Sahranjen je na pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru

Šantić je umro 2. 2. 1924 godine u 06:25 časova, od tada neizlječive bolesti – tuberkoloze. Kada se saznalo za njegovu smrt, rijeke ljudi slijevale su se ka Ćorovića kući, gdje je Šantić kod svoje sestre Perse proveo zadnje dane života, kako bi poklonili  svom pjesniku izjavili saučešće porodici. Zbog pristizanja velikog broja ljudi Šantićev kovčeg je do sahrane bio prenesen u Srpski dom (današnej Narodno pozorište Mostar).

Mostar je, zabilježili su hroničari tadašnjeg vremena, bio zavijen u crno.

“Na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog Doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucvijeljene majke za izgubljenim sinom“, zapisano je u tekstu iz knjige Josipa Lešića, “Roman o pjesniku“ koji opisuje Mostar na dan sahrane Alekse Šantića.

U teku se navodi da su iz čitave Hercegovine stizale brojne delegacije, naročito iz Nevesinja (bilo ih je koji su pješke prevalili po 40 do 50 kilometara, samo da bi vidjeli još jedanput svog pjesnika i poklonili se njegovoj sjeni).

„U jedan sat po podne“ – izvještava dopisnik “Vremena“ – došla je u Srpskoj Dom pjesnikova rodbina, a u dva časa su članovi srpskog pjevačkog društva „Gusle“ i hrvatskog „Hrvoja“ iznijeli kovčeg iz Doma i unijeli ga u kola. I tijelo mrtvog Šantića po divnom vedrom danu prošlo je na svoju poslednju šetnju kroz Mostar (…) Povorka je obišla oko cijelog Mostara i u njoj je uzelo učešće sve građanstvo. Ovakvu žalost i ovakav pogreb Mostar nije nikada do sada video“. Od Srpskog Doma do groba, bilo je 15 govornika, koji su o pjesniku govorili ispred raznih organizacija, pjevačkih društava, književnih časopisa“, navodi se u knjizi.

Dodaje se da su aeroplani kružili nad povorkom koja je obilazila Mostar, a da su duž ulica stajale mase svijeta koje su ispraćale pjesnika, dok su sve radnje bile zatvorene.

“A narod, bio on musliman, pravoslavni ili katolik, zvao se on Hrvat ili Srbin, podjednako je tužio i oplakivao svog velikana i pjesnika. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pjesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolazu sprovoda, sa minareta Cerničke džamije, toplim glasom otpjevao posljednju molitvu praštanja. Pratnja je trajala punih pet časova, 2 do 7 po podne. Mrak je već bio uveliko pao kada je, kroz mnogobrojne počasti i guste redove tronutog naroda, izmučeno tijelo neumrlog Šantića, našeg najvećeg pjesnika po duši i srcu, spušteno u hercegovačku zemlju pri romantičnoj svjetlosti buktinja.“

Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gdje provodi najveći dio svog života.

Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Miha zvanog „Adža“. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i sestru Persu, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba.

Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i LJubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.

U gradu je zatekao „neobično mrtvilo“, koje je bilo posljedica „ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije“. U prvo vrijeme bio je prilično povučen, vodio je knjige u porodičnoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.

Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka. Autor je antologijskih pjesama „Ostajte ovdje“, „Emina“, „Veče na školju“, „Ne vjeruj“, Pretprazničko veče“, a njegov pjesnički opus je preko 700 pjesama.

Početkom 1887. godine postao je saradnik „Goluba“, zatim časopisa „Bosanska vila“, te „Nove Zete“, „Javora“, „Otadžbine“. Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo „Gusle“, a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora „Prosvjete“. Pripadao je mostarskom krugu književnika okupljenom oko lista „Zora“, koji je pokrenuo s Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.

U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao „istaknutog srpskog nacionalistu“.

Na početku svog pjesničkog stvaralaštva bio je pod uticajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića – Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.

Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta /“Moja otadžbina“/, a u nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet /“Ostajte ovdje“, „Hljeb“/. Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda /“Mi znamo sudbu“/.

LJubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašte, behara, hamama, šedrvana…, a djevojke koje se pojavljaju u njegovim stihovima su skrivene ljepote, okićene đerdanima. Takva je pjesma „Emina“, a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka.

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.

Više škola u Republici Srpskoj i Srbiji, te jedna škola u Sarajevu nose njegovo ime. Po njemu je nazvano i jedno mjesto u Vojvodini.

Nažalost, u njegovom Mostaru, samo u trećini njegove ulice danas stoji tabla s njegovim imenom, a gimnazija koja je nosila pjesnikovo ime takođe je preimenovana u Gimnaziju Mostar.

U Mostaru je ostao samo Šantićev park gdje se  nalazi i njegov spomenik.

 

 

Emina

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,

prođoh pokraj bašte staroga imama;

Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,

s ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,

stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa još kad se šeće i plećima kreće…

– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…

Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,

ne šće ni da čuje lijepa Emina,

no u srebren ibrik zahitila vode

pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste

rasplete joj one pletenice guste,

zamirisa kosa ko zumbuli plavi,

a meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,

no meni ne dođe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

niti haje, alčak, što za njome crko’!…

 

(agencije)