Šakir Hadžimejlić sigurno spada u grupu ljudi koji ne govore puno o sebi, ne ispoljavaju svoje mišljenje, ne nameću svoje ideje ako nisu upitani da to urade. Trebale su mi godine da saznam nešto više o njemu. U društvu je manje-više poznat kao inženjer elektrotehnike, dobar fudbaler i ljubitelj muzike, knjiga, nauke i – prije svega – odan suprug i otac.

Nešto više o Škici (ustvari, njegov poznati visočki nadimak je Škire) sam saznala slučajno jednog dana kada je Jasna, njegova supruga, otvorila vrata sobe u njihovoj kući u Sydneyu, u koju gosti ne ulaze često, da mi pokaže nešto… Ostala sam zapanjena brojem polica sa knjigama koje su ispunile zidove sobe.

– Nisam znala da imate ovoliko knjiga, prokomentarisala sam.

– To je sve ista knjiga, samo različita izdanja, na to će Jasna.

Zbunjeno sam je pogledala.

– Da, to je “jedna knjiga” – “Rubaije” Omara Khayyama. Sve Škicine, ima ih više od hiljadu. On ti može objasniti više o tome, dodala je Jasna.

Morala sam otkriti više o ovom neobičnom čovjeku i još neobičnijoj njegovoj strasti prema jednoj knjizi. Pitala sam Škicu …

>> Preporučujemo: Iznenadit će vas stepen obrazovanosti Bosanaca u Norveškoj

Nesuđeno Titovo kumče​

– Rodio sam se u Visokom, u porodici od jedanaestero djece. Kao devetom djetetu, predsjednik Tito mi je trebao biti kum. U Jugoslaviji je svako Titovo kumče dobivalo stipendiju, novac za odjeću, obuću, školovanje… Nažalost, moj otac, koji je tada bio šejh tekije u Visokom, vjerovatno nije htio da ima ikakvu vezu sa političarima, te je glatko odbio tu ponudu. Moj kum i ta stipendija ostali su moja tajna neispunjena želja, priča Škico, osmjehujući se.

Visoko, rodni grad

Nesuđeno Titovo kumče ipak je sa uspjehom završilo klasičnu gimnaziju u Visokom, na koju su svi Visočani veoma ponosni. Potom Elektrotehnički fakultet u Sarajevu…

– Elektrotehnički je bio najbliži matematici, koju sam jako volio, pa sam zato odlučio to studirati. Bio je to veliki izazov. Još teže je bilo sa postdiplomskim studijem iz kompjutera u Americi, ponajviše zbog mog (ne)znanja engleskog jezika. Završni rad tog studija nisam nikad ni dovršio zbog preseljenja u Australiju, nastavlja Škico, koji je nekoliko godina poslije Elektrike studirao i završio još jedan fakultet u Sarajevu – Francuski jezik i književnost. I to sam saznala slučajno kada smo spominjali neke poznate nam ljude iz Sarajeva. Crno-bijela fotografija dugokosog Škice otvorila je onda još jedna vrata u njegovu zanimljivu prošlost. Bio je jedan od prvih mladih ljudi u Visokom koji su imali dugu kosu, prva generacija ‘’hipija’’.

image
Ovdje je novi Šakirov dom

– Nije bilo lako biti ‘’hipi’’ tih godina, 1967., 1968… Često su nam prijetili, a ponekad nas i tukli. I milicija je bila zbunjena, nisu nas branili, ali ni zatvarali. Bilo nas je nekolicina… Hašišari, govorili su nam… Ali, pošto smo svi bili dobri studenti, zbunjivali smo ih. Jasno se sjećam te generacije sadašnjih i nekadašnjih prijatelja, Nebojše Pajkića i njegove “Ćelave pjevačice”, Omera Mešića i njegovog Diraka, Seada Ašlame i “Vanilla Fudge”, pokojnog Ibrahima Sakića, njegove poezije (kada li će biti objavljena?) i filmskih kritika Nedže, Šide, pokojne Gordane i njene ljubavi za drame… Mnogi drugi su se kasnije priključili. Bio je to prijateljski krug talentovanih, obrazovanih ljudi. Čitali smo puno, sve što nam je bilo dostupno, posuđivali rijetke knjige iz visočke Franjevačke klasične gimnazije i Sjemeništa, formirali vlastiti pogled na društvo, svijet, diskutovali smo svaku noć, prihvatali argumente ako su imali smisla, a vrištali na glupost i zaostalost… To je bilo divno vrijeme druženja, obrazovanja, prihvatanja novih ideja, upoznavanja sa rock and rollom, bluesom, jazzom… Pa putovanja po Evropi… Slušali smo tada najveće žive muzičare, prisjeća se Škico.

