Piše: Vlajko Tegeltija

Šipovo je grad u pokušaju. Izniklo iz varošice, krenulo zvjezdanim stazama, zasijalo i poput zvijezde repatice, ponovo zgaslo na samom uzletu!

Njegov ekonomski razvoj nastao je na osnovama tzv.“dogovorne ekonomije“ (“Dogovorna ekonomija” nastala je početkom sedamdesetih kao kompromis između pristalica tržišne privrede i centralističkog upravljanja, Ovakav sistem zahtijevao je veliki transfer ovlašćenja s federacije na republike i pokrajine).

Istina o razvoju Šipova podsjeća na priču o jednom „znamenitom i zaslužnom drugu“ koji se nakon Drugog svjetskog rata, vraća u svoje bezvodno planinsko selo i odluči da sazida spomen – česmu vjerujući u „svijetlu budućnost“ koja će mu, između ostalih blagodeti, donijeti i vodu.

Tako bi i sa Šipovom. Pootvaraše se OOUR-i,tada već moćnih SOUR-a „Aluminike“ (sa sjedištem u Mostaru), „Čajavec“ (Banjaluka), „Trikotaža“ (Gradiška),ali,avaj, ne staviše akcenat na jedno od najvećih bogatstava ovog kraja, šumu i vodu.

Po „dogovornoj ekonomiji“ svoje neprocjenjive šumske resurse Šipovo je izvozilo u Sloveniju i ,na primjer, na jednom kubiku šume zapošljavalo jednog radnika (sjekača iz “Gorice”) dok su „drugovi“ Slovenci na istom tom kubiku  budući da su imali finalnu industriju,zapošljavali najmanje 5 radnika i istu tu šumu prerađenu, vraćali Šipovu (pa i cijeloj BiH) kao finalni proizvod (namještaj, stolarija…) po neusporedivo većoj cijeni.Em što su svoju šumu sačuvali, em što su profitirali i polako, ali sigurno prelazili u ekonomski razvijeniju republiku (čitaj – državu). (Da bi im Šipovo,što je najtragičnije, nakon niza decenija, za oblovinom „izvozilo“ i svoju djecu da tu istu šumu tamo,umjesto u rodnom im mjestu, prerađuju)!

Doduše, imalo je i Šipovo svoju Drvnu industriju „Iskru“(Ambalaža), koja je od škarta ,koji nije bio za izvoz, proizvodila elemente za drvenu ambalažu sa stotinjak zaposlenih.
No, nije to najveća razvojna greška ! Neopisivo veća jeste što sela isprazniše otvarajući sve fabrike u Šipovu, i to na poljoprivrednom zemljištu (zadružno dobro Rasadnika),umjesto da ih izgradiše po većim selima kako bi sačuvali seoska domaćinstva i njihovo osipanje , osiguravajući im i dobitak iz fabrika i zemljoradnje.

I tako, kao „proizvod svih proizvoda i nemilih dešavanja „ dobismo trenutni status kvo; gdje bivše društveno vlasništvo postade privatno (trenutno nedefinisan sistem), i opustošena sela s pozatvaranim školama, zamandaljenim bezbrojnim kućama i tužnom, usamljenom starošću koja beznadežno čeka da ih najrođeniji,umjesto eurima i konvertibilnim markama, obraduju svojim dolaskom koji s tugom iščekuju .

Postade Šipovo ekološko mjesto sa svim turističkim obilježjima i najezdom turista,od kojih su,da paradoks bude veći, najbrojniji upravo njegovi bivši stanovnici koji tek iz daljine “otkriše” neprocjenjivu ljepotu svog kraja (jedan od njih je i autor ovih redova), a koji, sa svakim svojim odlaskom odnose i tugu nekihsrećnijihh vremena…

 

 

(Jajce Online)