Osamdesetdvogodišnji Petar Vujanović iz Prijedora zasigurno je jedan od poslednjih majstora krojača i šeširdžija na području Prijedora.

Prije više od šezdeset godina čika Pero, kako ga od milja svi zovu, je izučio krojački zanat. On mu je pored porodice uvijek značio sve. Prije godinu i po dana umrla mu je supruga, koja je radila s njim u radionici.

Njegova soba prepuna je prekrasnih kapa i šubara, ali kako kaže, kupaca ima malo, iako ima i svoj štand u centru grada. Prijedorčani slabo kupuju, a ručni rad se danas ne cijeni previše, kaže Vujanović ekipi Anadolu Agency (AA).

Šije za vjerne mušterije

Krojački zanat Vujanović je završio davne 1957. godine, te stekao zvanje muški krojač teške konfekcije krojene po mjeri, a to su odijela, mantili, zimski kaputi, prsluci, a kape je tada radio samo po narudžbi mušterije kojoj je šio odijelo.

“Radio sam u preduzećima ‘Pobjeda’ i ‘Borac Travnik’, a kada je preduzeće propalo, supruga Gina i ja smo otvorili privatni krojački salon. Od šivaće mašine sam uvijek zarađivao kruh, a evo tako je i danas. Pomalo, koliko mogu uradim svojim vjernim mušterijama. Vid mi je sad malo slabiji, ali ruka i dalje sigurna”, kaže uz osmijeh Vujanović, nabrajajući nam imena predaka koji su živjeli i više od sto godina.

Simpatično kaže da se nada da će i njegov životni vijek potrajati.

Dok je radio sa suprugom, svaki dan se prodavala roba na štandu. Jedno od njih je šilo u radionici, a onaj drugi je izlazio na štand da prodaje kape. Kaže da su se najviše tražile “lenjinovke” i “micne”, a Prijedorčanke kako navodi ne nose puno šešire pa nisu puno ni šivali ženske šubare.

“Kape i šeširi se kroje po nekim standardnim veličinama, ali nekad ima posebnih narudžbi. No, poslednjih godina slabo se to prodaje. Evo jedna kapa košta do 15 KM, ali mnogima je i to skupo, ne cijeni se mnogo ručni rad. Pokušao sam sarađivati i s nekim buticima, ali ni od toga nije bilo vajde, jer bi svi htjeli da im date skoro za džabe ono što uradite”, priča iskreno Vujanović.

Stare od 50 do 100 godina

Vujanović ponosno ističe da mašina na kojoj šije ima više od 50 godina, dok druga, koja stoji pokrivena, ima više od sto godina. U šali kaže da je često sebi zabijao iglu u prst, ali da je i to i dio posla kojeg je neizmjerno volio i voli i danas.

“Danas je često teško nabaviti i potreban pribor, koji je neophodan za rad, jer morate imati kvalitetan štof, podstavu, vatelin, plastiku ili karton, a za izradu jedne ‘enjinovke’ neophodno je raditi osam sati. Žalosno je što današnja omladina nema posla, ali ne želi učiti zanat. Nikog to ne zanima, mada bih mu ja znanje besplatno prenio i pokazao sve što znam. Ali, nema nikog”, poručuje vremešni i nasmijani Vujanović.

Jedan od poslednjih prijedorskih školovanih krojača kaže da je danas najviše takozvanih “priučenih” krojača, a da je malo školovanih.

Žali za nekim davnim vremenima, kada su štofovi u bivšoj Jugoslaviji, kako kaže, bili mnogo kvalitetniji, nego neki koji su se tad po paprenoj cijeni donosili iz Italije.

Ističe da mašina i danas ima posebno mjesto u njegovom srcu, jer je radeći na njoj hranio porodicu, školovao djecu i izgradio pristojan život.