Piše: Emina Žuna

Prethodnih dana mnogi mediji su prenijeli video tate iz Sirije. U njemu smo vidjeli njegovu trogodišnju kćerkicu dok se grohotom smije na svaki zvuk eksplozije i detonacije.

U intervjuu za Al Jazeeru, sirijski tata imena Abdullah Abu Salwa, objasnio je da je kćerki pomogao da smijehom pobijedi strah. Na ideju je došao jednog Bajrama dok su se djeca igrala pirotehnikom, a djevojčica se uplašila. Tada je napravio poveznicu između zvuka eksplozije i dječje igre, koju je kasnije proširio i na ratne zvukove. Tako se mala Salwa naučila smijati svaki put kad začuje eksploziju jer bi pomislila da se radi o igri.

Salwin tata je zapravo ovdje koristio staru tehniku učenja, tzv. klasično uslovljavanje koje je prvi naučno opisao ruski naučnik Pavlov, odakle i potječe termin Pavlovljev refleks. Podrazumijeva povezivanje dvije međusobno nepovezive stvari, kakve su npr. kod pasa bili zvonce i hrana, nakon čega bi psi na sam zvuk zvona lučili pljuvačku. Kod ljudi, pa i kod djece, ovo učenje se odvija na složenije načine nego kod životinja, i u stanju su brzo povezati totalno različite stvari, pa se tako i mala Salwa naučila smijati na zvuk granate.

Pod uticajem socijalističke literature

Sigurna sam da ovakvih roditelja poput Abdullaha ima puno te da ih je bilo i tokom našeg rata. Mnoge ljude je ovaj video vjerovatno podsjetio na Oskarom nagrađeni filma Roberta Begninija iz 1997., La vita è bella. U njemu Guido, Jevrej s porodicom zatvoren u logoru tokom Drugog svjetskog rata, nastoji uvjeriti sina da je koncentracioni logor zapravo igra u kojoj onaj koji osvoji 1000 bodova dobija tenk. Guido na kraju gine, ali njegov sin zahvaljujući njegovim pokušajima cijelo logorsko iskustvo proživljava na najbolji mogući način. Mnogi su kritikovali ovaj film zbog nerealnog prikaza logora, ali meni se čini sasvim vjerovatnim da bi neko dijete povjerovalo da se stvarno radi o igri da je imalo tatu poput Guida. Jer dječiji pogled i pogled odraslih na realnost se razlikuju i dobro što je tako!

Kad je izbio rat, imala sam 10 godina i sjećam se da sam tih prvih dana bila uzbuđena. Bila sam pod utjecajem socijalističke lektire o hrabrim partizanskim kuririma te američkih stripovskih superheroja pa sam u glavi izmislila neki međuscenarij. Zamišljala sam sebe kako spašavam ljude dok okolo puca, u maniru superheroja Boška Buhe. Jer kad imate 10 godina, onda fantazija još igra veliku ulogu u vašem pogledu na svijet. Zato su se meni i drugoj djeci mojih godina miješali stvarni i izmišljeni ratni fakti. Barem je tako bilo na početku jer vremenom su prevagu odnijeli ovi prvi i moja generacija je u ratu doživjela iskustva i traume koje će nositi cijeloga života.

I nije pri tome bitno kojoj strani smo pripadali, tj. kojoj su pripadali naši odrasli, i koliko se razlikuju iskustva koja smo pojedinačno preživjeli. Naravno da je neuporedivo teže iskustvo djeteta koje je u ratu izgubilo članove porodice, bilo silovano ili ranjeno, od onog djeteta kojem su preživjeli svi članovi porodice i kojeg su zaobišle najgore ratne strahote. Drugačije je iskustvo djeteta koje je preživjelo Srebrenicu, opsadu Sarajeva ili djeteta koje je cijeli rat provelo u Banja Luci. Ali bez obzira na te razlike, nema puno smisla upoređivali ratne traume jer jedan isti događaj različito djeluje na različite ljude. Ono što je nekome horor, drugoga ni ne dotakne, i trauma ima specifičan individualni značaj. Ovo naravno ne znači da treba relativizirati kolektivne nesreće i činjenica je da su neke i kvantitativno i kvalitativno gore od drugih, ali bez obzira na njih, djeca su najveće žrtve u svakoj od njih, jer su najnevinija.

Spisak poginule djece

Jedna od najpotresnijih stvari koje sam u životu pročitala je publikacija Djeca Sarajeva koja se može naći na stranici Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti. U njoj vidimo spisak djece koja su poginula tokom opsade Sarajeva, zajedno sa datumom rođenja i smrti, slikom i kratkim opisom. Vjerovatno da se razbije šturost informacije, za većinu djece se navodi čime su se voljela igrati, pa se za djevojčice kaže da su se voljele igrati lutkama i skupljati salvete, a za dječake da su voljeli nogomet i klikere. I koliko god stereotipno zvučalo, ovo je najvjerovatnije u većini slučajeva potpuna istina. Dječje želje su uglavnom jednostavne, a pogotovo su bile takve tih ratnih godina kada se nije ni željelo više od jednog mirnog dana. Za igru napolju.

I zato su djeca uvijek najveće žrtve u ratu, čak i onda kada im se samima, zbog fantazije koja ih štiti, ne čini tako.

Sumnjam da će za nekoliko decenija postupak sirijskog tate dovesti do filma koji će osvojiti Oskara, jer su ta vremena prošla. Ratovi koji se danas vode nisu jednostavni i ne postoje globalno prihvaćene kategorije žrtve i krvnika u smislu kojem je to bilo tokom posljednjeg svjetskog rata.

Današnje žrtve često nemaju ni tu privilegiju da ostanu žrtve, ma kako to zvučalo, jer su istina i pravda geopolitički veoma usložnjene kategorije. Ali kakve god pozicije moći na kraju preostale i čija god interpretacija pobijedila, jedna istina će na kraju uvijek ostati neporeciva: djeca su u ratu uvijek nevina i zbog toga su najveće žrtve, kojoj god strani pripadala.

 

 

(Al Jazeera)