Još od mladosti, čak i za vrijeme raspusta koji sam provodila u Konjicu kod nane, sanjala sam o Parizu. Za mene je Neretva bila Sena, a Konjic mali Pariz. Oduvijek sam tražila put ka tom gradu, kroz književnost, umjetnost, muziku… Po završetku učiteljske škole, zahvaljujući odličnim rezultatima, naš razred je bio nagrađen nagradom iz snova, putovanjem u Pariz, počinje svoju priču Sadžida Jerlagić, dugogodišnja saradnica francuskog radija RFI u Parizu.

“Nažalost, od putovanja nije bilo ništa. Maja '68, grad svjetlosti i ljubavi bio je preobražen u barikade, ulice su prepune studenata, Pariz je u socijalnim pobunama. Gledali smo vijesti na televiziji, pažljivije nego ostali, u nadi da će se mir vratiti. Ali, nažalost, nemiri su potrajali do sredine juna i naše putovanje u Pariz je propalo. Za utjehu, škola nas je poslala na Tjentište…”, sjeća se Sadžida.

Dolazak u Pariz

Nova prilika će se ukazati 1976. Već od prvog susreta, bila je to ljubav na prvi pogled, a “ljubavna priča između mene i Pariza će trajati cijeli moj život”.

“Nakon škole, upisala sam se na Fakultet društvenih nauka u Sarajevu, ali prvi posao koji sam dobila bio je u Konjicu, mom malom Parizu. Tamo sam ostala oko 3 godine, a zatim sam dobila zaposlenje u listu Oslobođenje kao korektor/lektor u dnevnoj Redakciji za inostrana izdanja. To je angažman koji mi je omogućio da upoznam Mirjanu Robin, francusku novinarku, a koja će mi kasnije pomoći i da dobijem posao na radiju Radio- France Internationale”, priča Sadžida.

>> Preporučujemo: Mostarac koji je radio za Trumpa: Darovao mi je značku s pet dijamanata

Po dolasku u Pariz, Sadžida najprije radi u dopunskoj jugoslovenskoj školi, svake srijede i subote, kao nastavnik muzičkog vaspitanja. To je bila “nezaboravna avantura” koja će trajati 13 godina. “Ipak, bila sam jedinstven slučaj jer su svi nastavnici dolazili po preporuci države, a ja sam dobila zaposlenje na licu mjesta”.

Sadžida svira harmoniku, a školi je baš u tom trenutku trebao profesor muzike da organizuje hor sa ukupno 80 učenika. “Taj posao mi je pružio mnogo ljubavi. Također sam imala veliko zadovoljstvo da predajem maternji jezik jugoslovenskoj djeci. Sa našim horom, bili smo primjeran predstavnik prilikom svih nacionalnih praznika. Čak smo uspjeli da snimimo i CD gdje su, među pjesmama na tridesetak stranih jezika, bile četiri na našem jeziku, a to je mnogo značilo za našu zemlju, Jugoslaviju, kao i za sve nas”.

image
Privatni Album/ Bosanci nemaju nijedno mjesto susreta u Parizu/Privatni album

Godine 1991, čim je izbio rat u bivšoj Jugoslaviji, Sadžida je odlučila napustiti školu te je 1994. sa grupom entuzijasta osnovala bosansku školu, ali pokušaj je završio neuspjehom.

“To nije moglo trajati. U odnosu na druge narode bivše Jugoslavije mi smo najslabije organizovani, brzo se zamaramo, a mislim i da je ipak u to vrijeme bilo mnogo bola koji su ljudi naprosto željeli zaboraviti”.

Kada je izbio rat u Bosni i Hercegovini, Bosanaca je bilo nešto manje od 4.000 u Parizu. Patnje prouzrokovane ratnim strahotama su bile takve da ljudi nisu bili sposobni da se organizuju oko jednog udruženja. Još i danas, otkako je galerija Lys (Ljiljan), “to divno mjesto kulturnih susreta” kojom je upravljala Enisa Aličehić, zatvorena, Bosanci nemaju nijedno mjesto susreta u Parizu.

Uz RFI od prvih do posljednjih dana

Paralelno sa radom u jugoslovenskoj školi, Sadžida je bila dio ekipe radija Radio-France Internationale. Kad je došla u Pariz, Mirjana Robin joj je ponudila posao na francuskom radiju, pri jugoslovenskoj redakciji.

