Piše: Emina Žuna

Kuće bez fasada, „nakalemljene“ građevine, zapuštene zgrade, gelerima oštećene fasade, ruševine iz kojih raste drveće, dozidani spratovi, zidovi s različitim balkonskim ogradama, neujednačena vrata, zazidani ili drugačiji prozori, različite građevinske asimetrije ili kompletni stambeni frankenštajnovski masivi…, stalni su prizori koje susrećemo u bosanskohercegovačkim gradovima.

Za pravu turističku turu, preporučujem vožnju autobusom koji svraća u više gradova da ih se možemo do sita nagledati kroz prozor. Jer potpuni doživljaj se ne može dobiti dok vozimo i moramo biti skoncentrisani na bh. ceste, koje i same: uske, loše, pune okuka, rupa i nesavjesnih vozača, zaslužuju poseban osvrt.

Ceste koje su većinom i ružne, kao što su ružni i naši gradovi.

Izoštravanje i pogoršavanje slike

Iako ti gradovi ponekad djeluju začudno lijepo, naročito kada se gledaju dronovski, iz ptičje perspektive. Zabljesne nas tada nevjerovatna ljepota prizora, sklad prirode i građevine, šarenilo boja i igra oblika. Uzmimo samo vizuelne bisere kakvi su Mostar, Počitelj, Jajce, Trebinje…

Ali problem sa slikama odozgo je što se više približavamo, a slika povećava i izoštrava, vidimo detalje koje nismo uspijevali vidjeti u cjelini i efekat ljepote blijedi. Sve više stvari odudara, strši, kvari prizor i grdi oči. Slijedi razočarenje i šok.

Slično kao kad pogledamo lice pod povećalom pa otkrijemo pore, akne ili mitesere. S tom razlikom što ih ovdje gledamo u prirodnoj veličini, a slika koja nam se nameće iz zraka nije stvarna.

Mnogi od nas vjeruju da je BiH lijepa zemlja, a i sama dijelim isto mišljenje. Ali da me neko upita šta je to što mi je lijepo, prvo bih odgovorila da je to priroda, a mislim da je tako i s drugim ljudima. Jer imamo prekrasne rijeke i obilje vode. Lijepe su nam i planine, šume, potoci, jezera i vodopadi…

Ljudi odgovaraju da su im lijepi i npr. Stari most u Mostaru, ćuprija u Višegradu, stari grad u Počitelju ili Vijećnica u Sarajevu. Srednjovjekovne tvrđave i crkve, osmanski mostovi i džamije, austrougarske fasade, parkovi i avenije…

Lijepi su i jugoslovenski trgovi, kao i mnogi spomenici, a nekima su lijepa i socijalistička stambena naselja, one socrealističke zgrade i neboderi. Lijepe jer su simetrične, rađene planski i s poštovanjem okoline. Vjerovatno su nekima lijepe i ove najnovije, kao što su im lijepi i stakleni tornjevi i tržni centri.

Ali u svakom od ovih odgovora uvijek se radi o pojedinačnom, nečemu što je usamljeno u odnosu na cjelinu.

Razaranje, bespravna gradnja…

Jer gledano u cjelini, bh. gradovi su više ružni nego lijepi zato što u njima ima više ružnog nego lijepog. Njihove prirodne, historijske i druge ljepote, barem kod onih koji su ih posjedovali, danas su velikim dijelom skrivene ili nagrđene i to: nekim novim staklenim ili betonskim objektima, prevelikim ili s okolinom neusklađenim kućama, ruševinama iz kojih raste trava i ostalim postranzicijskim ružnoćama.

Nad našim gradovima se desio urbicid, prvo onaj uslijed ratnog razaranja i pljačke, a onda i onaj uslijed navale bespravne gradnje.

U njima se paralelno vide još nezaliječene ratne rane – na fasadama i ruševinama zaraslim u korov, ali i novi, „napucani“ objekti, modernih arhitektonskih rješenja, najčešće stranih investitora. Nerijetko se nalaze tik jedni do drugih, a potom su i dodatno okruženi nekim novim i nekim starim zgradama, koje također jedne drugima nikako ne pristaju.

I da stvar bude gora, ove građevine nisu samo ružne za pogledati nego su, kako stručnjaci tvrde, i nezdrave jer ometaju slobodan protok zraka i svjetlosti i ne poštuju prirodnu okolinu i stanovništvo.

Mnogi bh. gradovi u samom centru imaju objekte koji su ih trajno oštetili i poružnili. Takav slučaj je npr. s Jajcem čija je gradska jezgra, zbog mnoštva spomenika i starina, bila nominovana za listu UNESCO-a, ali je kandidatura odbijena baš zbog bespravne gradnje i „urbanističkog haosa” koji je tu nastao.

Pošto smo inače zemlja paradoksa i apsurda, tako je kod nas i dobijanje građevinske dozvole dugotrajniji i skuplji proces od postupka legalizacije već izgrađenog bespravnog objekta. Možda je to jedan od razloga zbog čega je bespravna gradnja toliko popularna…

A čak i kad objekat ima građevinsku dozvolu, to opet nije garancija da će biti sagrađen u skladu s prostornim i građevinskim standardima – u što se možemo uvjeriti gdje god da se osvrnemo.

Jednoličnost holandskih fasada

Lično me ove ”građevinske ružnoće” najviše zateknu kad negdje otputujem jer sam ovdje valjda naviknuta na njih pa ih više ni ne primjećujem. I onda zateknem sebe kako se odmaram u jednoličnosti holandskih fasada, ili uživam u otmjenom i stalno istom šarmu uređenih francuskih četvrti. Nečemu što nikad ne bih pomislila da mi nedostaje u životu.

Sigurno postoje i ljudi koji u ovoj bh. stambenoj raznolikosti mogu pronaći neku ljepotu, neki „sklad u neskladu“, ali ja u njih ne spadam.

Možda će za nekoliko decenija razglednica BiH izgledati drugačije i možda se desi da sve ovo što danas strši i nikako ne ide jedno s drugim, na neki način, uslijed vremena i blizine, „sraste“, prirodno se uklopi u nekakvu cjelinu pa postane ljepše nego danas.

Ne znam. Znam samo da ovo što imamo danas rijetko godi oku. Većinom strši i ružno je.

 

Izvor: Al Jazeera