Emin Bektić je rođen u selu Jasenova na petnaestak kilometra od Srebrenice. Konje je zavolio od malih nogu i kad je stasao u mladića, s njima je u šumskom gazdinstvu počeo iz šume iznositi drva u tzv. samarici. Težak, slabo plaćen posao i obustavljanje 40 odsto mjesečne zarade za neku “kauciju”, koju bi naplatio tek za godinu, brzo su dozlogrdili Eminu. Čuvši da Biro rada u Srebrenici upisuje one koji žele ići na rad u Njemačku, prodao je svojih sedam konja i krenuo u svijet trbuhom za kruhom, piše Deutsche Welle.

Preporučujemo
(VIDEO) Naš čovjek u Švedskoj: Ovdje je…

– U Njemačku sam stigao 11. 6. 1970. godine. Ugovor si morao potpisati na godinu, a ja sam mislio ostati šest mjeseci, zaraditi nešto para da se iščupam iz duga, veresije pa da se vratim. Bilo nas je 17 iz srebreničke opštine i prve pare koje smo dobili, nekih 300 maraka, za noć smo dali na “šantu” (kartaška igra, jedna vrsta pokera, prim. aut.) i sutradan nismo imali šta jesti, priča Emin smijući se i nastavlja:
– Ostao sam tu i kasnije mi se, što naši ljudi kažu, osladilo. Malo više slobode, malo više hodanja, mladost bez brige i pameti, sjeća se Emin.

image
Mladalačku ljubav prema konjima zadržao je do danas/ dw.com

U miliciji bi nas ispitivali satima

Emin govori kako je prvo došao u Alen i da su živjeli u 11 baraka u kojima su bila 102 Jugoslovena.
– Bilo nas je iz svih krajeva od Svrljiga, Tuzle do Trbovlja. Bile su to jugoslovenske rudarske firme, a narod k'o narod, bilo nas  je svakakvih i dobrih i loših, a ti sebi nađeš s kim možeš, priča Emin.

Iako se na rad u Njemačku išlo najčešće organizovano preko firmi i biroa za zapošljavanje, ideološke predrasude i podozrenje okoline prema gastarbajterima, kad bi dolazili kući u Jugoslaviju, bili su veliki.

– Morao bi odmah da se javiš u miliciju gdje bi te po nekoliko sati ispitivali šta radiš, gdje radiš, ko je s tobom, gdje izlaziš… Ma činilo mi se da znaju o meni više nekih stvari nego što ih ja sam znam. Mi smo išli tamo da radimo, da zaradimo, da pomognemo porodici i stvorimo nešto, a ne da se bavimo politikom. Možda je i bilo nekih koji nisu tako htjeli, ali ja mislim da su većina nas bili pošteni, vrijedni ljudi. Ja nisam nikad bio komunista, ali čini mi se da su mnogi od nas gastarbajtera bili veći komunisti od nekih koji su u Jugoslaviji tada platu za to dobivali. Bili smo organizovani u jugoslovenske klubove. Nismo se dijelili k'o danas na Srbe, Hrvate, Bošnjake. Svi smo bili "Jugovići”, jedan drugog smo, ako nismo znali ime, oslovljavali sa zemo, zemljače, sjeća se Emin.

image
Baraka u kojoj je Emin proveo prve godine nakon povratka iz Njemačke/ dw.com

Prošlo je tako desetak godina i onda je Emin ozbiljno odlučio da ostane i zaradi penziju. Radio je težak rudarski posao u različitim rudnicima uglja.

– Posao je bio težak, ali dobro plaćen. Imali smo savremenu opremu za to vrijeme i maksimalnu zaštitu na radu. Morao si nositi čizme ili cipele sa štitnicima za noge, obavezan šljem sa lampom i rukavice. Disciplina je bila velika, morali su se poštovati propisi. Ja da nisam ostario, da sam u snazi, sad bih se vratio tamo da opet radim isti posao, ali to ne bih radio ovdje kod nas, kaže naš sagovornik.

Na pitanje zašto, Emin odgovara: "Zato što kod nas nema organizacije rada kako treba, ima puno propusta, ljudi ginu, vidi samo koliko je nesreća bilo u našim rudnicima posljednjih godina”.

image
Predratna Eminova kuća/ dw.com

Rat na prostorima bivše Jugoslavije zatekao ga je u Njemačkoj, gdje je ostao sve dok nije stigla i penzija. Mogao je tamo i ostati.

