piše: Antonela Nela Ladan

Živimo u svijetu artificijelne nade i sreće, gdje se životi i istine mogu urediti kao slike i ubaciti u ruke znancima i neznancima. Sve uz samo dodir ekrana.

Ja želim odrasti u svijetu u kojem su dvije osobe u stanju sjesti jedna pored druge i pričati satima bez da im pogled ukrade zvuk telefona.

Želim odrasti u svijetu u kojem su ciste ulice, slobodne životinje i još slobodniji umovi nas ljudi. Gdje nismo svi u lancima od bakra, dok nas gleda 13 pari očiju i grle nas nesigurne ruke.

Život, život, život gdje smo jednaki. Život u kojem ne potrošimo mladost pišući sastave u kojima govorimo o tom istom životu, ali ne našem, već o onom gdje su riječi prišivene na tjeme naših glava, rijeci odraslih ljudi, praznih pogleda i ruku punih čikova.

Ti ljudi smo mi dijeli nas samo nekoliko godina.

Promjene nema, zašto onda o njoj pisati?

 

 

(Jajce Online)