Piše: Emina Žuna

Fraza “historiju pišu pobjednici” nakon posljednjeg rata ne važi, jer pobjednika u klasičnom smislu nema i umjesto jedne verzije oko koje bi postojao konsenzus, imamo najmanje tri. Da stvar bude gora, te tri verzije se dodatno rasparčavaju i kontaminiraju pa se, što vrijeme više prolazi, pojavljuje sve više novih interpretacija određenih događaja. Najnoviji i najgnusniji primjer je Masakr na Tuzlanskoj kapiji iz 1995. godine, gdje sada imamo i publikaciju kojoj je cilj da ”dokaže” da djeca nisu poginula od posljedica granate ispaljene sa srpskih položaja nego se radilo o terorizmu. Ovim tvrdnjama se ponovo vrijeđaju i same žrtve i njihove porodice.

Drugi period po intenzitetu rana koje i danas izaziva, svakako je period Drugog svjetskog rata. Uporedno s ratom devedesetih, reinterpretiralo se i naše socijalističko naslijeđe i provocirala historija na način na koji je ostala zapisana od naših antifašističkih prethodnika da bi se slagala s novim fašističkim narativima. Partizani više nisu bili nedodirljivi pobjednici već su se, po zločinima koji su im se pripisivali, stavljali u isti rang sa ustašama i četnicima, a išlo se dotle da se čak ovi drugi proglašavaju antifašistima.

Međutim, u pričama o historijskim revizijama često se zaboravlja da su isti procesi na djelu i za onu još ”stariju” historiju – period srednjovjekovne ili osmanske Bosne, iako nam njihova reinterpretacija, budući da se radi o periodima koji su se desili prije nekoliko stoljeća, ne otvara veće rane.

Dobra i zla kraljica

Ti procesi su također trostrani, ovisno o kojem nacionalističkom narativu se radi. Tako se i ona bošnjakizira, srbizira, ili kroatizira – proces koji je naročito popularan u posljednje vrijeme, zajedno sa revitalizacijom kralja Stjepana Tomaševića, obilježavanja njegove krunidbe i prigodnih svečanosti koje se dešavaju u Jajcu. U osnovi sva tri procesa nije toliko historijska istina (u onom smislu u kojem se na nju uopće možemo pozivati), koliko manipulacije te iste historije da bi se njome dokazala ”naša” stvar u sadašnjosti.

Obzirom da nisam historičarka već spisateljica, ovo mi je prvi put zasmetalo dok sam istraživala za priče o posljednjim bosanskim kraljicama, Katarini Kosači i Mari Jeleni. Po količini historijskih zapisa, popularnosti lika u usmenoj predaji te njegovom predstavljanju u književnosti, prednjači lik Katarine Kosače. O njoj čak imamo i određeni psihološki konstrukt – profil ličnosti, koji je u tolikoj mjeri crnobijeli i rađen po crkvenom uzoru, da u njega moramo posumnjati. Naime, Katarina je predstavljena kao tradicionalna, pobožna katolkinja, gotovo svetica, koja je živjela smjernim vjerskim životom, i pred kraj života u izbjeglištvu u Rimu patila za Bosnom koju su osvojile Osmanlije. Proglašena je i blaženom te je članica franjevačkog svjetovnog reda. Međutim, u ovakvoj predstavci lika zanemaruje se historijski kontekst i činjenica da je njen konvertizam na katoličanstvo – koji se desio kad su joj bile dvadeset i tri godine, bio politički uslovljen. Ne znamo kakva je bila kao stvarna osoba od krvi i mesa i sve što možemo danas od nje imati je konstrukt – kao i o drugim osobama koje su živjele tako davno. Međutim, današnjem dominirajućem vjersko-političkom narativu odgovara da ona bude baš takva, dok se njena stvarna historijska ličnost zanemaruje.

Njemu odgovara i da se Katarina Kosača naziva posljednjom bosanskom kraljicom, iako ona to činjenično nije bila već njena snaha, Mara Jelena, srpska princeza udata za Kotromanićevog sina Stjepana Tomaševića. Za razliku od kraljice Katarine, za historijski lik Mare Jelene niko od ”za našu stvar” orijentiranih historičara nije bio puno zainteresiran, jer ga je bilo teže iskoristiti – ne odgovara ni srpskoj, ni hrvatskoj slici rodoljubnog identiteta, pa se prepustio zaboravu. Naime, Mara Jelena je bila pravoslavna djevojčica koju su udali za posljednjeg bosanskog kralja – koji je prešao na katoličanstvo, pa je prešla i ona, nakon čega Bosnu osvajaju Osmanlije. Mara Jelena bježi i kao mlada žena, trojnog političko-vjerskog identiteta, i pravoslavka i katolkinja i bosanska kraljica, traži svoje mjesto u svijetu, i na tom putu odlazi i do Turske i do Svete gore. Monahe sa Svete gore će tužiti za neke posjede koje je tvrdila da su joj oduzeli, pa će većinu zapisa koje danas imamo o njoj, načiniti baš oni. To znači da su negativni i Mara Jelena je predstavljena kao zla kraljica – za razliku od Katarine, dobre kraljice. U ovom smislu je i ona izgubljena kao osoba kakva je uistinu bila.

Selektivno iščitavanje povijesne baštine

Po kraljicama, i drugim istaknutim ženama iz naše prošlosti, danas su često nazvana različita udruženja žena po bh gradovima i entitetima. Ime ”Katarina Kosače” nose uglavnom ona sa hrvatskom većinom, a njime se kiti i zajednica žena HDZ-a. Bitno je spomenuti da paralelno imamo i npr. zajednicu žena “Esma sultanija”. Nju, iako nema politički prefiks, čine uglavnom Bošnjakinje, a lik Esme sultanije se dovodi u vezu s tradicionalnim islamskim vrijednostima. Za one koji ne znaju, radilo se o kćerki osmanskog sultana Ahmeda III i ženi bosanskog namjesnika Mehmed paše Muhsinovića, koji je vladao Bosnom u drugoj polovini 18. vijeka. Pored legende koje povezuje historijski lik Esme sultanije i džamiju nazvanu po noj u Jajcu, koju je pomogla izgraditi, te poznate fontane „Esme sultanije“,  u Istanbulu, o njoj i tome kakva je bila kao osoba, zna se veoma malo. Ali to ne smeta da se ona dovede u vezu s tradicionalnim islamskim svjetonazorom, i izjednači s likom smjerne muslimanke, iako i površno poznavanje prilika koje su vladale na osmanskom dvoru, ne pokazuje da su sultanije živjele u skladu s njim.

Dakle, njen se lik koristi kao simbol određenog vrijednog sustava, baš kao i onaj Katarine Kosače – koji se onda i dodatno politički instrumentalizira povezivanjem s politikom s kojom nije imao ništa. Ovakvo jednostrano i selektivno iščitavanje povijesne baštine – da bi se njome navodno dokazale sadašnje političke, nacionalne pa i vjerske potrebe – ne samo da nije tačno nego nije ni pravedno prema tim istim kraljicama, bosanskoj povijesti i našim precima.

Ne znam kako će historija naših prostora izgledati za nekoliko decenija – tj. kakve će interpretacije preovladati i u kojem smjeru će se dalje razvijati, ali se iskreno i duboko nadam da neće biti iskorištene za nove podjele, ili čak sukobe.

.

Izvor: Al Jazeeraa