Posljednji dani oktobra su vrijeme kada stanovnici Lukomira silaze u niže krajeve. Ako ih zamete snijeg, neće se do maja iskobeljati. Posljednji put je prije sedam godina rahmetli Nurija Čomor znala sama prezimiti u selu.

Miriše snijeg

Lukomir pripada konjičkoj općini. Oštar zrak na skoro 1.500 metara nadmorske visine začas čovjeka išamara i razbistri um. Nije ni čudo što se u kući Muhameda Čomora na proste faktore razlaže sva životna filozofija.

Muhamed, supruga mu Paša, Ismet i njegova Tidža, sjede i pripovijedaju kako je bilo prije, kako je sad. Bujruma uvijek ima. U skromnom kućerku domaćinska atmosfera.

– Nema, sinko, bio sam u šumi i vidim leti jasen. Vidi se da je došao kraj, k’o kad čovjeku dođe kraj. Priroda je to, a ona sve kaže – čeznjivo govori Muhamed o odlasku ljeta i dolasku oštre i ljute zime.

U Lukomiru je zima uvijek takva – reže.

– Čekamo snijeg i idemo. Za koji dan će, kažu, pasti. Eno kiša pada – govori Tidža, Ismetova žena, on je odmah prekide:

– Neka pada strmo joj.

Muhamed se žali da ga boli glava i traži kapu.

– Ma nije tebi do glavobolje, imaš ti kurobolju. To je opasna bolest, onda si samo za tabuta kad te to safata – podbada Ismet, najveći alčak u društvu, ali i u selu.

Ne zamjere jedan drugom, nego se tako šopaju.

– I naši očevi su ovako. De, naspider, snaha, kafu, pit ću, pit ću dok je u litriću, kad nestane, onda ću u kafane – govori Ismet Paši.

I tako unedogled. Sjede, nane pletu džempere. Na spomen nakurnjaka, ide salva tobejarabi, estagfirullah…

– Ma kakvi, bolan, nakurnjaci, ko će mjeru uzimat’ – dobacuju uglas Ismet i Muhamed i prasnuše u smijeh, a Tidža i Paša ih blijedo gledaju.

Ne zna se ko koga više “preskače”. Ali zna se ko je kolovođa i glavni domaćin – Ismet.

”Izuj brige”

– Valja silazit’, eto snijega, eto odmah i vuka s njim. Ako doživimo proljeće, vidimo se u maju – ispraćaju nas riječima ovi dobri i plemeniti ljudi.

Kod Muje Masleše, na ulazu u selo, uvijek radno. Grade još jedan objekt. Sve po propisima, od kamena i drveta, čuvajući autentičnost sela.

Zanimljiv natpis na ulazu u baštu – “Dobro došo. Izuj brige. Uspori i uživaj”.

Ništa drugo i ne preostaje.

Selo nastalo na nebu

Kako je nastalo selo Lukomir, nema valjanih i tačnih podataka.

Najbliže istini je priča da su njegovi prvi stanovnici bježali od zakona, u drugi srez.

– Naseljeno silom prilika. Čovjek napravi gadan belaj i bježi od zakona, da ne bi glavu izgubio, bježi kud znaš i umiješ, bježi na nebo. Ubio si čovjeka, bježao si u drugi srez ili kotar i ostajala je čitava glava. Oni su tada ovdje govorili da je ovo luka mira. Njemu je važno da mu glava ostane, a kakav je teren i šta je tu, nije ga zanimalo – prepričali su nam naši domaćini.

 

(avaz)