Društvene mreže, koje su iznjedrile neka nova zanimanja, “krive” su što posljednjih godina i u BiH raste broj mladih koji modu i modni dizajn vide kao priliku za karijeru i dobru zaradu.

Nažalost, rijetki su oni koji ostvare taj svoj san, jer, barem kada je riječ o našoj zemlji, uspješne kreatore, koji su na sceni duže vrijeme, i koji mogu živjeti od svog rada, možete nabrojati na prste jedne ruke.

Brojni su problemi kažu bh. modni dizajneri sa kojima smo razgovarali na ovu temu, od toga da BiH još uvijek nema fakultet za modni dizajn, nerazumijevanja okoline za ovaj posao, malo i siromašno društvo koje se uglavnom bori da pokrije osnovne životne potrebe, i kojem je dizajnerska odjeća misaona imenica, ograničen izbor, ali i nizak kvalitet tkanina koje se mogu nabaviti na našem tržištu…

Sve su to razlozi koji doprinose da debitanti koji se odluče uploviti u ovaj posao, već nakon dvije ili tri sezone odustanu od cilja, a oni kojima je teško odustati od sna, vrlo brzo postanu “Versace za siromašne”.

Belma Tvico-Stambol

Jedna od onih koja godinama uspješno odolijeva svakodnevnim problemima i preprekama, je Belma Tvico-Stambol, koja danas živi san sedmogodišnje djevojčice, koja je maštala da jednom postane modna dizajnerica i svoje kreacije pokaže u Parizu. No, iz BiH doći do tog nivoa i ono što je još važnije, održati se, nije kaže, nimalo lako.

– Gladni smo znanja i prakse. Imamo škole koje su fokusirane za proizvodnju tkanina, ali nemamo fabrika gdje bi ti učenici mogli vršiti praksu. Ja sam u Bihaću studirala Tekstilni dizajn, ali to nije dovoljno, jer studij je orjentisan isključivo na nastanak tkanina, a ne modni dizajn. Ono što je dobro na tom studiju, osim crtanja i nekih drugih stvari, je što on pruža mogućnost da naučite kako se odjeća konstruiše. Međutim, BiH nedostaju stručnjaci iz oblasti mode. Mi nemamo modni fakultet, a najbolje takve škole su u Londonu, Milanu i Parizu – navodi Tvico-Stambol.

Kao problem dizajnerica ističe i nedostatak tkanina, ali i siromašno i sve manje tržište. Kaže, kako bi se BiH trebala ugledati na Tursku, Italiju i Francusku u kojima tekstilna industrija donosi najviše profita i zapošljava najviše ljudi.

– Jedanaest godina imam firmu, a osnovni problem u poslovanju su materijali koji nisu prilagođeni dizajnerima kako bismo pravili odjeću za sezonu unparijed. To rezultira tim da ne možemo biti u trendu sa svijetom, a želimo li se ozbiljno baviti ovim poslom, primorani smo uvoziti takve materijale. Osim toga, u situaciji sam da mi se dugogodišnje klijentice sele iz BiH, ali i mladi koji bi trebali biti najveći potrošači – navodi Tvico-Stambol.

Da ne ode u Pariz, ne zna, kako bi bilo gdje vani mogla plasirati svoju kolekciju, a da odete tamo, morate kaže, imati novac, puno novca i morate biti jednako kvalitetni kao Dior.

– Ono što sam uradila, jeste da sam uzela kredit, nakon što sam “glavom udarila u sve zidove” u BiH. A, da biste kredit vraćali, morate odrediti cijenu. Sada imam različite cijene za odjeću koju prodajem u BiH i u inostranstvu. Primjera radi, nešto što je ovdje 300 KM, vani je duplo više. Moj radni dan traje od jutra do sutra, stalno učim, istražujem i podižem nivo kvalitete, jer u svijetu jedino tako možete postojati i biti priznati – objašnjava Tvico-Stambol.

