiH počinje razdoblje u kojem će rukopis filmskih autora trajno i nepovratno obilježiti rat.

Iako je prvi bh. film od referenduma o nezavisnosti BiH (1992.) snimio Nenad Dizdarević kao adaptaciju Ćopićeve priče (“Magareće godine”, 1994.), već tri godine kasnije Ademir Kenović će napraviti ozbiljan filmski prikaz opsade Sarajeva preko priče o pjesniku (Mustafa Nadarević) koji pokušava pružiti utočiste dvoje siročadi. Nešto kasnije i manje zapaženo su prošli filmovi “Mliječni put“ i “Tunel“ Faruka Sokolovića, međutim, nevjerovatan uspjeh Danisa Tanovića s “Ničijom zemljom“ i Oscarom 2002. godine skrenuće pažnju svjetske javnosti na malu zemlju velikih apsurda. Tanovićev film je nastao u stranoj produkciji, ali mu njegov reditelj, jezik i tema daju bosanski predznak, iako BiH nije učinila ništa po pitanju proizvodnje tog ratnog naslova.

Iste godine 2002. Ahmed Imamović osvaja nagradu Evropske filmske akademije za kratki film “10 minuta“, što će uz prvog Oscara potaknuti proizvodnju domaće produkcije, pa 2003. godine kinemtografija bilježi čak tri naslova. Nastaje “Remake“ Dine Mustafića, mučna priča o opsadi Sarajeva koja pravi paralele sa zločinima i paradoksima Drugog svjetskog rata, u kojoj je Mustafić pokazao brutalna ratna razaranja i logorske scene utemeljene na autentičnim ratnim događajima.

Paralano s “Remakeom“ bh. kinematografiju relaksira komedija Pjera Žalica “Gori vatra“ , koja je donijela je dašak bosanskog humora za kojim se toliko žudjelo, kao i za autentičnim soundtrackom (“Iznad Tešnja zora sviće“), a nešto urbanijem narativu pristupiće Srđan Vuletić u filmu o izgubljenoj generaciji sarajevskih dječaka “Ljeto u zlatnoj dolini“. Već godinu kasnije Žalica snima poetični film o neodoljivom šarmu sarajevske mahale “Kod amidže Idriza“ (scenarij Namik Kabil), o čovjeku koji „dođe da popravi bojler a zapravo popravi ljudska srca“.

U godinama koje će uslijediti na komediji će insistirati još nekoliko bh. reditelja. Benjamin Filipović 2005. godine snima “Dobro uštimane mrtvace“, Ahmed Imamović debituje dugometražnim igranim filmom “Go West“, koji iako radnjom pozicioniran u rat, tretira tematiku homoseksualizma. 2006. godina će zabilježiti tadašnji rekord kada je u pitanju godišnja produkcija sa čak sedam filmskih naslova. Nastaju “Gospođica“ Andreje Štake, „Karaula“ Rajka Grlića, “Sva Džaba“ Antonija Nuića, “Nafaka“ Jasmina Durakovića, “Nebo iznad krajolika“ Nenada Đurića, “Mama i tata“ Faruka Lončarevića i, najuspješnija, “Grbavica“ Jasmile Žbanić, priča koja tretira tematiku žena čija su djeca plod ratnog silovanja. “Grbavička“ (kako je tada u Berlinu rekla Charlotte Rampling uručujući Jasmili Zlatnog medvjeda) dala je utisak da je bh. kinematografija uzela nevjerovatan zamah.

2007. godinu će obilježiti šest naslova, a socijalna patologija, kao i njena autopsija postaju dimenzionalniji. Među filmskim naslovima te godine najzapaženiji je bio “Armin“ Ognjena Sviličića, priča o dječaku kojeg ambiciozni otac pokušava ubaciti u film na castingu u jednom zagrebačkom hotelu. Iste godine Vlada FBiH osniva Fondaciju za kinematografiju, koja će, istina skromnim ali kakvim-takvim sredstvima, omogućiti realizaciju niza filmova već iduće godine, kada će bh. filmovi nastajati uglavnom udruženim sredstvima međunarodnih koprodukcija (“Buick Riviera“, “Kino Lika“, “Traktor, ljubav i rock ‘n’ roll“), a najzapaženiji “domaći“ film biće „Snijeg“ Aide Begić, koji je nagrađen u popratnom programu Canneskog filmskog festivala. Ipak, bh. filmu se može štotšta zamjeriti i publika često navodi mane u vidu neprirodnog govora, ekstenzivnih i dosadnih scena i sutuacija koje se ne proigravaju nego objašnjavaju.