I danas u Dortmundu ima stan u kojem živi njegov sin iz prvog od tri braka, jer tri puta se ženio i ima devetoro djece. Ali, žudio je za Bosnom, za šumama i livadama njegove Jasenove, na kojima slobodno pasu konji, njegova nezaboravljena strast i ljubav još iz djetinjstva.

– Krajem januara 2000. definitivno sam se vratio u Jasenovu. Sve je bilo porušeno, nikog nije bilo, činilo mi se kao da živim na groblju. Četiri godine sam živio u daščari, bez struje. Posadio sam najmanje 250 sadnica raznog voća koje sam i kalemio i sad to sve rađa. Ovdje sve uspijeva, ali nema ko da radi, a ja ne mogu obraditi sve za čitavo selo, priča.

Život u prirodi s prirodom

Po povratku se Emin oženio treći put i sa vrijednom suprugom Sabinom krenuo u obnovu velikog imanja. Izrodili su četiri kćerke, danas već stasale djevojke, tri studiraju u Sarajevu, a jedna u Srebrenici.

image
Sestre Bektić/ Ado Hasanović

Od oca su naslijedile ljubav prema konjima i prije koju godinu svijet je obišla slika četiri, kako ih nazvaše u medijima, šumske vile što kroz snježnu mećavu galopiraju na konjima. Emin danas ima 16 konja i želja mu je da otvori školu jahanja za putnike namjernike. Jer, odskoro se pomalo bavi i seoskim turizmom. Emin je čovjek veselog duha i voli i zasvirati.

image
Osim što svira, on piše i seoske pjesme / dw.com

– Sviram šargiju, saz ili tamburu kako se zove ovaj instrument u različitim krajevima Bosne. Sviram sebi, za sebe i za druge koji vole slušati, kaže on u šali.

Osim što svira, on i piše pjesme seoske, čobanske kako on kaže. Objavio je jednu zbirku pjesama pod nazivom ''Čobanica''.

– To kad mi dođe nešto u glavu, kad sam ožalošćen ili veseo, nešto me obradovalo, ja tada pišem, dođe mi inspiracija i ako to odmah zapišem, to i ostane. Kasnije se više to ne može vratiti, govori Emin.

Upoređujući život na selu danas i nekad u njegovo vrijeme, kaže kako je odrastao bez mašina, bez tehnike koja je mnogo toga unaprijedila i poboljšala. Ali, kaže, kad sada vidi da krava ili ovca ima naušnicu, minđušu kao nekad djevojka, njemu je to smiješno.

– Vrlo neobično mi je što na njivi nema žetelaca, što na livadi nema kosaca, one pjesme, mobe i veselja, smijeha i cike mladosti dok radi u polju, nema sijela, ašikovanja, nema ništa ono staro. Ja razumijem da vrijeme čini svoje. Ja sam ostario na asfaltu, ali ipak sam se vratio u prirodu jer za mene je priroda raj, dženet ili jedna vrsta Boga, kaže Emin.

Preporučujemo
On je nesuđeno Titovo kumče,​ danas živi u…

Ko će braniti i hraniti Bosnu ako nam omladina ode?

Emin je nadaleko poznat kao veliki šaljivdžija i mada on za sebe kaže da je nepismeni seljak, u njegovim šalama ima puno zbilje i gorke satire kao ono kada je u jednoj od brojnih kriza lokalne vlasti u Srebrenici zvanično, na protokol Opštine, predao pisani prijedlog da, kad već ne mogu da se dogovore, imenuju njega za zamjenika opštinskog načelnika i kao svoju glavnu specijalnost naveo da ima dugogodišnje iskustvo u radu s konjima.

image
Nova kuća koja bi trebalo da posluži i za seoski turizam/ dw.com

Na kraju se vraćamo na početak. Ljudi su trbuhom za kruhom odlazili u velikom broju sa ovih prostora, prije pedeset godina. Svjedoci smo da je talas odlaska iz BiH u Njemačku danas možda i veći tim prije što odlaze mladi, obrazovani, stručni ljudi.

– Ja nikad nisam letio avionom, ali sam čuo od ljudi koji su odozgo gledali da ljepše prirode nema, ali samo od ljepote se ne živi. Žao mi je što mladi ljudi opet moraju u Njemačku da zarade sebi za život. Oni nemaju problem sa ovom zemljom, već sa ovim političarima što samo o sebi brinu. Loše je što odlaze mladi, školovani ljudi. Hoće li se oni imati gdje vratiti? Ko će ostati da brani i gradi ovu meni na svijetu najljepšu zemlju, pita se Emin Bektić na kraju? mojabih.oslobodjenje.ba