Kako smo otkrili Khayyama

– Zahvaljujući tom društvu, našoj želji za znanjem, diskusijama i “Antologiji svjetske poezije”, otkrili smo ‘’Rubaije’’ Omara Khayyama. Bili smo svi fascinirani tom poezijom, hrabrim Perzijancem iz 12. vijeka koji je bio matematičar, astronom, pjesnik, filozof i ostavio uticaj u svakoj od tih oblasti. On je tada govorio o stvarima za koje su mnogi gubili glave, postavljao je pitanja o životu, bogu, religiji… “Odakle svijet?”, “Šta je čovjek?” Bio je optuživan za skepticizam i herezu… Upoređivali smo ga sa tadašnjom evropskom misli koja gotovo da nije ni postojala u 12. vijeku. Nama je svojim shvatanjima Khayyam izgledao izuzetno savremen.

image
Neprocjenjivo bogatstvo/Privatni album

Tako smo počeli tražiti bilo koje izdanje “Rubaija” po bibliotekama Sarajeva, Zagreba, Beograda… Pokušali smo naći sve što je bilo prevedeno, ali kako nismo uspijevali, okrenuli smo se ka engleskim i francuskim prevodima kojih je bilo u izobilju. Otkrili smo da je Khayyam u to vrijeme već bio izuzetno popularan i da je već dugo bio tema rasprava evropskih prevodilaca, profesora na univerzitetima, pjesnika… Tako su se i naše diskusije kretale između hedonističkog i sufističkog pristupa njegovoj poeziji, što je jedno od ključnih pitanja na kome su se lomila koplja kritičara i filozofa, govori Škico, napominjući da njegov rahmetli otac, koji je bio izuzetno upoznat sa velikanima sufističke misli, nikada nije spominjao ni Khayyama ni “Rubaije”.

– U toku i poslije Drugog svjetskog rata, otac je imao knjižaru i tako reći prehranjivao porodicu prodajući knjige. Bio je uvijek okružen knjigama. Imao je neke skupocjene arapske, turske i perzijske knjige, za koje su mnogi u Bosni bili zainteresovani i, koliko se sjećam, često su dolazili u našu kuću da ih kupe. Dobar dio tih knjiga je bio porodično nasljeđe i otac ih je čuvao zaključane u sobici koju smo zvali “tavančić”- na spratu naše kuće.

>> Preporučujemo: Bosanka u Parizu: Rekli su mi da izaberem između hrvatskog i srpskog 

Kao pravi sufi, moj otac je uvijek čekao da ja prvi postavim pitanje ako uopšte imam šta da pitam. Smatrao je da neko, ako hoće postaviti pravo pitanje, mora da zna barem 70 posto odgovora. Vjerovao je da čovjek sam treba da dođe do pravog znanja. Bio sam postiđen kada sam poslije dvije godina traganja za “Rubaijama” pitao oca da li je čuo za Khayyama, a potom otkrio da on ima dva veoma rijetka izdanja te knjige iz 1920. i 1928. godine, u prevodu Safvet-bega Bašagića. Kopirao sam ih nebrojeno puta i dijelio prijateljima i drugim zainteresovanim.

Što sam više čitao, sve sam više shvatao problematiku Khayyamove poezije i misli generalno, ali u kontekstu “zapadnjačkog pogleda na svijet”. Vremenom, to je postalo važan spoznajni prostor za mene i nastavio sam ga slijediti sve do danas. I sada se svaki dan vraćam toj “knjizi” i pročitam makar po nekoliko stihova – uvijek od nekog drugog prevodioca i onda razmišljam, kaže Škico.
Kako je nastala ideja o skupljanju raznih izdanja te “jedne knjige”?