Marko Feher 

I Marko Feher, banjalučki dizajner koji trenutno pohađa “Central Saint Martins”, jednu od najboljih visokih škola za umjetnost i dizajn u Londonu, također je mišljenja da BiH nema adekvatne obrazovne ustanove za dizajn, kako srednje i više škole, tako i fakultete. Radi se o kratoru koji je obukao mnoge poznate osobe u zemlji, regiji i svijetu i čije su kreacije osvanule u britanskom izdanju modnog magazina “Vogue”.

– Nemamo sistemsku podršku države, iako se, istina i bez nje može uspjeti, ali na daleko teži način. Ljudi koji svaku prepreku doživljavaju kao preveliku, ne bi se trebali baviti ovim poslom, jer ako nešto dovoljno voliš, naći ćeš i način da to prevaziđeš, a onda dođe vrijeme kada ti se vrata sama počnu otvarati – govori Feher.

Osim talentovanih ljudi, kaže kako London i Sarajevo, kada je riječ o modnom dizajnu, nemaju ništa više zajedničko.

– U Velikoj Britaniji, a posebno u Londonu, moda je privredna grana, gdje se godišnje ubiru milijarde funti. No, da biste to ostvarili, modu morate shvatati kao ozbiljan biznis, a ne šalu i zabavu, kako je to kod nas – objašnjava Feher.

I kreatorica Amna Kunovac-Zekić smatra kako je biti modni dizajner u BiH i živjeti od tog posla, jako teško.

Amna Kunovac-Zekić 

– Cijene dizajnerske odjeće, posebno one unikatne i kvalitetnije, ne mogu biti niske i konkurentne cijenama kreacija velikih svjetskih modnih brandova kojima smo zatrpani. Nizak kvalitet tkanina, dizajn koji se proizvodi u hiljadama komada za rezultat ima, u stvari, previsoku cijenu za ono što daje, ali to većini kupaca ne smeta. Hoću da kažem da kod nas ne postoji ni ispravan odnos spram odijevanja. Naši ljudi robuju trendu i draže im je gomilati jeftinu, a trendy odjeću, koje će se riješiti nakon nekoliko nošenja, nego da ulože više novca u kvalitetan komad koji će trajati deset i više godina i biti duže aktuelan. Ne razumijem žene kojima nije mnogo dati 100 KM za farbanje i šišanje svaki mjesec, a puno im je isto toliko platiti za primjera radi, kvalitetne hlače koje će nositi godinama – dodaje Kunovac-Zekić.

Objašnjava kako na cijenu odjeće koju izrađuje utječe puno faktora, od materijala i načina izrade koje koristi, do vremena koje je potrebno za izradu kreacije.

– Ima haljina koje koštaju 250, ali i 1.000 KM, isto kao što i neka odijela idu od 350 do 750, pa i više maraka. Ljudi ovdje trebaju shvatiti razliku između komada koji se izrađuje danima, i onoga industrijski, serijski proizvedenog za sat ili dva – navodi Kunovac-Zekić.

Adnan Hajrulahović Haad, dizajner čije haljine koštaju 80 KM, ali i 9.000 eura, misli kako je u BiH inspirativno biti modni dizajner. Međutim, to kaže, zahtijeva stalna ulaganja, enorman trud, i to da sami sebi stvarate poslovne prilike.

Adnan Hajrulahović Haad

– BiH nema modnu industriju, jer modna industrija nije lon posao naših fabrika. To je jeftino prodavanje radne snage uz neoporezivu dozvolu sistema sa dodatnim povlasticama. Modna industrija podrazumijeva čitav proces, od ideje, proizvodnje, do plasiranja proizvoda. Naši dizajneri na žalost skoro i nemaju dodir sa industrijom, i to je ono što je žalosno. Najbolji i najveći modni dizajner je onaj kojeg ljudi nose, a da bi nekoga nosili, to pored kvaliteta, mora imati i kvantitet. No, ipak mislim da za one koji su spremni raditi i ulagati, i ovdje ima posla. Stvar je koliko želite raditi i kolike ambicije i potrebe imate. Mnogo toga se ovdje mora sistemski mijenjati, a ja se trudim da svaki dan, kroz svoj rad, mijenjam i oblikujem bh. stvarnost, jer samo tako novim generacijama možemo napraviti ugodnije mjesto za život i rad – zaključuje Hajrulahović.

 

 

(Faktor.ba)