“Bila je to mala redakcija, Stanko Cerović nas je okupio malo kasnije, pripremali smo program koji je emitovan dva puta sedmično na srednjim talasima, koji se mogao slušati u Parizu i u pariškoj regiji, kao i u zapadnoj Evropi. Pored vijesti iz Francuske i analiza važnih događaja u svijetu, emitovali smo i novosti iz Jugoslavije za naše slušaoce koji žive u Francuskoj. Cilj je bio da pomognemo u integraciji Jugoslovena u francusko društvo. Imali smo mnogo slušalaca koji su nas slušali i postavljali hrpe pitanja, program je bio vrlo koristan: govorili smo o porodičnom zakonu, penzionisanju, porodičnom dodatku, upisu djece u školu, carinskom pravu, povratku jugoslovenskih radnika u zemlju itd… Pored učešća u emisiji, moj zadatak je bio i da odgovaram na pisma slušalaca, da pripremim društvene hronike, da radim intervjue itd. Subota je bila rezervisana za program iz kulture, uz predstavljanje neke od važnih ličnosti iz kulturnog života”.

>> Preporučujemo: Bosanac iz Kanade prisjetio se djetinjstva u Sarajevu

Godine 1983., srpsko-hrvatska redakcija postaje sastavni dio radija RFI, a tri godine kasnije, redakcija je dobila program na kratkim talasima za Jugoslaviju. Redakciji su se iz Jugoslavije pridružili i Vojislav Stojanović i Frane Cetinić.

image
Privatni Album/ Bila je dugogodišnja saradnica francuskog radija RFI u Parizu/Privatni album

Raspad Jugoslavije i rad dodatno su povećali broj uposlenika u redakciji. Radili su brojni honorarni saradnici, a emisija koja je trajala jedan sat, ubrzo nakon toga je produžena na dva i po sata dnevno. Iako je bila na izvoru informacija, Sadžida Jerlagić kaže da nije mogla zamisliti da će se desiti ono najgore u Jugoslaviji. “Nikad, nikad, nikad, u svakom slučaju ne na taj način!”.
Politika francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda je imala prosrpski stav, pa je i “direkcija RFI-ja također išla u tom smjeru”. “Na sreću, stavovi i ponašanje novinara bili su vrlo korektni i mi nismo doslovno slijedili instrukcije. RFI je igrao vrlo bitnu ulogu tokom rata. Cijelo Sarajevo je slušalo naš program, ljudi su nekako nabavljali baterije kako bi mogli čuti glas iz Pariza. Imali smo dopisnike iz Sarajeva, Dževada Sabljakovića, Nedima Lončarevića, Senada Hadžifejzovića, Emira Habula i mnoge druge…”.1993. godine, Stanko Cerović je postao glavni urednik.

Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, počinje se nametati pitanje jezika. Malo-pomalo, javlja se problem diskriminacije. “Redakcija je najprije bila jugoslovenska, a zatim postaje redakcija na srpskom i hrvatskom jeziku, a potom na južnoslovenskim jezicima. Jedan hrvatski kolega iz redakcije mi je rekao da treba da se odlučim da li ću da govorim hrvatski ili srpski. Za mene lično, ništa se nije promijenilo, ja sam govorila kao i prije. Odrasla sam u Sarajevu, tu smo uvijek bili 'multi-kulti'. Ja sam bila i ostala građanka Planete”.

"Neke kolege nisu nikada prikrivale informacije, bile su korektne, ali bilo je i onih drugih koji nisu oklijevali da maskiraju, šminkaju ili prikazuju drugačijim informacije francuske novinske agencije AFP. Slušaoci su ipak dobro razumjeli takvo ponašanje. Sve u svemu, publika je najbolji sudija", komentira Sadžida.

Godine 2006, direkcija radija RFI uviđa da emisije na južnoslovenskim jezicima gube na interesovanju u Francuskoj, budući da regija Balkana nije više u centru pažnje. Redakcija je definitivno zatvorena 2009.

"Ja ću biti do kraja života obuzeta onim što se dešavalo u Bosni i Hercegovini. Opsjednuta sam istinom, jer uprkos svemu što je rečeno i napisano, ljudi još uvijek ne razumiju. To me rastužuje i ljuti. Jedina osoba u mom okruženju koja je odmah sve razumjela je Andrée Michel, francuski sociolog i pisac. Njena knjiga 'Pravda i istina za Bosnu i Hercegovinu' upravo o tome govori. Željela bih da svako može pročitati tu knjigu, zbog toga sam je prevela na bosanski" mojabih.oslobodjenje.ba