2010. godine Adis Bakrač debituje s “Ostavljenima“, a Nedžad Begović snima “Jasminu“. Ahmed Imamović realizira potresnu priču “Belvedere“, koja govori o poslijeratnom traganju porodica za posmrtnim ostacima svojih bližnjih i DNK identifikaciji. Jasmila Žbanić režira film “Na putu“, koji je također prikazan na Berlinaleu, i koji će otvoriti kontroverze oko tematiziranja pojave selefija u BiH. Iste godine Danis Tanović snima zanimljivu priču “Cirkus Columbia“ po romanu Ivice Đikića, u kojoj glavne uloge igraju Mira Furlan i Miki Manojlović.

2011. godine dašak Hollywooda stiže s produkcijom filma Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda“, koji je imao dobre namjere ali lošu realizaciju i koji je pokazao rašomonijadu domaće birokratije, zbog čega je snimanje završilo u studiju u Budimpešti. 2012. godinu će obilježiti naslov “Halimin put“, a već 2103. godine u Bosnu stižu dva berlinska Srebrna medvjeda Danisu Tanoviću za film “Epizoda u životu brača željeza“ u kojem Nazif Mujić igra sam sebe i rekonstruiše okolnosti koje su pratile napore njegove supruge da dobije medicinsku pomoć s mrtvim fetusom u utrobi, dok doktori odbijaju uraditi operaciju jer ona nema zdravstveno osiguranje, kao ni potreban novac za operaciju. Nazif Mujić je zapravo pokazao kako u BiH rijetkima pođe za rukom da se obogate na filmu, okončavši život u bijedi i pokušajima da kao dobitnik Srebrnog medvjeda za glumu nastavi život u Njemačkoj.

Ova priča će otvoriti niz personalnih priča o ljudima koji se zbog raznih trauma ne mogu nositi s apsurdima u današnjoj Bosni i Hercegovini, od filmova “Za one koji ne mogu da govore“ Jasmile Žbanić, “Sa mamom“ Faruka Lončarevića te izuzetno zapaženog filma „Obrana i zaštita“ Bobe Jelčića o drami koju prolazi mostarski bračni par zbog odlaska na sahranu iz zapadnog u istočni dio grada. 2014. godine nastaju i „Mostovi Sarajeva“ u kojem trinaest evropskih reditelja istražuje teme vezane za Sarajevo i ono što ono predstavlja u evropskoj historiji u proteklih stotinu godina od atentata na Franza Ferdinanda. Iste godine nastaje nekoliko vrlo raznolikih naslova, od „Otoka ljubavi“ Jasmile Žbanić, kontroverznog filma “Top je bio vreo“ Bobana Skerlića koji je dao jednu sasvim drugačije viđenje života u opkoljenom Sarajevu.

Od 2015. godine počinje primjetna kriza u bh. kinematografiji, kada nastaju samo dva naslova, “Naša svakodnevna priča“ Ines Tanović i “Hiljadarka“ Nenada Đurića, koja će se reflektovati i na 2016. godinu i koju će obilježiti uglavnom regionalne koprodukcije i Tanovićev film “Smrt u Sarajevu“. 2016. godina prolazi u znaku dva vrlo zapažana filma koja govore o PTSP-u vojnika iz ratu u BiH, “Muškarci ne plaču“ Alena Drljavića i dugometražni prvijenac Elmira Jukića “Žaba“, nastao po motivima istoimene predstave Kamernog teatra, a po tekstu Dubravka Mihanovića. Iste godine bh. kinematografija dobija dugomentražni animirani film “Ptice kao mi“ Faruka Šabanovića, u kojem je jednom od likova glas posudio Jeremy Irons.

Prošlu godinu obilježio je film “Sin“ Ines Tanović i “Pun mjesec“ Nermina Hamzagića, a najiščekivaniji naslov tekuće godine jeste film o Srebrenici Jasmile Žbanić koji je u fazi postprodukcije i koji bi trebalo da obilježi 25. godišnjicu od stradanja srebreničkih žrtava.

Bh. film je u nemogućim okolnostima i zapostavljan od strane države pokazao velike uspjehe, ali i činjenicu da su građani zemlje u kojoj se snimaju ravnopravni jedino u nesreći, siromaštvu i apsurdima koje pokušavaju prevazići. Pravo je čudo da se snima tako malo filmova a da velika većina njih završi u selekciji prestižnih festivala i nerijetko odnese neku važnu nagradu. Ne treba zaboraviti napomenuti da je Sarajevo film festival, koji ove godine slavi jubilarno 25. izdanje, učinio nevjerovatan doprinos afirmaciji bosanskohercegovačkog filma i kulture, startajući 1995. godine pod opsadom Sarajeva. Pred bosanskohercegovačkom kinematografijom je poprilično neizvjesna budućnost, i na njoj se reflektuje sva kompleksnost države i njenih društveno-ekonomskih nedaća, problemi s finansiranjem i oportunizmom interesnih skupina, ali je jedna od rijetkih afirmativnih stvari kojim se ova zemlja može pohvaliti i na koje može računati.

Kompletnu listu bh. filma možete pronaći na stranici Udruženja filmskih radnika na linku OVDJE.

(Klix)