Legendarni bh. glumac i dramski pisac Josip Pejaković važi za čovjeka otvorenih stavova koje se ne libi izreći javno. Njegovo zdravstveno stanje je protekle dvije godine bilo narušeno, vodio je bitku za život, zbog čega se jedno vrijeme povukao iz javnog života i oporavljao u kućnoj atmosferi, daleko od očiju javnosti.

Mada je srećom dobio svoju bitku za život, u intervjuu za Klix.ba Pejaković nam kaže da njegovo zdravstveno stanje još uvijek nije sjajno, ali da je pronašao recept za mir, a to je bijeg od svega što mu stvara stres. Pri tome, kaže nam, prvenstveno misli na političku situaciju u zemlji koju nije želio komentirati.

Ipak, kazao nam je ko je, prema njegovom mišljenju, najveći neprijatelj BiH, ko može spasiti našu zemlju i šta misli o sve većem odlasku mladih u inozemstvo.

Recite nam za početak kako se osjećate? Jesu li zdravstveni problemi iza vas?

Daleko od toga da sam se potpuno oporavio, ali zdravstveno stanje je dosta bolje, negativni trendovi su zaustavljeni. Pokušavam uhvatiti korak s vremenom iz kojeg sam bolešću bio izbačen. Trenutno sam u nekoj poluopuštenoj situaciji, bez stresa koji me jednim dijelom i doveo do problema koji sam imao protekle dvije godine.

Šta vam stvara stres? Je li to politička situacija u zemlji?

Politička situacija je od mene daleko. Niti me zanima, niti pratim, niti komentarišem. Sve što sam imao reći, rekao sam svih ovih godina, počevši od 1975. godine kod prvih izbora. Nisam ja nikakva proročica niti babaroga, ali onaj koji ne vidi kakva je situacija danas, on je slijep. Da ja ponovo to čačkam, ne želim, zaboravite da sam bilo šta rekao ikad protiv ikoga. Svi su političari sjajni, fantastični, neka uživaju u svojim legitimitetima, ali daleko od mene.

Ko može, prema vašem mišljenju, spasiti Bosnu i Hercegovinu?

BiH mogu spasiti samo mladi ljudi, oni koji nisu participirali u ratu, oni koji nas neće stalno opominjati da je nešto bilo, da nešto ne treba zaboraviti, oni koji neće plašiti jedni druge. Kada to vrijeme dođe na scenu, tada će nam svima biti bolje, a to mogu donijeti jedino mladi ljudi.

Mislite na mlade ljude koji u velikom broju odlaze iz BiH?

To je istina, odlaze, ali i dolaze. Međutim, i treba da idu iz ovakve situacije, nemaju drugog izbora jer taj nemilosrdni kapitalizam u koji smo ušli iz jednog socijalnog blagostanja ima svoje posljedice. Te posljedice se prvo odražavaju na onim ljudima koji su uskraćeni za nešto što se podrazumijeva, a to je da će završiti fakultet i dobiti posao koji zaslužuju. Iz ove nepismene zemlje u kojoj su ljudi neobrazovani, odlaze oni obrazovani, to je tako. Međutim, nije to samo problem u BiH, to je tako i u regionu, u Hrvatskoj, ali i Srbiji, svim zemljama koje su se na neki način uljuljkale u ono socijalno blagostanje.

Ko je onda najveći neprijatelj BiH?

Ne bih upirao prstom ni u koga, nepoštovanje kontinuiteta, bilo čega što je bilo nekad. Sve počinje od trenutka do trenutka. To su najveći neprijatelji koji ovu BiH, kakva je, takva je, neprestano razaraju i dok se to ne promijeni, a kakva je situacija i odnos snaga, poremećaji koji su nastali migracijama, neće nam biti bolje. Ne zaboravite da je Sarajevo grad koji je imao oko 600 hiljada stanovnika prije rata, sa svim opštinama kojih više nema, a danas ima 420 hiljada stanovnika i samo 80 hiljada prijeratnih stanovnika, a od njih je 50 posto penzionera. Ta čestica o kojoj govorim sazdana je na 10 posto.

Ko čini ostalih 90 posto ljudi?

Ostali su ljudi koji su došli u ovaj grad, ne svojom voljom, nego prisilom, ratnim dejstvima, migracijama… Mnogi od njih nisu krivi što je to tako, ali je tako. Dok se to ne izmiksa ponovo i ne naviknu se na gradsku sredinu, proći će jedan period, u čemu mi nećemo sigurno participirati, pa čak ni generacije iza nas, nego neke treće generacije.

Svakodnevno smo svjedoci činjenice da digitalna budućnost sve više uzima svoj danak. Kako to komentirate?

Tako je. Svjedoci smo raznih skandala na tom planu, od prisluškivanja do toga da smo svi ozvučeni, vide nas u svakom trenutku, a sve su nam to donijeli oni kojima smo mi nacionalni interes. Ne znam kad će se taj proces zaustaviti, kad ćemo mi prestati biti meta njihovih loših, a ne dobrih namjera, ali to je pitanje budućnosti.

Recite nam, na koncu, u čemu pronalazite svoj duševni mir?

U vremenu koje provedem s prijateljima uz kafu, gdje su teme razne, a najmanje ove koje potresaju ljude, a to je politika. To je ta vrsta opuštenosti, bijega od svega što bi na neki način moglo utjecati na nervni sistem, ne samo kod mene, nego kod cijele moje generacije.

 

 

(Klix)