Piše: Senedin Burić

Postoje trenuci u životu kada čovjek jednostavno kaže: “E sada je dosta.” Vjerujem da je svatko ko je otišao iz Bosne i Hercegovine doživio taj trenutak.

Zašto otići?

Pa zar je normalna zemlja ona u kojoj preko noći više ne možeš plaćati kredit jer su rate otišle u nebo? U kojoj se školuješ i završiš fakultet da bi bio bez posla? U kojoj ne možeš omogućiti djetetu školovanje?

Dok “mali ljudi” jedva preživljavaju ima onih koji su u par godina stvorili svoja carstva na uštrb tog istog malog čovjeka. Radnik im je teret jer mu, na žalost, moraš dati plaću.

Država, to jest oni koji je vode, brinu samo o sebi i ostanku na svojim položajima. Stalne priče o četnicima, balijama, ustašama i partizanima, crvenim, plavim i drugim vragovima, ratovanjima sa susjedima…

E sad je dosta!

A Njemačka? Austrija? Slovenija? Pa čak daleka Norveška i Švedska. Kada dođete i prijavite boravište sve službe znaju da ste stigli.

Nema hodanja i otvaranja tisuću vrata. Ako i ne znate savršeno jezik nitko vam se neće smijati jer ste rekli krivi padež ili vrijeme. Na radnom mjestu nećete biti preopterećeni i morati raditi više nego fizički možete i stignete.

Zanimljivo, ovdje je bosanski radnik izuzetno cijenjen jer je marljiv i tačan. S onim što zaradite, osobito ako ste oženjeni i oboje radite, možete bezbrižno živjeti i priuštiti sve ono što u Bosni niste mogli. Ako dođete u kontakt s domaćim ljudima i porazgovarate s njima neće vas gledati s visoka.

Dapače, vrlo brzo osjećat ćete se kao da oduvijek ovdje živite. Uglavnom, ovdje se živi punim plućima. Moram na kraju reći da se “Lijepa naša, ponosna i prkosna domovina” zauvijek oprostila s većinom ljudi koji su u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji pa čak i dalekoj Norveškoj, Danskoj i Švedskoj pronašli komadić svoga mjesta pod suncem.

Za kratko vrijeme  dobio sam sve ono što moja domovina nije mogla za dvadeset i dvije godine!!!

 

 

 

(Jajce Online)