Ko smo i zašto smo tu

– Kada smo došli u Australiju, u Sydney, otišao sam do biblioteke u predgrađu Randwick. Biblioteka je imala nekoliko prelijepih njihovih izdanja i to me je inspirisalo da i sam počnem praviti kolekciju. Gledao sam kako su ljudi različito prevodili i ilustrirali pojedinačne “Rubaije”, čitao o različitom shvatanju te poezije… “Rubaije” Omara Khayyama su jedna od najizdavanijih i najprodavanijih knjiga na svijetu… Širom svijeta postoje klubovi, s njihovim poštovaocima, traga se za rijetkim izdanjima, vode se diskusije…

Nažalost, to je dovelo i do kulta Omara Khayyama, što je, naravno, neprihvatljivo i pomalo glupo. Ipak, važno je da se i Khayyamova poezija, ali i druge knjige čitaju. Popularnost “Rubaija” se proširila na engleskom govornom području, a onda i širom svijeta zahvaljujući prevodu Edwarda Fitzgeralda (1809-1883), britanskog prevodioca. On je preveo, bolje reći interpretirao Khayyamove “Rubaije” i prilagodio stihove duhu viktorijanske Engleske 19. vijeka. Mnogi smatraju da je to ustvari njegova lična poezija inspirisana “Rubaijama” Omara Khayyama. Ako i jeste, onda je to zasigurno jedina poezija koju je napisao. Kako god bilo, taj prevod je izazvao ogromnu popularnost “Perzijanca” u čitavom svijetu.

image
Najdraža izdanja ‘’Rubaija’’/Privatni album

Khayyam je do sredine 19. vijeka bio potpuno nepoznat kao pjesnik, ne samo u svijetu nego i u njegovom Iranu. Na kraju, pod pritiskom svjetske popularnosti i sami Perzijanci su morali da prihvate Khayyama kao značajnog pjesnika. Njegovo ime se sada nalazi na istoj listi pjesnika na kojoj su velikani poput Atara, Firdusija, Rumija…, ističe Hadžimejlić, koji je, za sve ove godine sakupljanja, i sam dosta naučio o kolekcionarstvu.

>> Preporučujemo: Ovaj bosanski san mi se više sviđa od američkog

– Da li je dobro da nađeš jeftinije (za referencu), ili da nađeš ono što je vrijedno, jedinstveno? Šta je važnije? Do sada sam sakupio oko 1.500 različitih izdanja “Rubaija” i knjiga o “Rubaijama”. Sigurno je da imam vrijednih primjeraka ove knjige sa svih kontinenata, možda na 50, 60 različitih jezika… Sada baš čekam isporuku rijetkog izdanja iz Južne Afrike, na njihovom lokalnom jeziku – Afrikaana. Naravno, još nisam kupio prvo izdanje Fitzgeralda iz 1859. Razumljivo kada je cijena na posljednjoj aukciji u Londonu bila cca $50.000! Generalno, sve je manje i manje knjiga koje mogu nabaviti. Kolekcionari se teško odlučuju da ih prodaju, naglašava Škico, koji bi želio da njegova kolekcija inspiriše ljude da više čitaju, da se vrate knjigama poezije, filozofije, fizike… i pokušaju naći vlastite odgovore na pitanje ‘’ko smo i zašto smo tu’’.

Želja mu je i to da povodom stogodišnjice izdanja “Rubaija” Safvet-bega Bašagića i on objavi jedno posebno luksuzno izdanje prevoda “Rubaija” u Sarajevu. To bi bio njegov poklon Visokom i BiH, kojima se stalno vraća, u svojim razmišljanjima i svojim srcem.

Neizmjerna je Škicina mudrost, njegova mirnoća i ljubav prema životu i znanju. Pričati sa njim je kao čitati lijepu knjigu. Ne znam da li sam postavljala prava pitanja, ali sam osjetila da je pravo vrijeme da ih postavim.

“Budi sretan ovoga trenutka. Ovaj trenutak je tvoj život.” (Omar Khayyam) mojabih.oslobodjenje.ba